Silvani Nikolić posljednjih je tjedana posao osnažiti zatočene u splitskoj karanteni
Silvana Nikolić kaže da nije bilo nikakvih kritičnih situacija, a nije imala ni noćnih poziva.
– Ljudi zovu manje od očekivanoga. Najčešće zovem ja njih, pitam ih kako su, kako se osjećaju i budu vrlo ugodno iznenađeni. Osobito stranci – kaže Silvana Nikolić. – Naši su ljudi drukčiji, oni se puno više brane humorom, sve okreću na šalu. Stranci su zatvoreniji, ozbiljniji, imaju više specifičnih zahtjeva kad je riječ o hrani, naručuju u sobu coca-colu, čips, maslac s kikirikijem. Vjerojatno tako nastoje vratiti osjećaj kontrole u ograničenim uvjetima. Inzistiraju na vodi iz bočica iako znaju da je voda iz slavine testirana, pitka i sigurna. Naši volonteri imaju uputu da im pruže sve što mogu, ljudima je u nekim trenucima potrebna ta iluzija da kontroliraju situaciju tako što piju coca-colu, kao i obično – kaže Silvana Nikolić. Pitamo je kako se s karantenom nose vozači koji, kada dođu u Split, slobodne dane ne provode s obiteljima, nego u karanteni. – Nitko od njih nije tražio podršku, a i ja sam stekla dojam da se dobro nose. Vrlo su disciplinirani, bez problema odrađuju svoje, ulaze u karantenu i izlaze po najavi, znaju da tako mora biti – govori Nikolić.
Kroz hotel Zagreb do sad je prošlo više od stotinu osoba, a ljudi iz Crvenog križa, kao i liječnici i medicinsko osoblje koji s njima rade znaju raspoznati signale da se neka osoba ne osjeća dobro. Signal je, primjerice, kada netko često zove recepciju, ima prekomjerne zahtjeve, neutemeljene pritužbe ili primjedbe.
– To sve može biti znak da čovjeku ta situacija teško pada i tada provjerim postoji li nešto u pozadini. Mi se u Hrvatskom Crvenom križu pripremamo za izvanredne situacije i u našem interventnom timu
Besplatan broj za pozive u pomoć Besplatan broj Hrvatskog Crvenog križa je 0800 11 88 i otvoren je 0-24 za pozive na području cijele Hrvatske. Biranjem podbroja županije (021) spojit će vas na broj Silvane Nikolić ili broj neke od njezinih kolegica koje volonterski pružaju psihosocijalnu podršku ja sam zadužena za psihosocijalnu podršku. Prošla sam edukaciju svoje krovne kuće, a u našoj lokalnoj organizaciji Crvenog križa za kolege smo organizirali edukacije pružanja psihosocijalne podrške – govori Silvana Nikolić. Psihosocijalna podrška ima veliku važnost jer štiti i osnažuje, pridonosi bržem oporavku pojedinca i zajednice i u okviru je djelovanja Crvenog križa u kriznim situacijama. Zanimljivo, naša je sugovornica u hotelu Zagreb na Duilovu 1993. godine pružala psihosocijalnu podršku prognanicima i izbjeglicama koji su tada bili smješteni u tom prostoru.
– To je bio moj prvi posao. Neizvjesnost i strah povezuje stanare Duilova tada i sada, iako ih dijeli 27 godina – kaže nam Silvana. Osim korisnicima karantene na Duilovu, psihosocijalnu podršku pruža i svim ostalim građanima. Njihove pozive preusmjeravaju joj i dežurni na broju 112.
Poziv na prilagodbu
Pozivi građana koji nisu u karanteni mogu se, kaže, podijeliti u dvije grupe. Prva se odnosi na one koji žive sami, najčešće su to stariji ljudi, i kod njih je osjećaj usamljenosti sada iznimno izražen, a druga grupa su pozivi ljudi koji rade i suočeni su sa strahom za vlastito zdravlje i još više za zdravlje svojih ukućana.
– Stariji ljudi, samci, možda u ovim trenucima osjećaju kako su ostavljeni, napušteni, zaboravljeni i prepušteni sami sebi. S obzirom na to da su svima kontakti s članovima obitelji sada reducirani, Crveni križ razvio je cijelu liniju pomoći starijima i nemoćnima. Naši volonteri ih obilaze, pomažu im, a aktivne su i brojne udruge. Donose im namirnice i lijekove, a i sama spoznaja da nisi zaboravljen, da postoji podrška, donosi olakšanje. Ponekad je najvažnije znati pažljivo slušati čovjeka, iznenađujuće je koliko je često samo to dovoljno – kaže Nikolić. Jedan dio korisnika ljudi su iz profesija koje su najizloženije infekciji. Oni svakodnevno stupaju u kontakt s velikim brojem ljudi, a potom se vraćaju u svoje domove, članovima svoje obitelji. – Normalno je da imaju osjećaj straha od zaraze. Izlažu se, iako poštuju upute, osjećaju nesigurnost i ne znaju kako se ponašati unutar obitelji – objašnjava Silvana Nikolić. Dodaje da se i sama ponekad tako osjeća.
– Prvi dani ove krize bili su i moje vrijeme za prilagodbu na nove okolnosti, razmišljanje o nepoznatom virusu i osvještavanje da
Strah je normalan osjećaj kad je ugroza realna. On nas štiti. Problematično je kada postane dominantan i počne nas blokirati, tumači S. Nikolić
Sociologinja Silvana Nikolić na Duilovu je 1993. pomagala izbjeglicama i prognanicima, a danas na istom mjestu pomaže upućenima u izolaciju
dodir prstima po licu treba zaboraviti, razmišljanje o tome što donosi dodir ključeva automobila koje nosim u torbi, mobitela... Naravno da susret s nepoznatim prati osjećaj straha – otkriva nam Silvana Nikolić svoja razmišljanja koja mnogima od nas zvuče poznato.
– Strah je normalan i dobar osjećaj kad je ugroza realna. On nas štiti. Dobro je da postoji, čini nas opreznijima, usmjerava nas da slijedimo upute. Problematično je kada postane dominantan i počne nas blokirati – objašnjava Silvana Nikolić.
Što očekuju ljudi koji zovu? – Očekuju da ih saslušaš, da iskažu emociju koja je prevladavajuća, a ja ih nastojim smiriti da mogu zaspati i pripremiti se za novi dan – kaže Nikolić. Međutim, ne shvaćaju svi što je to psihosocijalna podrška pa se javljaju i otpori čim čuju ono “psiho”, najčešće se to događa među starijim ljudima kada ih s broja 112 proslijede pa reagiraju riječima: “To meni ne treba, nisam ja lud!” – Iz razgovora s kolegama čini mi se kao da postoji zadrška kad trebaju reći da se ne nose dobro s ovim što se događa. Ako imamo neku reakciju, ako smo prestrašeni ili konfuzni, to ne znači da se ne nosimo dobro. To su trenutačne reakcije na koje ja gledam kao na poziv na prilagodbu. Imamo te unutarnje signale, misli, osjećaje, tjelesne senzacije i ponašanja koja upozoravaju na to da se moramo prilagoditi. Problem je ako unutarnje signale ignoriramo ili negiramo, tada reakcije koje su normalan odgovor na stresnu situaciju mogu postati ponašanja koja nas ometaju u svakodnevnom životu i koja se mogu razviti u poremećaje. Ova situacija od svih nas traži prilagodbu, svi se kao pojedinci moramo prilagoditi. I ja isto – govori Silvana Nikolić, a njoj se najteže bilo prilagoditi, otkriva, stigmi koja se stvara ne samo oko zaraženih nego i oko svih koji rade i s bolesnima i s rizičnim skupinama.
– Primijetila sam da, kada čuju da radim u karanteni, ljudi kažu: „To je stvarno super!“i onda nesvjesno učine korak natrag. Prilagodila sam se tako što sam prihvatila strah praćen oprezom, sada ja ne prilazim ljudima koji imaju uvjete ostati doma, pazim na distancu jer je to odgovorno ponašanje s obzirom na to da sam zbog prirode svog posla u kontaktu s puno ljudi. Moglo bi se reći da sam se prilagodila tako što sada ja druge izbjegavam – uz smijeh zaključuje Silvana Nikolić.