Što sve skriva krošnja orijaškog brijesta u epohi koja je prelomila dva čudovišno čudna stoljeća
Knjiga na stolu
Đurđica Čilić poznata je polonistica, doktorica znanosti i zaposlenica zagrebačkog Filozofskog fakulteta na Katedri za poljski jezik i književnost. Objavljuje znanstvene radove, uređuje knjige i zbornike, prevodi i prilično redovito obrezuje svoj literarno-imaginarni vrt na Facebooku. Disput joj je u biblioteci Žive slike pod uredničkom paskom Josipa Pandurića objavio proznu knjigu “Fafarikul”. Fafarikul je vrsta brijesta koja u našim krajevima ima bezbroj naziva. Poznat je po raskošnoj krošnji, moćnom korijenju, a ima i plod za koji mnogi ne znaju da je ukusan i jestiv. U našim krajevima vrlo se često ispod orijaškog fafarikula smješta gostionica, konoba, kafana, oštarija... pa se fafarikul, drvo dugog vijeka kojem se nikamo ne žuri, naslušao raznih priča i pričica, s prilogom i bez njega, a može i bez PDV-a, u gotovini. I fafarikul Đurđice Čilić prepun je priča kao “šipak koštica”, kako je to nekada pjevala Zdenka Vučković uz Ivu Robića. Te su priče vrlo često duboko intimne pa su me podsjetile i na onu prelijepu međimursku popijevku “Dej mi, Bože, joči sokolove”, koju je svojedobno uskrsnula Dunja Knebl, a u kojoj je i stih “ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica”. Cijelu je tu raskošnu proznu tvorevinu ukusno išaranu poezijom (i pjesnicima, napose poljskim) Đurđica Čilić doslovno prošvercala preko državnih, nacionalnih, vjerskih, jezičnih i ideoloških granica. U tom krajnje poetičnom romanu, jer “Fafarikul” za mene i jest roman, a ne samo niska bravuroznih humanističkih impresija ili zbirka kratkih proznih biografskih i dnevničkih zapisa, opisana je cijela jedna epoha. Epoha koja je prelomila dva čudovišno čudna stoljeća. Za Đurđicu Čilić ta se epoha, svedena na jednu ljudsku sudbinu, rasplamsala još u viteškom pitomom i maglovitom kraju, u vrijeme kada je većina ljudi živjela u nekoj gotovo socijalnoj hibernaciji, odgajana na knjigama, kao što je bila slikovnica (ili preciznije kolonijalna balada) Branka Ćopića “Lalaj Bao”. ‘Fafarikul’,
Osobno ne poznajem autoricu i ne znam baš ništa o njenom životu. Nemam izvanliterarni ključ kojim bi otključao njen veličanstveni roman prvijenac i taj mi ključ i ne treba za uživanje u tekstu. Ali iz njenog elegantnog i fragilnog proznog tkanja koje je pretvorila u uzbudljivi roman s brojnim autentičnim likovima mogao sam prepoznati i spoznati dileme koje progone sve generacije rođene šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na prostoru koji je u to doba odisao nekom upravo franjevačkom jednostavnošću i izvornošću. Na prostoru koji tada još nije ni slutio da slijede stari, nepogašeni križarski ratovi koji su snagu jačega i beskrupuloznijeg pretvorili u svakodnevnu posvećenu hostiju. Nevjerojatna je snaga dijelova knjige u kojima se iz prve ruke opisuje nedavni rat koji je osobito podmuklo djelovao na trusnom, višenacionalnom i višesloženom bosanskom tlu. Baš kao što su snažne i zagrebačke epizode iz, primjerice, podstanarskog života, ali i sjećanje na djetinjstvo, roditelje, bake i djedove, prve stvarne ili izmaštane ljubavi, prijateljske izdaje, kratkotrajne, ali intenzivne seksualne veze...
Velik dio knjige posvećen je i autoričinoj ljubavi prema Poljskoj i njezinoj kulturi, iako ni ta ljubav nema zavezane oči i nije bezuvjetna, ali knjizi će zacijelo otvoriti vrata poljskog prijevoda. Romanom “Fafarikul” hrvatska je književnost dobila snažno djelo, kakvo zasigurno nije bilo lako podastrijeti nehomogenoj čitateljskoj masi. Ali, autorica je bila hrabra i njen glas nakon te knjige više nije moguće utišati. On je čvrsto ugrađen u memoriju vremena koje, čini se, još nije prošlo i još ubire usputne, vrlo često i nenamjerne žrtve raspršene po cijeloj zemaljskoj kugli. Lik pripovjedačice iz tog moćnog romana jedan je od najživotnijih i najbolje opisanih u novijoj hrvatskoj književnosti. Siguran sam da će mnoge privući čitanju ne samo “Fafarikula” nego i drugih djela (i autora) koji su izdašno spominjani u tom romanesknom brevijaru u kojem će mnogi pronaći ne samo utjehu nego i nadu.