Umjesto ‘ludih baba’ danas s mržnjom gledamo svakoga tko šmrca
Virus diskriminacije prije mjesec dana sa starijih je prešao na oboljele. Stariji su trenutačno zaštićeni. Briga, pažnja i vidljivost koju uživaju posljedica su distopije u kojoj živimo
Vrijeme korone donijelo je još jednu nevjerojatnu promjenu. Ljudi u dobi od 80 i više godina dobili su lice, ime i prezime i identitet. Mediji jednako entuzijastično izvještavaju o borbi liječnika za život osobe od 98 godina, kao i one od 23. Slavi se pobjeda stogodišnjaka nad opakim virusom. Unisono se osuđuju oni koji bešćutno pitaju je li zbog zaštite starijih trebalo zaustaviti svijet. U Hrvatskoj se solidarno brinemo za starije sugrađane koji su u tzv. rizičnoj skupini. Suzdržavamo se od kontakata s roditeljima, bakama i djedovima kako ih ne bismo ugrozili i držimo dah dok Vili Beroš i Kruno Capak podnose izvještaj o domovima za starije u koje je prodro virus. Fascinantno je to za zemlju u kojoj su prije korone ljudi od 80 ili 90 godina u javnom prostoru bili uglavnom otpisani. Oni su duhovi o kojima se čita gotovo isključivo u crnim rubrikama, kad se zapali dom za starije i nemoćne ili ako im se na proslavi jubilarnog rođendana naslika kakav političar. Iako smo jezik nakitili politički korektnim izrazima poput “treće” ili “zlatne” dobi, hrvatsko društvo prema osobama iznad 65 godine nije nimalo poticajno, a prema onima starijima od 80 da i ne govorimo.
Moraju se ispričavati
Iako država više-manje vodi brigu o njihovu socijalnom statusu, ljudi stariji od 65 nisu oni na koje hrvatsko društvo računa ili misli da mogu puno dati, a pojam “kvalitete života” potpuno je nespojiv s onima od 80 i više. Taj diskriminirajući društveni kontekst ljude u 60-im ili 70-im godina života uredno etiketira kao smetala koja uzimaju resurse mlađima, okretnijma i sposobnijima. To, nažalost, često uopće nije netočno budući da živimo u društvu premreženom sinekurama, međutim to ni na koji način ne op
ravdava stigmatizaciju generacije 65+ koja je onog trena kad zakorači u mirovinu spremna za otpis. U tradicionalnom hrvatskom društvu, opterećenom stereotipima, jedina nesporna uloga starijih generacija je ona bake i djeda koji predano čuvaju unuke i okupljaju rodbinu za blagdanskom trpezom. Za sve drugo gotovo da se moraju ispričavati.
Tako bi Jane Fonda, neuništiva ikona Hollywooda koja svakoga petka u Washingtonu protestira protiv klimatskih promjena, kod nas vrlo brzo bila proglašena ludom babom. Ta “luda baba” nevjerojatnog duha kojoj su 82 godine nedavno je izjavila da se „osjeća bolje nego ikad“. Neupotrebljivi bi kod nas bili i kandidati za predsjednika Amerike, Donald Trump, aktualni predsjednik kojem su 73 godine i Joe Biden, kandidat Demokratske stranke kojem je 77. Nedavno je od utrke odustao demokratski senator Bernie Sanders koji je sa svojih 78 bio najstariji među kandidatima, ali i daleko najenergičniji. Svi oni smatraju da društvu imaju još jako puno za dati, a američko društvo to od njih i očekuje. Žestoku borbu protiv stereotipiziranja starosti poveo je i Hollywood koji je nedavno izbacio nekoliko briljantnih serija u kojima su sedamdesete prikazane kao nove četrdesete. Najimpresivnija među njima svakako je serija “Grace and Frankie” u kojoj uz izvrsnu Jane Fondu glume briljantna Lily Tomlin te Sam Waterson i Martin Sheen. Svi oni glume urnebesno zabavne likove koji su debelo prevalili sedamdesetu i koji su tek sad puni strasti, života i, naravno, iznenađenja. Tu je i serija “The Kominsky Method” s
U hrvatskom društvu, opterećenom sterotipima, jedina uloga starijih generacija jest ona bake i djeda koji čuvaju unuke i okupljaju rodbinu za blagdanskim stolom
odličnim Michaelom Douglasom i još boljim Alanom Arkinom koji glume dva vremešna cinika koja se više-manje uspješno nose s izazovima svojih godina i koja su pritom fantastično zabavni i britki. U filmskoj industriji, kao i u mnogim zemljama, jača trend pružanja otpora diskriminaciji na temelju godina, što ne podrazumijeva samo bitku za socijalna prava nego i osvještavanje da su ljudi iznad neke godine i dalje društveno korisni i da imaju pravo na uzbudljiv emotivni, profesionalni i društveni život koji intenzitetom, angažmanom pa i lucidnošću može žestoko nadmašiti živote onih upola mlađih. U Hrvatskoj to, nažalost, nije slučaj, a percepcija starosti i onoga što ljudi stariji od 70 godina mogu dati prilično je zabrinjavajuća. Hrvatska je država ogrezla u ageizam, diskriminaciju i stereotipizaciju na temelju dobi, što je pandemija koronavirusa samo prividno prekinula, odnosno ublažila.
Zanimljivo i zabrinjavajuće
Jedno istraživanje European Social Surveya pokazalo je da je percepcija starosti u Hrvatskoj među najnižima u Europi i iznosi samo 60 godina, što znači da se ljudi od 60 godina u Hrvatskoj smatraju starima. Usporedbe radi, starim ili starijim ljudima u Grčkoj se smatraju oni od 68 godina. Slične rezultate dao je i Eurobarometar po kojem se u Hrvatskoj starim osobama smatraju oni od 63 godine i stariji, dok se u Nizozemskoj prema ovom istraživanju takvima smatraju oni od 70 godina. U Americi se prema nekim novijim istraživanjima granica starosti također kreće oko sedamdeset gokao dina, baš kao i u Velikoj Britaniji. Naravno, percepcija starosti uvijek ovisi o dobi samih ispitanika pa će za one mlađe granica starosti uvijek biti niža, a za starije viša. Međutim, percepcija starosti u Hrvatskoj u prosjeku je na dnu ili donjem dijelu relevantnih ljestvica mjerenja. Posebno je zanimljiv ili zabrinjavajući podatak da je Hrvatska uz Poljsku zemlja u kojoj najmanje ljudi smatra da se ljude starije od 70 godina može smatrati “kompetentnima”. Taj je postotak, interesantno, od svih zemalja koje je European Social Survey uključio u istraživanje, najviši bio u Mađarskoj.
Dakle, Hrvatska je, što se tiče percepcije starosti debelo zaostala, no javni diskurs zbog agresivne bolesti na trenutak se trgnuo i sugrađanima starijima od šezdeset i neke potpuno nesvjesno vratio nepravedno uskraćenu vidljivost i – važnost.
No, s druge strane, klatno stigmatizacije, tipično za neuljuđena i netolerantna društva, u posljednjih je mjesec dana dohvatilo jedan drugi dio populacije – one oboljele od virusa. Mediji su puni svjedočanstava žrtava stigmatizacije, ljudi koje se prokazuje kao da su za bolest sami krivi ili kao da su virus pokupili jer su se bavili nekim nečasnim poslom. Poznat je slučaj žene iz Zapruđa koja je ni kriva ni dužna postala vijest dana samo zato što je pomagala oboljelim susjedima u izolaciji i došla u poštu poslati njihove nalaze. Gluhi telefon između nje i službenica rezultirao je time da su ove shvatile kako ona ima koronu i očito digle paniku, što je gospođu, ni krivu ni dužnu, trenutačno plasiralo na naslovnice neodgovornog kliconošu. Najgora je situacija, međutim, na društvenim mrežama na kojima pojedinci vode otvorenu hajku na oboljele, prozivaju ih poimence ili šire lažne vijesti. To bizarno ponašanje silno podsjeća na apokaliptični američki film “Omega Man” iz sedamdesetih godina u kojem Charlton Heston preživi globalnu pandemiju kuge, ubrizga sebi eksperimentalno cjepivo i do kraja filma bori se protiv zaraženih ljudi koji su u međuvremenu postali albino mutanti. Tako otprilike bojna na društvenim mrežama vidi situaciju s pandemijom. Na tu bijednu praksu upozorava i Nacionalni stožer koji u paketu za ovakve situacije treba imati i mjere obrane i zaštite od virusa ludila i diskriminacije. No svi oni koji siju paniku i upiru prstom u ljude zaražene virusom i njihove obitelji trebaju znati da su i sami već žrtve stigmatizacije, i to samo zato što su Europljani, a korona je u mnogim zemljama poznata kao “europska bolest” ili “bolest bijelaca”.
Virus diskriminacije prije mjesec dana sa starijih je prešao na oboljele. Stariji su za sada zaštićeni. Briga, pažnja i vidljivost koju trenutačno uživaju kolateralna su posljedica distopije u kojoj živimo. Osim toga, takav je odnos prema starijima ovih dana izrazito društveno poželjan i politički korektan. Možemo li se onda nadati da će se on nastaviti i kasnije, kad ova nevolja jednom prođe i da ćemo kao društvo biti uključiviji, da ćemo imati kvalitetniji odnos prema našim starijim sugrađanima i da ćemo ih više cijeniti? Naravno da ne možemo. Jer nikad ne treba podcijeniti snagu dobrog starog licemjerja.
Istraživanje European Social Surveya pokazalo je da je percepcija starosti u Hrvatskoj među najnižima u Europi što znači da ljude od 60 godina smatramo starima