Ne bih volio da sinovi Mirko i Roko idu mojim stopama i budu boksači
Željko Mavrović o veličanstvenoj karijeri, obitelji, bolesnoj kćeri, životu u karanteni...
Bivši europski boksački prvak Željko Mavrović (51) jedan je od onih kojima nije toliko teško pao režim života propisan od nadležnih zbog epidemije koronavirusa.
– Glede mog načina življenja, osjećam se odlično jer imam dobro posložene dom i obitelj pa me zatresu jedino informacije o posljedicama epidemije. Na neki način i uživam jer sada imam vremena za sve one stvari za koje nisam imao desetljećima. Ja sam sebe razigrao u smislu osobnih ambicija i tog ljudskog poriva da se natječe glede pozicioniranja u društvu. Sada uživam u malim stvarima za koje nisam imao dovoljno vremena.
Kaže da mu nije problem biti discipliniran kad je riječ o zadanim epidemiološkim mjerama?
– Supruga Jelena i ja izlazimo vrlo rijetko. U ovih pet-šest tjedana iz našeg dvorišta izašli smo možda tri puta, a kada izlazim, zakamufliram se skroz, čuvajući sebe i obitelj, ali i druge. Srećom, imamo veliko dvorište, negdje oko dvije tisuće četvornih metara, pa djeca mogu istrčavati psa, igrati se s mačkom, a i ja imam prostora za potrčati. Mi živimo u Donjem Prekrižju, a kako pored moje kuće veliki broj ljudi ide prema Šestinama i Sljemenu, ovih tjedana tim putevima nijednom nisam otišao u šetnju. Osim toga, imam i niz nekih svojih preparata za poticanje imuniteta. Baš sam se potrudio oko svega i striktno se toga držim.
Plešemo, pjevamo, igramo se
Podnose li vrhunski sportaši, aktualni i bivši, lakše mjere (samo) izolacije?
– Sportaši se lakše navikavaju na red i disciplinu dnevnog karaktera. Osim toga, oni se cijelu svoju karijeru brinu o sebi, njima je zdravlje način održavanja egzistencije. Poznato je da poslije svakog jakog treninga sportaši imaju pad imuniteta i tada nisu najspremniji podnijeti napad virusa i bakterija. O tome je u svojoj knjizi pisala i kolumnistica New York Timesa Gretchen Reynolds koja se uvijek pozivala na podatke znanstvenih istraživanja.
Kako se brine za svoj osobni imunitet?
– Ispast ću čudak, no radim to načinom prehrane još od svojih sportskih dana. Ima dosta nekih sitnih mjera, no neke sam i napustio.
Je li među napuštenim mjerama i makrobiotika čiji je Željko bio fanatični sljedbenik?
– Makrobiotika je sustav odabira namirnica, načina njihove pripreme i konzumiranja. To je cijela životna filozofija, posvećenost bazirana na navikama. Meni je prestala biti koncept jer mi više ne odgovara. Makrobiotika neće na Mt. Everest poslati čovjeka s tri lista salate, već ti ona govori što će tvoje tijelo s nekom namirnicom dobiti ili izgubiti. Ja sada konzumiram i meso i mliječne proizvode. S druge strane, ja sam i za vrijeme karijere koristio ehinaceu, ginseng, guaranu pa tako i zelenu magmu, a to je klorofil mlade biljke ječma i to je vitaminski najjači suplement koji može pomoći vašem imunitetu.
U vjeri da je zdrav duh u zdravu tijelu Mavrović se trudi i trenirati.
– Uz veliko dvorište, imam i jednu malo veću sobu u kojoj imam obješenu boksačku vreću, ali i “speedball”, odnosno krušku. Isto tako nastojim uvijek nešto odraditi sa svojim sinovima i čini se da će oni iz ovoga izaći dobro boksački obučeni. Osim toga, loptamo se, odradimo gimnastiku, u dvorištu imamo krug veći od 200 metara pa se šećemo... Uvijek je neka aktivnost u pitanju. Klincu od osam godina ne možeš objasniti zašto ovo toliko traje jer on samo zna da danas i sutra nema igre pa zato gledam da u našim druženjima bude i glazbe i plesa...
Bi li volio da se njegov 13-godišnji Mirko i osmogodišnji Roko jednog dana bave sportom kojim se bavio i otac?
– Tu i tamo ih klepim, dok treniramo, da ih prođe želja. Ne bih volio da mi sinovi treniraju boks koji je u više anketa proglašen najtežim olimpijskim sportom. Mislim da postoji puno boljih mogućnosti da oni ostvare sebe, kroz jednostavnije i ljudskom životu prilagođenije sportove. Boks je danas niskoprofitabilna priča s obzirom na ulog i količinu rizika. To je u velikoj disproporciji. Kvalitetan profit, gledano iz svih životnih uglova, mogu ostvariti samo oni najveći šampioni, a svi drugi bivaju zakinuti. A da bi znao možeš li ti to, treba ti pet-šest godina vrlo teškog rada unutar kojih ne možeš normalno studirati. A kada ti shvatiš da to nije za tebe, kada se “probudiš” s 28-30 godina, tvoj naraštaj već se pozicionirao i naučio puno toga o životu, a ti znaš jedino boksati.
Iako ona toga ne bi bila svjesna, spominjati dvojicu Željkovih sinova, a ne spomenuti i kćer Arijanu (17) ne bi bilo fer prema njegovu prvom djetetu s čime se i sam složio.
– Nažalost, Arijana je s dvije godine zaradila upalu mozga i nije se razvila u osobu koja shvaća pa je ona danas vrlo nježna duša, vezana uz krevet.
Suosjećajući s roditeljskom patnjom našeg sugovornika, tu smo negdje s obiteljskih odlučili prijeći na boksačke teme koje su, kada je Željkova karijera u pitanju, uglavnom bile vedre. Uostalom, u travnju prije 25 godina, dakle godine 1995., “Šaka sa Srednjaka” postala je profesionalnim prvakom Europe pobijedivši u Parizu francuskog teškaša Bizota.
– Tehničke detalje te borbe ne pamtim toliko koliko emocije koje su bile potaknute i činjenicom da je Hrvatska još bila u ratu. Bila je to ogromna količina uzbuđenja koja je trajala danima, a meni je to bio jedno od najljepših razdoblja u životu. Iskorak na višu razinu.
Mana mu je što je iz Hrvatske
Takvom iskoraku teži i Filip Hrgović koji ima europsko amatersko zlato i olimpijsku broncu. Kakvu mu budućnost u profesionalnom ringu predviđa Irokez?
– Filip može primiti udarac, jer nekoliko ih je sjelo dosad, a on nije ni trepnuo. Tehnički, najjače oružje mu je dugi desni direkt. Ono što mene brine u vezi s njim jest hoće li ga promotori izgurati do velike prilike pored boraca s američkog, njemačkog ili francuskog tržišta na kojem je neusporedivo više novca nego na hrvatskom. Čak su i braća Kličko morala sreću potražiti u Njemačkoj jer to u jednoj Ukrajini, koja je boksačka velesila i velika zemlja, nije bilo izvedivo na željenoj razini.
Budući da je imao puno bolju profesionalnu nego amatersku karijeru, znači li to da je Željku profi-stil puno više odgovarao?
– Definitivno. Ja sam profesionalac postao s 23 godine pa sam psihofizički stasao u profesionalnom ringu. Po mojim fiziološkim karakteristikama, mečevi od tri runde meni su bili prekratki jer ja sam imao tu sposobnost da izdržim 10-12 rudi u visokom ritmu.
U svojim borbama Mavrović je pokazao da ima veliko srce i čvrstu bradu.
– Barem osam od 10 šampiona ima srce junaka, a dva se mogu prošvercati s polovičnim srcem. Što se brade tiče, to je ono što ti je Bogom dano. Nitko ti ne može reći da imaš jaku bradu sve dok ne primiš teške udarce i vidiš klecaš li ili padaš. A brada je važna u ovom sportu jer, ako nije otporna, onda ti se može dogoditi da te jednim udarcem pobijedi i onaj koji je imao samo pet posto izgleda – zaključio je Mavrović.