Dan prije odluke o rezanju plaća stigla je poruka da moram šutjeti
Intervju: Nenad Bjelica o odlasku iz Dinama
Potpisom na sporazumni raskid ugovora prestala je i šutnja Nenada Bjelice. Donedavni trener Dinama nije istupao u javnosti sve dok taj raskid nije potpisan, govorio je u Maksimiru o tom rastanku, a nakon nekoliko dana koje si je uzeo za stanku, pristao je na razgovor. I kad smo se čuli, konačno smo čuli da se smije. A bilo je tužno gledati Bjelicu kako se suznih očiju oprašta od Maksimira.
– Eto me u Klagenfurtu, od subote sam opet u izolaciji. Ispada da ću sedam tjedana biti u tom režimu. Još ona prva tri tjedna, kad sam došao u Austriju, nisam bio u klasičnoj izolaciji, otišao bih prošetati psa jer još nisu bile tako stroge mjere. Ali nisam otišao ni u trgovinu, nisam se skinuo iz trenirke. Onda sam 1. travnja otišao na dva tjedna u zagrebačku izolaciju, tamo mi je prvi izlazak i hvatanje zraka bio trenutak kad sam išao raskidati ugovor s Dinamom. A sad ovdje imam veliki vrt pa mogu uhvatiti malo zraka – uz smijeh kaže donedavni trener Dinama.
Očito ste se smirili, posložili glavu nakon ovog turbulentnog razdoblja?
– A gledajte, najgora je ta neizvjesnost. Ne možeš ništa nigdje reći, svatko daje svoje mišljenje, a naša se strana nije ni čula. Nije bilo lako sve to čitati, pratiti.
Imali ste zabranu davanja izjava, i vi i igrači?
– Pa da, dan prije donošenja odluke o smanjenju plaća u WhatsApp grupu u kojoj su stožer i igrači poslana je poruka da ne smijemo davati izjave bez odobrenja uprave kluba. Do raskida ugovora nisu dopustili nijedan.
Zdravko mi nije ništa nametao
Bili ste jako emotivni nakon raskida ugovora, sve to vam je jako teško palo?
– Da, prije svega rastanak od igrača, stručnog stožera, liječnika, fizioterapeuta, ekonoma, tim-menadžera, od te skupine od 40-ak ljudi, s njima sam svakodnevno dijelio dobro i zlo. Imali smo izuzetno korektan odnos s ljudima koji vode klub, ali malo je dodirnih točaka koje imaš s upravom kluba, oni su imali svoje, a mi svoje obveze. Bio je to odnos pun poštovanja i uvažavanja, ali s igračima i ljudima koje sam spomenuo provodio sam većinu vremena, to je grupa ljudi koja je napravila sjajan posao.
Vratimo se na početak, kako je počeo taj put koji je na kraju završio rastankom vas i Dinama?
– Počelo je odlukom kluba o smanjenju plaća, odluka je donesena u jednom danu. Navodno je to jutro Zdravko Mamić razgovarao s Arijanom Ademijem o tome, a mene je Zoran nazvao u 13.02 sati tog 24. ožujka da mi priopći odluku kluba i ja sam rekao da se s odlukom ne slažem jer mislim da nije način da se s trenerom, stožerom i igračima koji su napravili najveći rezultat u zadnjih 50 godina, i uz potporu uprave, navijača i medija zaradili veliki novac klubu, osigurali mu stabilnost, razgovara na taj način. Da smo zaslužili malo više uvažavanja i da o tome treba razgovarati kao što rade svi svjetski klubovi. Na to mi je Zoran odgovorio: “OK, vjerojatno će biti problema oko toga.” Rečeno mi je da će ta mjera oduzimanja plaće od 33 posto trajati godinu dana te da ćemo 33 posto dobiti kad se odigra prva utakmica, a 33 posto ćemo dobivati redovno. Rekao sam da poštujem odluku kluba, ali se s njom ne slažem. Nije tu bilo ni povišenih tonova, bio je to normalan razgovor kao ovaj sada između vas i mene. I navečer na WhatsApp stiže odluka. I onda smo samo mogli čitati u medijima o svemu. Tek kod sporazumnog raskida sam saznao kako su oni očekivali da ja nazovem, a mislim da nisam ja bio taj koji je trebao nazvati, već je taj koji je donio odluku koja nije prihvaćena treba to pokušati “ispeglati”. Sve ono poslije, izjave u medijima, preko Facebooka, tjeranje
mog stožera, to je samo otežalo buduću suradnju Dinama i mene.
Kada ste shvatili da je kraj, da dalje više nećete moći zajedno?
– Kada su mi smijenili stožer. Da je na tom razgovoru o raskidu na neki način došlo do toga da se taj stožer vrati, vjerujem da bismo u interesu svih našli rješenje iako bih imao knedlu u grlu. Ne nisam ja to tražio, ali, primjerice, Livaković je inzistirao da se vratina Čavlina, no klub o tome nije želio ni razgovarati. Kad ne žele vratiti trenera vratara, jasno je da ne žele vratiti nikoga. I na tom razgovoru o raskidu, iskreno ili ne, predloženo mi je da na neki način ostanem uz novi stožer momčadi što za mene nije bila opcija.
Kakva je tijekom svega toga bila komunikacija s igračima?
– Najviše sam bio u kontaktu s Ademijem, pa onda Livakovićem i Petkovićem. Komunikacija je s igračima uvijek bila perfektna. Kako ste se oprostili od njih?
– Porukom u našoj WhatsApp grupi iz koje sam izašao prije nekoliko dana. Gotovo svi su na poruku odgovorili, i brojni ljudi iz kluba. Svima im hvala na ove dvije godine, to su dvije najljepše godine u mojoj karijeri. Igrači su na kraju pristali na smanjenje. – Nitko nije ni razmišljao da se ne smanji plaća, problem je bio način na koji se u to išlo s igračima koji su osigurali visoki proračun u ove dvije godine, naravno ne sami, ali igrači i treneri zaslužili su više poštovanja.
Jeste li u kojem trenutku o svemu tome razgovarali sa Zdravko Mamićem?
– Uopće ne. Zvao me tek dan ili dva prije raskida kada je sve već bilo gotovo, kad više nije bilo povratka. A prije toga s njim sam razgovarao 18. ili 19. ožujka, razgovarali smo o sljedećoj sezoni, zaželio mi je sreću. Kako sam rekao, nisam se uspio ni posvađati. I taj zadnji razgovor prije raskida bio je bez povišenih tonova.
O Zdravku Mamiću niste rekli nijednu lošu riječ, pa ni kad ste odlazili iz Dinama?
– Ljudi od mene očekuju da kažem nešto loše o njemu, o nečemu što je prije radio. Ja mogu govoriti o ove dvije godine moje suradnje s njim a ona je bila puna obostranog poštovanja. Niti mi je nešto nametao, niti mi je nešto naređivao, nikad me nije ni kritizirao, ni nakon izgubljene utakmice nikad mi ništa ružno nije rekao. Bio bih nepošten prema sebi i prema Zdravku kad bih o njemu rekao nešto ružno.
Da vas klub nazove za, recimo, dvije godine, da se vratite, biste li razmislili o tome?
– To je hipotetičko pitanje, nikad ne reci nikad. No tko zna što će biti u Dinamu, tko će biti u Dinamu, hoće li to meni biti zanimljivo, hoću li ja biti zanimljiv Dinamu. Znam samo da sam imao dvije lijepe godine u Dinamu, Zagrebu i Hrvatskoj. Ta energija, atmosfera u gradu između utakmica, to će zauvijek ostati u sjećanjima.
Rado ću dati neki savjet Jovićeviću
U ta 22 mjeseca, koju biste utakmicu izdvojili kao najdražu, najbolju?
– Možda onu s Atalantom u Zagrebu iako to nije najveća momčad protiv koje smo igrali, već je to bio City.
A koju biste najradije zaboravili? – Šahtar, onih zadnjih sedam minuta bilo je jako bolno, imali smo sve, ali nismo dobro završili. No to je nogomet, događa se i Barceloni da nakon 3:0 izgubi od Liverpoola. Kakvi su vam planovi za dalje?
– Sad sam 14 dana u izolaciji, da se nešto i dogodi, ne mogu nikamo. Rekao sam da me najviše zanimaju Italija, Španjolska i Njemačka prije svega, ali bude li ponuda iz drugih zemalja i velikih klubova, razmotrit ću. Ono što me ne zanima su Arabija, Emirati, Kina i slične zemlje jer mislim da sam sad u poziciji da mogu dobiti kvalitetan klub.
A naša reprezentacija jednog dana? – Odgovor je kao i kod Dinama. Sada imamo jako dobrog izbornika koji je ostvario povijesne rezultate i treba imati podršku svih nas, a što nosi budućnost, nitko ne zna.
Izgledno je da će vas u Dinamu naslijediti Igor Jovićević, kako ste surađivali s njim?
– Imali smo odličnu suradnju, s puno razumijevanja i, bude li on trener, želim mu sve najbolje. Ostavljam mu momčad koja ima glavu i rep, bazu koja je spoj mladosti i iskustva, ima sedam-osam igrača koji dolaze iz njegove mlade momčadi. A Igor je pokazao da je kvalitetan, studiozan, ima dobru energiju. Hoćete li mu dati savjet bude li ga tražio? – Naravno. Razgovarali smo u tom tjednu kad smo završili s treninzima više od sat vremena, on je pitao, ja sam pitao, obojica želimo učiti i razvijati se. I bude li mu trebao savjet, rado ću mu ga dati, a i ja ću njega pitati bude li mi trebao kakav savjet – zaključio je Bjelica.