Rastanak s komunizmom
30 godina od prvih višestranačkih izbora
U vremenu kad se sve opsesivno mjeri zarazom koronavirusom, valja se podsjetiti da je u novijoj povijesti Hrvatske ipak bilo i važnijih događaja. Onih koji su je i definirali kao ovakvu, suverenu, neovisnu državu kakva je danas. Ove srijede, 22. travnja, bit će točno 30 godina od kada su u Hrvatskoj održani prvi višestranački parlamentarni izbori.
SKH je završio drugi po snazi
Na prvim je izborima pobijedio HDZ osvojivši 42% glasova, što mu je omogućilo čak 58% zastupničkih mjesta. To je bila posljedica primjene većinskog izbornog sustava, koji nagrađuje prvoga, drugome daje puno manje, a trećemu ostatke ostataka. Takav većinski sustav bio je zamišljen u Centralnom komitetu Komunističke partije, jer se očekivalo da će najviše glasova odnijeti tada još ipak nedovoljno reformirani komunisti. No uzalud jer je SKH završio drugi po snazi s 26% osvojenih glasova i 30% zastupnika, dok je treća bila Koalicija narodnog sporazuma (KNS) s 15% glasova i 5,9 % zastupničkih mjesta. Srpska demokratska stranka uz 1,6% glasova osvaja samo 1,4% mandata. Većina Srba, dakle, na prvim parlamentarnim izborima glasa uglavnom za SKH. U mandatima od ukupno 351 mjesta (tada je Sabor još bio trodomni) HDZ osvaja 205, SKH 107, KNS 21, SDS 5, a nezavisni i predstavnici manjina 13 mandata.
Na tu nedjelju prvih slobodnih izbora čekale su generacije Hrvata i građana Hrvatske jer rasta
nak s komunizmom možda jest bio brz, nakon što je u studenom 1989. pao Berlinski zid i označio promjene planetarnih razmjera, no nesloboda u komunizmu trajala je desetljećima. Kroničari će tako izračunati da su zadnji demokratski izbori u Hrvatskoj, tada u sastavu stare Kraljevine Jugoslavije, održani davne 1938. Poslijeratni komunistički režim trajao je pak 45 godina, a svi oblici izbora i takvog izjašnjavanja građana bili su obična farsa jer se uglavnom glasalo za liste koje su prije dogovorene u Partiji i rijetko je bilo više kandidata za određenu funkciju. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća popušta represija i počinje okupljanje političkih disidenata, kao i komunikacija s predstavnicima političke emigracije u inozemstvu. To se odvija u uvjetima kada i unutar vladajuće Komunističke partije počinje diferencijacija na ortodokse i liberale, koji su svjesni da dolaze povijesne političke promjene. Prijelomni se događaj, koji je vodio uspostavi višestranačja u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, kako se ona tada još zvala, zbio 10. prosinca 1989. kada je Predsjedništvo CK SKH raspravljalo o prijedlogu o raspisivanju slobodnih parlamentarnih izbora. Bili su oko toga žestoko podijeljeni, četvorica su bila “za”, a četvorica “protiv”. Liberalna grupa oko Ivice Račana, Celestin Sardelić, Mladen Žuvela, Stjepko Gugić i Drago Dimitrović, na svoju je stranu uspjela pridobiti i tadašnjeg čelnika Stanka Stojčevića, što je bilo jako važno jer je on bio utjecajan Srbin. Odluka o višestranačkim izborima je prošla i oni su dogovoreni, prvi krug za travanj, drugi za svibanj. Već 5. veljače 1990. godine Republički
sekretarijat za upravu i pravosuđe SRH izdaje rješenja o registraciji za prvih osam političkih stranaka te je time i formalno uveden politički pluralizam. Slijedilo je usvajanje ustavnih amandmana u Saboru 15. veljače, čime su legalizirani višestranački izbori. No prije tih odluka Sabora u Beogradu se 22. siječnja 1990. odvijala zadnja borba protiv snaga Slobodana Miloševića, na 14. izvanrednom kongresu SKJ, koji je rezultirao raspadom, prvo odlaskom slovenske delegacije s kongresa, a kada je odbijen prijedlog vođe hrvatske delegacije Račana da se sjednica kongresa prekine, hrvatski su izaslanici također napustili kongres. Pokazalo se da je tog dana počeo i formalni raspad Jugoslavije. Po povratku u Hrvatsku, Račan počinje predizbornu kampanju, a zanimljivo, glavna mu je politička parola bila protiv HDZ-a, koji je Račan nazvao “strankom opasnih namjera”.
Hrvati svoji na svome
To je samo išlo dodatno na mlin HDZ-u te se u predizbornoj kampanji pod vodstvom Franje Tuđmana pokazao beskompromisnim i najuspješnijim. Njegovi i stavovi HDZ-a prema hrvatskoj neovisnosti također su bili najjasniji. Premda se tada u uvjetima kada je Hrvatska još uvijek bila u sastavu Jugoslavije nije moglo ići u kampanju s izričitim stavom o odcjepljenju, nego se više govorilo o “labavoj konfederaciji”, za narod naviknut na čitanje između redaka sve je bilo jasno. Tuđman i HDZ idu na nacionalnu nezavisnost i odcjepljenje od Beograda, dok su se nekadašnji lideri hrvatskog proljeća iz Koalicije narodnog sporazuma držali formule o federiranju Jugoslavije. Kasnije će se pokazati da su Dabčević-Kučar, Tripalo i ostali bili uvjereni da će, pobijedi li HDZ i Tuđman, Hrvatska doživjeti drugo hrvatsko proljeće, odnosno da prijeti vojni udar. Taj oprez i umjerenost KNS-a osjetili su i birači. Tuđman je vješto brodio sa svojom parolom o Hrvatima koji su svoji na svome pa, što god Dabčević-Kučar i Tripalo poduzeli, to je uvijek bilo za oktavu niže od izričitih Tuđmanovih poruka o povijesnom pravu hrvatskog naroda na samoodređenje i državnu suverenost. Uostalom, KNS se tek početkom ožujka odlučuje ući u kampanju, ziheraški, pa je i to utjecalo na birače, većinu kojih je Tuđman u međuvremenu već bio “pokupio”. Slično se, gotovo nevoljko u kampanju, početkom ožujka bio uključio i Račanov SKH, koji se jest borio protiv Miloševićevih pretenzija nad Hrvatskom, no sve to u okvirima demokratskije i federativnije Jugoslavije, što više nije zvučalo privlačno. Te nedjelje 22. travnja na slobodne izbore izlazi više od 80 posto birača i povratka na staro više nije moglo biti.
Na izborima 1990. HDZ je pobijedio s 42 posto glasova, što mu je donijelo 58 posto mjesta u Saboru