Tek ako se zarazi netko nama blizak, shvatit ćemo opasnost
Epidemija popušta, može li Hrvatska postati “žrtva” dobrih rezultata?
Od izbijanja epidemije u Hrvatskoj u nedjelju je umrlo najviše ljudi u jednom danu, njih osmero, no zbog relativno niskog broja zaraženih u odnosu na druge države čini se da većina građana COVID-19 više ne doživljava kao prijetnju. Starci koji su umrli nisu naši, a oni u srednjoj dobi ionako su bili kronični bolesnici. Baš to, to što umiru samo stariji i kronični bolesni, a jučer nije umro nitko, nama je opravdanje da više ne držimo potreban razmak na javnim mjestima.
Nema percepcije
Jarun je za vikend bio krcat šetačima i biciklistima i nije problem što su ljudi izašli na zrak, nego što je sve veći broj onih koji ne održavaju socijalnu distancu. Ta sebičnost motivirana je, očito, uvjerenjem da njima i njihovoj djeci neće biti ništa, ali nisu sami na svijetu jer pored njih žive i ugroženi sugrađani. Uostalom, kako ćemo otvoriti tvrtke, kafiće, javni prijevoz, ljetovati na moru i vratiti život u normalu ako se znatan broj ljudi neće držati preporučenih mjera!? Trebaju li mladi i zdravi ljudi završiti na intenzivnoj njezi da bismo shvatili da opasnost još nije prošla? Dok su brojke umrlih niske, dok ne znamo posljedice obolijevanja od virusa, stariji koji umiru sami za nas su samo brojevi dok se ne radi o nama bliskim ljudima. Ali ako se sjetimo sretnih lica onih rijetkih staraca u svijetu koji su blizu 100. preživjeli koronu, imamo li pravo misliti da i njima nije stalo do života kao nama? Nije slučajno Igor Rudan napisao u Večernjem listu da su rezultati našeg zdravstvenog sustava protiv COVID 19 toliko dobri da se sve većem broju ljudi stroge mjere ne čine opravdanima i da Hrvatska polako postaje “žrtvom” vlastitih dobrih rezultata. Sociolog Ivan Balabanić ističe da to kako će ljudi percipirati rizik ovisi o nizu varijabli.
– Ako su ugroženi mladi i djeca, ljudi će percipirati taj rizik jačim i po sebe. Ako građani nemaju osobno iskustvo s virusom, a malo ih u nas ima i malo tko zna nekog zaraženog i bolesnog to, također, djeluje da ne percipiraju trenutačnu situaciju rizičnom. Ljudi su se nakon mjesec dana navikli na situaciju s koronom, a nemaju iskustvo s ovakvim epidemijama kao što ga imaju ljudi u Aziji sa SARS-om zbog čega su oni puno discipliniraniji u pridržavanju mjera. Kad epidemija ugrožava druge sustave poput zdravstvenog, ljudi postaju oprezniji, a u nas to još nije slučaj, pa ljudi ne percipiraju da se nešto ozbiljno događa. Ako netko nema u obitelji teško oboljelog ili u susjedstvu, on ne percipira opasnost – kaže Balabanić.
Mi, dodaje, više nemamo ni element iznenađenja, ljudi su se naviknuli na ovu situaciju, broj zaraženih nije visok, pa građani više percipiraju druge rizike, od socijalne izolacije, gubitka radnog mjesta i ti su im rizici sada dominantniji. Na pitanje može li nas neoprez koštati uzvraća: – Ako vjerujemo struci, a trebamo joj vjerovati, naravno da nas to može koštati i ići ćemo na popravni, kako kaže profesorica Markotić.
Građani uzimaju propusnice za svašta, putuju okolo, piju pivo u grupicama po parkovima. Dalmatinci se manje drže pravila od kontinentalaca, što je posljedica ležernog mediteranskog mentaliteta, ali i neshvaćanja opasnosti od epidemije. Mi svi manje poštujemo pravila od germanskih i skandinavskih naroda. U Dalmaciji se među muškarcima doživljava kao sramota nositi masku jer time pokazuju strah, što nije u suglasju s našim mentalitetom u kojem se ljudi vole junačiti. Dok god je ugrožena starija populacija i kronični bolesnici koji građanima nisu bliski ljudi će relativizirati opasnost. U SAD-u imate prosvjede mlađih građana da se ukine karantena jer se starija populacija ne smatra tako važnom. Ako dođe negativno iznenađenje, ako umre netko mlad i zdrav ili poznat, ljudi će se opet jače držati mjera prevencije i distance – govori Balabanić.
Teško je živjeti na ovaj način
I sociolog Siniša Zrinščak ističe da zbog toga što nismo imali situaciju iz Bergama u kojem svatko nekoga zna tko je bio bolestan i tko je umro većina ljudi si ne može predočiti opasnost od koronavirusa.
– To što je profesor Rudan rekao da Hrvatska može biti “žrtva “svog uspjeha može se razumjeti iz perspektive da smo, kad postoji percepcija da jako dobro kontroliramo krizu sa širenjem virusa, obavili velik dio zadatka. Činjenica je da je jako teško živjeti u ovom modusu života dulje vrijeme, mi samo čekamo kad ćemo se vratiti normalnom životu jer je psihološki i sociološki teže živjeti dulje u stresnom razdoblju. Percepcija da se dobro nosimo s krizom i da će se to jako brzo razriješiti može biti okidač za popuštanje opreza kod ljudi i relaksaciju u smislu da se ne slušaju upute stručnjaka i da se više ne smatraju važnima. Sve dok nemamo veliki broj oboljelih i dok se nije zarazio nama netko poznat, percepcija opasnosti nam se ne čini velikom. Ali to može biti zamka – zaključuje Zrinščak.