Partizanski sud ga je - u odsutnosti osudio na smrt
Lijepe, mirisne, prekrasnih boja i cvjetova – ali i ubojite. Sve to, naime, mogu biti proljetnice koje ovih dana pri kratkom izlasku iz izolacije vlastitih domova mnogi možda i po prvi put primjećuju u našem okolišu, u parkovima, na livadama, uz rubove šuma .... S obzirom na to da su posljednjih desetljeća neke i te kako ugrožene čovjekovim djelovanjem, preporuka stručnjaka je da te vjesnike proljeća ne otuđujemo iz prirode gdje imaju neprocjenjivu ulogu u ekološkim sustavima i predstavljaju važan izvor nektara i peluda kukcima. Zbog osjetljivosti, ugroženosti, endemičnosti, sve više ih je i strogo zaštićenih pa je u njima, ne poznajete li ih, najbolje uživati s distance, napraviti koji selfie, ako se baš mora – i ne dirati ih jer među njima ima i otrovnih vrsta. Čak i onima za koje mislimo kako ih dobro poznajemo! Primjerice, pojedini dijelovi biljaka kao što su đurđice, obični likovac, drijemovac, šumarice... sadrže otrovne tvari, objašnjava Anselma Penava iz Uprave za zaštitu prirode Ministarstva zaštite okoliša i energetike.
Obični likovac (Daphne mezereum) listopadni je grm s ružičastim cvjetovima ugodna mirisa, koji cvjetaju od siječnja do lipnja na rubovima šuma na području Gorskog kotara, Medvednice, Bilogore i Papuka, do visine od 2000 metara. Zanimljivo je da je izuzetno rijetka biljka, koja spada u zaštićene i ugrožene biljke hrvatske flore, no mana joj je otrovnost koja potječe od glikozida diterpen-mezereina, koji ima karcinogeno djelovanje i naročito je poguban u plodovima biljke.
Mirisna đurđica (Convallaria majalis) koja raste na krčevinama svijetlih bjelogoričnih šuma, u šumama hrasta, šikarama, na brdskim livadama te u vrtovima, cijela je otrovna, od lijepih i zvonolikih visećih bijelih cvjetova u nizu, do lista, zrelih plodova i korijenja.
Radili masti za liječenje
Proljetni drijemovac (Leucojum vernum) koji pripada porodici sunovrata (Amaryllidaceae) s oblikom cvjetova podsjeća na đurđicu, a zajedničko im je što je i on otrovan. Naročito je otrovna lukovica.
Oprezan valja biti i močvarnom kaljužnicom koja cvate od ožujka do svibnja velikim žutim cvjetovima. I ona je otrovna, no mladi listovi su jestivi ako se prethodno dobro prokuhaju.
Šumarica (Anemone) je pak više vrsta, a sve na području Hrvatske su otrovne i zaštićene. Naziv roda šumarica Anemona, prema Teofrastu, potječe od grčke riječi za anemos – vjetar, zbog cvjetova koji se i na laganom povjetarcu zanjišu. Većina šumarica cvate u rano proljeće, a najrasprostranjenije su bijela i žuta šumarica. Obje vrste sadrže otrovni protoanemonin i anemonim, koji sušenjem ishlape, pa biljke prestaju biti otrovne. Od njih su se radile tinkture i masti za liječenje artritisa, rana i povreda na koži te žuljeva.
Kukurijek su Stari Grci koristili za “liječenje” ludila te za vrlo djelotvorno i brzo trovanje neprijatelja. Neki povjesničari misle kako je Aleksandar Makedonski umro od prevelike doze kukurijeka s obzirom na to da su ga u malim dozama od davnina tretirali kao lijek za neke bolesti, poput tegoba s crijevima i probavom, vodene bolesti, gihta... Svi dijelovi kukurijeka su otrovni, što sugerira i njegovo latinsko ime Heleborus koje znači smrtonosna hrana, no zbog ljepote cvjetova i nekontroliranog branja sve je rjeđi, a time i zaštićen. Po jednoj legendi, kukurijek kojega zovu i božićna ruža anđeoskog je podrijetla. Zbog uplakane djevojke koja je došla vidjeti tek rođenog Isusa pa se, ugledavši zlato, mirise i tamjan koje su mu donijela tri mudraca, rastužila jer mu ona nije donijela ništa, anđeo je lupio krilima o zemlju iz koje su brzo iznikli krupni bijeli cvjetovi kukurijeka. I tako je zauvijek na zemlji ostavio komadić raja.
Utkane u naše običaje i kulturu, možda čak i više od drugih biljaka, proljetnice su svoju upotrebu pronašle u mnogim čovjekovim djelatnostima, pa se tako koriste u medicinske svrhe, u kulinarstvu, proizvodnji parfema, cvjećarstvu, hortikulturi..., kažu u Državnom zavodu za zaštitu prirode.
Kazna do 30.000 kuna
Đurđice i mirisne ljubice odavna se, naime, koriste u proizvodnji parfema. Neke se proljetnice koriste i u homeopatiji (npr. pjegavi plućnjak, bijela šumarica, vrtna šumarica, mirisna ljubica), a iz mnogih su izolirane tvari koje imaju dokazano ljekovita svojstva pa se koriste i u službenoj medicini. Isto tako, mnoge tvari izolirane iz proljetnica (npr. proljetni drijemovac ili visibaba) još uvijek se istražuju pa se mogu očekivati nove primjene tih tvari, kao i novi lijekovi. No bez obzira na to bile one opravdano ili neopravdano ljekovite, čak i ako jesu, sve biljke, pa tako i proljetnice, u većim količinama mogu biti otrovne. Stoga s njihovom upotrebom treba biti jako oprezan.
Jestive proljetnice u kulinarstvu se najčešće upotrebljavaju za ukrašavanje i aromatiziranje različitih jela, kao dodaci salatama i umacima, te u proizvodnji bezalkoholnih pića i vina. Primjeri su mirisna broćika, mirisna ljubica, pjegavi plućnjak i šumski cecelj, koje nalazimo ovih dana u prirodi.
– Pojedine vrste, kao što su šumarice, drijemovci, kukurijeci, šafrani, ciklame, mirisna broćika, mogu se i skupljati u svrhe dalje prerade ili prodaje, za što je potrebno ishoditi dopuštenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike – kaže Anselma Penava. Stručnom podlogom dopuštene su godišnje kvote za sakupljanje biljaka, pa je tako primjerice dopušteno sakupiti 500 stručaka šafrana, 400 stručaka đurđica, 300 stručaka ciklama, šumarica i drijemovca.
– Ishođenje dopuštenja odnosi se isključivo za sakupljanje u svrhe daljnje prerade i prodaje, a ne odnosi se na sakupljanje za osobne potrebe, što znači da je dopušteno ubrati stručak ovih atraktivnih vrsta za kućnu vazu. Branjem proljetnica za ukrašavanje doma one se posebno ne ugrožavaju, no u vazi puno kraće traju i svakako se time degradira estetska vrijednost prirode i onemogućuje brojnim posjetiteljima uživanje u njima – kaže Penava. Pravilnikom o strogo zaštićenim vrstama sakupljanje nekih biljaka s prirodnih staništa zakonom je pak zabranjeno, a u te biljke spadaju velecvjetni kukurijek, kockavica, velika sasa, Blagajev likovac...
Prema odredbama Zakona o zaštiti prirode, za namjerno branje strogo zaštićenih biljnih vrsta kao i za sakupljanje iz prirode u svrhu prerade i/ili prodaje zavičajnih divljih vrsta određena je kazna od 25.000 do 200.000 kuna za pravnu osobu i 7000 do 30.000 kuna za fizičku osobu.
Eduard Miloslavić ili Edward Miloslavich (Oakland, Kalifornija, 1884. – Madrid, 1952.), sin je emigranata čija se obitelj 1889. vratila u Dubrovnik. Studirao je medicinu u Beču, gdje je postao i profesor patologije. Bio je mobiliziran u austrougarsku vojsku te kao vojni liječnik radio u Beogradu. Godine 1920. prihvatio je poziv Marquette Universityja u Milwaukeeju (država Wisconsin, SAD) za profesora katedre patologije, bakteriologije i forenzičke medicine.
Znanost u istrazi zločina
„Doc Milo“, kako su ga zvali, uveo je novu specijalnost – kriminalističku patologiju, zagovarajući znanstveni pristup u istrazi zločina, odnosno inzistirao je na sudsko-medicinskoj autopsiji u svakom slučaju neprirodne ili nasilne smrti. Jedan je od osnivača International Academy for Forensic Medicine.
Bio je dopredsjednik Croatian Fraternal Union u SAD-u. Od 1932. bio je šef katedre za sudsku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a predavao je pastoralnu medicinu na Bogoslovnom fakultetu (žestoki protivnik pobačaja i eutanazije). Izabran je 1940. godine kao član prestižnog udruženja Medico-Legal Society u Londonu, a 1941. godine postaje punopravni član njemačke akademije znanosti Leopoldine i počasni doktor bečkog sveučilišta. Na njegovu inicijativu, u Sarajevu je za režima NDH 1944. godine osnovan Medicinski fakultet, a potkraj te godine vraća se u SAD, u St. Louis (Missouri), s time da je umro u Madridu. Za vrijeme sudjelovanja na jednom simpoziju u Madridu preminuo je zbog zastoja srca, te je pokopan u Americi.
Sovjetski masakr Poljaka
Inače, partizanski sud ga je, prema članku objavljenom 27. prosinca 1992. u Vjesniku, nakon Drugoga svjetskog rata u odsutnosti osudio na smrtnu kaznu jer je 1943. godine bio jedan od 12 članova međunarodnog povjerenstva, koje je na njemačku inicijativu utemeljio Međunarodni crveni križ, a koje je utvrdilo da je masovni zločin u Katynskoj šumi nad tisućama poljskih časnika (prema nekim podacima, 21.768) počinio sovjetski komunistički režim u ožujku ili travnju 1940. Moskva je taj zločin priznala tek 1990. godine za vrijeme vodstva Mihaila Gorbačova. Prema iskazu pred komisijom američkog Kongresa, Miloslavić je rekao da se sam iz znanstvenih pobuda ponudio njemačkim vlastima da kao poznati patolog sudjeluje u istrazi. Tada je posvjedočio kako je uzorak mišićnog tkiva s jedne od žrtava te lubanju odnio u Zagreb kako bi u laboratoriju obavio potrebna dodatna istraživanja, temeljem kojih je odredio vrijeme smrti. U Zagrebu je osnovao i Institut za sudsko vještačenje, smatran najboljim u Europi, a čiji je laboratorij na raspolaganju imao balistoskop, histološki i kemijsko-toksikološki laboratorij, bogati arhiv s fotodokumentacijom, knjižnicu i muzej.