Trump Amerikancima može ugroziti i zdravlje, ali bez birača ne ostaje

Tmože posred Avenije Pennsylvania ugroziti zdravlje mnogih građana SAD-a, a neće ostati bez birača. Parafraza je to notorne izjave koju je političar milijarder dao u vrijeme izborne kampanje 2016. godine: „Mogao bih stati posred Pete avenije te upucati nekoga i ne bih izgubio birače“. Ta parafraza mogla bi biti važna za ishod i ključno obilježje ovogodišnje utrke za predsjednika SAD-a. Naime, unatoč seriji neprimjerenih pa i toksičnih izjava, loših i nepravovremenih odluka te propusta vezanih za epidemiju koronavirusa te pripadajuće ekonomske i druge teškoće, aktualni stanar palače na adresi Avenija Pennsylvania 1600 NW u Washingtonu i nadalje uživa potporu mnoštva svojih pristaša. Rezultati anketa osam organizacija za ispitivanje javnoga mnijenja (Gallup, Rasmussen Reports...), provedenih u drugoj polovini travnja, pokazuju da u prosjeku 46 posto ispitanika odobrava (djelovanje) Donalda Trumpa kao šefa države. To je tek nekoliko postotaka manje od potpore koju je dobio na izborima 2016., kad je uslijed za njega povoljne raspodjele preferencije birača, ponajprije u tzv. državama bojišnicama, većim brojem elektoralnih glasova tijesno pobijedio favoriziranu kandidatkinju demokrata Hillary Clinton. Pokazatelji opravdanosti ocjene prema kojoj je predsjednik Trump u nekim aspektima utjecao na povećanje ugroženosti stanovnika svoje zemlje epidemijom koronavirusa toliko su prisutni da bi mogli biti građa za studiju slučaja o neuspješnosti jednoga upravljanja krizom i nesposobnosti jednoga lidera. Za to vezano djelovanje njegove vlade često se izražavalo kao glavinjanje, naročito u početnoj fazi epidemije. Krajem siječnja izvjesni su ga savjetnici, ali i vodeći ljudi obavještajnih službi, obavijestili kako zaraza koronavirusom može dovesti do smrti nekoliko stotina tisuća ljudi te zastoja nacionalnog i svjetskog gospodarstva, ali on se tih ključnih tjedana – u Hrvatskoj smo itekako svjesni važnosti pravodobnoga i odlučnoga reagiranja na epidemiju – nije obazirao na upozorenje. Sredinom veljače Trump izjavljuje da je situacija vezana za tu epidemiju „totalno pod kontrolom“, da bi pet tjedana kasnije, kad je od koronavirusa već umrlo više od dvije tisuće Amerikanaca, ustvrdio sasvim obrnuto od toga – da „zločesti“virus ima kontrolu.

Glas za cirkuse i cirkusante

Nadalje, prvo je govorio da je riječ o gripi ili bolesti sličnoj gripi, a 31. ožujka je sam sebi „skočio u usta“tvrdnjom da koronavirus nije gripa. Početkom godine tu je zarazu lakonski nazvao „kineski virus“, čime je i protiv svoje volje vjerojatno pridonio nekim napadima na Kineze i druge Azijce u SAD-u. Kad je pak shvatio da brojevi zaraženih i umrlih rapidno rastu, konstruirao je „svjesno odgovornu“Kinu i Svjetsku zdravstvenu organizaciju (koja je prema njemu „kinocentrična“) kao „žrtvene jarčeve“za opravdanje neuspjeha svoje administracije u sučeljavanju s opasnim virusom. Čak je predlagao, iako nije medicinske struke, neke bizarne kure, primjerice ubrizgavanje u tijela oboljelih dezinfekcijskoga sredstva poput izopropilnoga alkohola, što je dovelo i do mnogih slučajeva štetnoga „samoliječenja“kod Amerikanaca. Nekoliko je puta otvoreno oponirao i Anthonyju Fauciju, vodećem američkom epidemiologu, kao i izvjesnim guvernerima koji misle svojom glavom i donose primjerene odluke, uključujući pojedine iz njegove Republikanske stranke. Naposljetku je ipak morao pokrenuti – bolje ikad nego nikad – uglavnom racionalne mjere za borbu protiv epidemije te njenih ekonomskih i drugih nuspojava. Iako su usta Donalda Trumpa i nekih njegovih najbližih suradnika puna samohvale za aktivnosti federalne vlasti na suzbijanju zaraze koronavirusom, epidemija je neprijeporno već od kraja ožujka, ponajprije u kvantitativnom pogledu, najpogubnija upravo u SAD-u. Za to vezane ugroze zdravlja i (načina) života napose su prisutne u velikim gradovima kao što su New York i Los Angeles, pa i u nekim nešto manjim poput New Orleansa; osobito teško su time pogođeni Afroamerikanci i neke druge manjine te općenito siromašni, koji zbog lošije prehrane i sličnih razloga imaju slabiji imunitet. James B. Foley, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, u ovom je listu 18. travnja istaknuo da epidemija ima posebno razoran utjecaj na manjine i građane s malim primanjima, što je protumačio kao „rezultat endemskog siromaštva i lošeg zdravstva u tim zajednicama“.

Prema Foleyu, primjereni odgovor Washingtona na krizu koči nepripremljenost i nekoherentno rukovodstvo predsjednika Trumpa, ali i poteškoće u koordiniranosti decentraliziranoga sustava. Zbog nedostatka opreme i drugih kroničnih slabosti zdravstva u SAD (većina bolnica je u privatnom vlasništvu, što znači da se njihove usluge uglavnom masno naplaćuju) tamošnje medicinsko osoblje se puno teže nosi s epidemijom nego liječnici i ostali njihovi kolege u mnogim drugim zemljama. Nemili ishod tih okolnosti: popis umrlih od koronavirusa u SAD-u je toliko velik da je premašio broj poginulih Amerikanaca u Vijetnamskom ratu (u tom sukobu je od 1955. do 1975. godine život izgubilo nešto više od 58.000 pripadnika američke vojske).

Iako je u svijetu gotovo svaka treća osoba kojoj je dijagnosticirana zaraza koronavirusom iz SAD-a, epidemiološka situacija u toj zemlji nešto je povoljnija ako se uzme u obzir broj stanovnika. U Americi je prema tom kriteriju manje zaraženih (3053 na milijun ljudi) nego u nekim velikim europskim zemljama u kojima je epidemija izbila ranije nego u SAD-u kao što su Španjolska (4907) i Italija (3298). S druge strane, koronavirusom je osjetno više zaraženo Amerikanaca nego Nijemaca (1895), ali i građana susjedne Kanade (1285). Za tu zarazu vezana usporedba SAD-a s državama srednje i istočne Europe, poput Poljske (319) i Hrvatske (497), naročito je nepovoljna za Trumpovu zemlju. U vezi s posljednjim valja uzeti u obzir da se zaraza najviše javlja kao društveni problem koji naročito pogađa ekonomski razvijene zemlje i regije, tj. dijelove tih država (primjerice Lombardija u Italiji) koji prednjače u snazi gospodarrump stva i visini životnoga standarda pa i prihvaćenosti stilova života znatno određenih hedonizmom i materijalizmom. U tom smislu zbivanja vezana za pandemiju koronavirusa potvrđuju opravdanost teze američkoga sociologa Georgea Ritzera o „slabosti snažnih“: prema njemu razvijene i bogate zemlje su više od drugih (potencijalno) izložene nekim teškim, a njima navlastitim društvenim problemima. Baš je tu okolnost prepoznao i istaknuti biolog Miroslav Radman, koji je u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji (4. travnja) uz ostalo ustvrdio: „Ono čemu se trenutačno teži jest što veći broj testiranja na prisutnost virusa, veći broj mjesta u bolnicama, opremljenost bolnica..., sve to što imaju Švicarska, Amerika, Njemačka, Engleska ili Francuska, puno više nego mi, ali im je stanje gore nego u Africi. Možda je problem banalan: naprosto korelacija s gustoćom avionskih letova, brojem starih ljudi i slično, ali onda smo trebali odraditi te prometno-demografske korelacije da bude manje konfuzije.“Ingeniozni Radman poziva na pametno i društveno blagotvorno korištenje tehnologije te promicanje održivoga razvoja i upozorava: „Sve mi se ovo čini kao da je brod naše civilizacije krenuo iz luke, a ne zna se kamo je krenuo: tržište, ne kapetan (jer ga izgleda nema!) usput će odlučivati jesmo li na dobrom putu! Kada u svijetu glasamo, glasamo za cirkuse i cirkusante, a ne za projekte i odgovorne i kompetentne kapetane.“Najočitije pokazatelje opravdanosti toga apela moguće je ustanoviti upravo u političkim i društvenim konstelacijama u posljednje četiri godine u SAD-u. Svatko, i pojedinac i zajednica, može u nekoj situaciji pogriješiti pa i odlukama na biralištima dovesti nemeritorne i arogantne znalce populističkoga komuniciranja na vlast. Međutim, kako poručuje stara poslovica, samo

Mnogi u SAD-u misle da je sposobni ali vremešni Biden nedovoljno snažan protukandidat Trumpu i zato što je pripadnik javnosti omrznute elite

se budala dvaput spotakne o isti kamen.

Upravo to – ponavljanje za društvo štetnih pogrešaka – prijeti, čini se, da će se dogoditi Amerikancima 3. studenoga. Glavne karte za tu političku igru nad igrama već su podijeljene, ali se još čeka koju će političarku za tu dužnost predložiti Joe Biden. Kandidat demokrata za predsjednika još je 15. ožujka kritizirao politiku Trumpove administracije u vezi s epidemijom; uz ostalo istaknuo je kako „odgovor na koronavirus treba biti usmjeren iz Bijele kuće, iz dvorane za krizne situacije, postavljen onako kako smo mi učinili u krizi vezanoj za virus ebole“. U Americi mnogi smatraju da je sposobni ali vremešni Biden (četiri ljeta je stariji od 73-godišnjega Trumpa, ali predsjednik je bjelodano vitalniji od suparnika) zbog nedostatka energije, prevelike ukorijenjenosti u javnosti prilično omrznutu političku elitu i drugih razloga nedovoljno snažan kandidat. Moj prijatelj Milan, poduzetnik koji već dugo vremena živi na Floridi, smatra da su „demokrati razbijeni, nemaju pravoga vođu, a Biden je stari senilni čovjek koji kao političar nije ništa važno napravio“.

Ključna izlaznost na izbore

Iako iskusnoga Bidena ne treba podcijeniti, kao najveća zvijezda kampanje za predsjedničke izbore ponovno se nameće Trump. On vješto koristi privilegiranu poziciju incumbenta (nositelja dužnosti koji se natječe za drugi mandat): svakodnevno je prisutan u medijima, o njemu se najviše govori u javnosti, njegove pristaše naročito upijaju provokacije koje su zaštitni znak komuniciranja... Trumpu njegovi simpatizeri – to mu je najvažnije – ne zamjeraju zastoj u ekonomiji izazvan epidemijom: najviše drže da predsjednik, koji je svojom politikom pomogao unapređenju gospodarstva u posljednjih tri i pol godine, nije kriv za tu krizu, a da će se prilike na tržištu uskoro popraviti. Osnovno pitanje ovih izbora nije hoće li Biden pobijediti, nego hoće li Trump izgubiti. To se može dogoditi ako pristaše predsjednika ne izađu dostatno masovno na izbore, ali i ako cinični političar milijarder svojim izjavama i greškama, osobito u vezi s epidemijom koronavirusa, toliko iznervira njemu nesklone skupine i građane, naročito u Ohiju, Michiganu i drugim „državama bojišnicama“, da oni bez obzira na evidentne nedostatke bivšega potpredsjednika prvoga utorka u studenom pohrle na birališta. Ponajviše se to odnosi na Bidenu ionako sklone Afroamerikance, pa i Latinoamerikance, kojima Trump ionako zbog niza razloga „ne miriše“, ali – još važnije – na studente i druge mlade koji su u predizborima najviše podržali Bernieja Sandersa.

U sljedećih šest mjeseci može doći do naročito velike mobilizacije birača demokrata, uz ostalo i zbog teških posljedica epidemije koronavirusa i za to vezanoga pada gospodarstva. Takvoj će mobilizaciji, koja će se provesti u situaciji nadasve uzbudljivoga i neizvjesnoga izbornoga nadmetanja, veliki poticaj dati još uvijek jako utjecajni supružnici Obama i Clinton, kao i drugi istaknuti ljudi s ljevice i političkoga centra. Pripadnici navedenih skupina, međutim, barem zasad nisu toliko skloni političkom pragmatizmu i nisu tako snažno politički organizirani, posebno u vezi s izlaskom na izbore, kao što su to konzervativni i populizmu podložni Trumpovi birači. Pritom treba uzeti u obzir da će se izbori održati u veoma nepovoljnim okolnostima: poticanja rasnih i drugih podjela; neobuzdanoga korištenja društvenih mreža i drugih medija; bezočnih potiranja istine; nametanja interesa bogatih; kroničnoga nepovjerenjem mnogih u institucije i sličnih. U romanu „Gepard“Giuseppea Tomasija di Lampeduse knez Salina oporo ustvrdi kako je sposobnost samozavaravanja bitan uvjet za onoga tko želi voditi druge ljude. Ali ta se sposobnost odnosi na puke političare, a ne na istinske državnike – one koji su neskloni (samo)obmani te slijedom toga i drugih svojstava imaju upravljačke, moralne i druge snage za prevladavanje i najtežih kriza koje pogode njihove države. U nastupajućim izborima građani SAD-a, velike zemlje s nadasve bogatom tradicijom demokracije, imat će priliku pokazati razumiju li tu razliku.