Svećenik-virus s Kaptola grmi kako svi biskupi služe Sotoni, a stožernik Bozanić to i zaslužuje
Niti me dira niti me se prima histeriziranje oko otvaranja crkava vjernicima. Neće ondje biti ništa veća gužva nego što je već sada u samoposlugama. Budimo pravedni pa recimo da su se zbog skandaloznog ponašanja don Josipa Delaša Splitsko-makarska nadbiskupija i nadbiskup Barišić iskreno ispričali. Svi građani, a osobito oni koji su na vlastitim leđima i džepovima osjetili policijsku strogoću, imaju pravo biti bijesni zbog popustljivosti istih organa prema župniku iz Sirobuja. No, prizor zavrtanja ruke i bacanja na zemlju starog popa ne bi, barem meni, pružio nikakvu zadovoljštinu niti bi povećao povjerenje u državu i dokinuo dojam njezine slizanosti s Crkvom. Meni je, recimo, važniji glas drugog splitskog svećenika don Ante Žderića koji je, kladim se, osobito mislio na svog svjetovnim i crkvenim vlastima neposlušnog subrata kada je u poslanici vjernicima napisao: “Vjernik sluša Boga i znanost, fanatik histerizira i proziva. On se ne klanja Bogu, nego sebi, diveći se sebi koliko je u pravu.” Napominjući kako otvaranje crkava vjernicima “treba shvatiti uz veliku mjeru opreza”, župnik u splitskoj četvrti Škrape svojim je župljanima uputio i teološku pouku: “Vjera nas uči da je naše vječno spasenje Bogu drago i da je ono zadatak Crkve, ali Bogu je jednako drago i naše tjelesno i duševno zdravlje te dobro svakog čovjeka. Vjerniku mora biti strano svako zanemarivanje svojeg i tuđeg zdravlja i sigurnosti. I to ga ne čini manje vjernikom, zapravo, vjera se, među ostalim, očituje i u brizi za svoju i sigurnost drugih.”
Nisu glas Crkve samo svećenici nego i vjernici koji o svojoj vjeri svjedoče poput katoličke teologinje Ane Raffai koje je uoči Uskrsa na televiziji N1 rekla i ovo: “Ovo je prilika da se saberemo, da pred Bogom razmislimo što mi trebamo mijenjati, jer ove prazne crkve možda govore o nekoj praznini koja postoji kada su one pune... Nije bogoslužje samo sebi svrha, nije to neki magijski čin.” Upitana o skandaloznom ponašanju don Josipa Delaša, kazala je: “Kakvog smisla ima pozvati vjernike na bogoslužje, a to što radiš je u direktnoj opreci sa suštinom vjere, a to je da se poštuje život.” Naposljetku, govoreći o solidarnosti i etičnosti, spontano probuđenima uslijed pandemije, zaključila je: “Jesmo solidarni, ali po mom sudu mi ispit solidarnosti još nismo položili. Naš ispit solidarnosti čeka na grčkoj granici. Ako možemo biti sa svojim sugrađanima ovako solidarni, onda možemo biti i s izbjeglicama, odnosno drugačiji nego što se pokazalo posljednjih mjeseci u načinu vođenja politike.” Biblija, pa i sam Novi zavjet, puni su proturječnosti. Govore o apsolutnom primatu duhovnog i transcendentnog nad zemaljskim i tjelesnim stvarima, uključujući ljudsko zdravlje i život, ali jednako apsolutno zapovijedaju i ljubav i brigu za zemaljsku dobrobit svakog čovjeka, a osobito najslabijih, najnezaštićenijih i najsiromašnijih. Mene zato ne čudi što je jedan drugi teolog, štoviše dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu Mladen Parlov, za Globus izjavio nešto sasvim drugačije. Komentirajući razdoblje zatvorenih crkava i uskraćivanja sakramenata, izrekao je svoju teološku istinu o vjeri i Crkvi: “Mogu razumjeti brigu biskupa da bude što manje zaraženih u društvu, ali Katolička crkva nije humanitarna organizacija niti je njezin cilj ovozemaljsko dobro njezinih vjernika. Njezina je jedina zadaća, ostvarena na različite načine, svijetu donositi Boga. Ni manje ni više od toga.”
I javnosti koja prosuđuje njezino djelovanje, i vjernicima kojih se to najosobnije tiče, očito se nude različiti pogledi i na Boga i Crkvu, stavljajući ljude pred izbor. Pandemijska situacija pokazala se kao koristan katalizator za donekle javno sučeljavanje ovako oprečnih stavova i tumačenja. A izvukla je na svjetlo dana i fanatike iz crkvenih redova koji rade jedino što znaju – osuđuju.
Tako se na sve odreda hrvatske biskupe i nadbiskupe, optužujući ih za “sramotno, kukavičko, izdajničko i bezbožničko ponašanje”, najžešće obrušio upravo jedan svećenik sa samog Kaptola, gdje obnaša razne dužnosti. “Zatvorili su crkve vjernomu puku svojom odlukom od 19. ožujka, da bi kao Božji odgovor, ako hoćemo, i Božja srčba na taj njihov nevjernički i bezbožni čin došao već 22. ožujka potresom u Zagrebu”, piše u notornom Hrvatskom tjedniku dr. sc. Stjepan Razum. “Nema nikakve dvojbe, da su upravo svi hrvatski biskupi i nadbiskupi svojom sramotnom i bezbožnom odlukom stali na stranu Sotone, a protiv Boga”, piše Razum u pamfletu čiji je bič ošinuo i po samom papi Franji.
Pravo im i budi, a osobito “stožerniku Bozaniću”, kako Razum posprdno naziva zagrebačkog nadbiskupa, pod čijim je patronatom u kaptolskim njedrima i uzgojen taj svećenik-virus koji već godinama širi zaraze i sablazni kao apologet NDH, kao negator ustaških i nacističkih zločina od Jasenovca do Auschwitza, a usput i kao smrtno ozbiljan i dogmatičan propagator Zemlje kao ravne ploče. Uz sve to, Stjepanu Razumu je dopušten i kulturocid nad vrlo vrijednim dijelom katoličke hrvatske kulturne baštine. Postavši također uz Bozanićev blagoslov ravnatelj Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, Razum je rasturio tu stoljeće i pol staru i nekad uglednu instituciju. Sve pametne i vrijedne ljude od tamo je razjurio bacivši ih na cestu, a od književnog časopisa Marulić napravio je sprdnju ponosno ga izdajući na “korienskom pravopisu” i nekoj vlastitoj nakaznoj verziji “čistog” hrvatskog jezika. Ima, eto, većih skandala i sramota od sirobujskog župnika, a gluhom se pravi i država u čijoj je ustanovi, Hrvatskom državnom arhivu, Stjepan Razum viši arhivski savjetnik i pročelnik Depozita Zagrebačke nadbiskupije, koja se zbog ovog svog fanatika nikada nikome nije ispričala.
Apologet NDH Razum rastura i katoličku hrvatsku kulturnu baštinu