Tuđmanov HDZ kao pogon za proizvodnju osjećaja kojem vlast prirodno pripada jer je stvorio državu
U odnosu na Hrvatsku demokratsku zajednicu, druge hrvatske stranke nisu bile dovoljno hrvatske da okupe i djecu ustaša i djecu partizana, i nekadašnje udbaše i njihove žrtve, direktore poduzeća, kao nove tajkune, i sekretare komiteta, kao nove vladare
Je li Franjo Tuđman s HDZ-om uopće mogao ne pobijediti na višestranačkim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. godine kad su mu sve okolnosti, i unutrašnje i vanjske, išle na ruku i nudile Hrvatsku na dlanu? U Europi je komunizam pao i u tvrđim diktaturama od jugoslavenske, da ne bi na red došla i komplicirana Titova država, da se reformira ili rasformira; u Jugoslaviji je ustavna blokada prerastala u velikosrpsku histeriju, koja se opasno prelijevala i u Hrvatsku, da je porazi ili ponizi; a u Zagrebu je vladala duboka šutnja, umjesto da se i u Hrvatskoj, kao u Sloveniji, formulira na vrijeme demokratski odgovor na velikosrpski projekt, da se Hrvatska probudi ili produbi. Dok se rulet ubrzano vrtio između rata i mira, bivši Titov libling stavio je sav ulog na jedan broj, na hrvatsku državu. Kad je demokratska igra puštena da se odvije do kraja, Tuđman se pred Hrvatima pojavio kao Mojsije koji ih je izveo u obećanu zemlju. Da su višestranački izbori održani u povoljnijim uvjetima, da iz Beograda nije u valovima tekla medijska i politička agresija, da se nisu podmazivali tenkovi i punili topovi za budući rat, vjerojatno bi se birači u Hrvatskoj i tada okrenuli protiv komunističke stranke koja je 45 godina sama vladala zemljom. Ljudi su bili umorni od Jugoslavije, siti socijalizma, gladni slobode i željni boljeg života; a Slobodan Milošević im je sve to još više kvario. Hrvati su, s drugim narodima iz bivše države, dijelili neke globalno pozitivne ideje, kao što su bili antifašizam, prihvaćen u Europi, samoupravljanje, obožavano u europskoj ljevici, ili nesvrstanost, kao priznati svjetski brend. Država je osiguravala i neki socijalni minimum: sigurni posao, zajamčenu plaću, društveni stan, besplatno školovanje, solidnu zdravstvenu njegu. Ali, na razini dnevnog života, totalitarni jednopartijski režim nije osiguravao političke slobode, ni demokratska prava pojedinca, a ni odnosi među nacijama, ideološki oblikovani u formuli bratstva i jedinstva, nisu postigli potrebnu stabilnost da složena federativna država može skladno funkcionirati.
Druga Titova sahrana
Kad je Jugoslavija drugi put iscrpljivala svoje mogućnosti i primicala se dramatičnom kraju, nije bilo nikoga da je brani, osim Slobodana Miloševića koji je varao svijet da je on njezin branitelj i da dobiva naredbe izravno iz Kuće cvijeća; ustvari je Tita sahranjivao drugi put, i još dublje. U (epi) centru države, stvari su se odvijale opasno. Poslije Tita, srpske su elite uspjele uvjeriti dobar dio Srba da su, kao većinski narod, bili i najveće žrtve titoizma, i da Jugoslaviju treba ili promijeniti, da odgovara velikoj Srbiji, ili odustati od nje, da otvori mjesto proširenoj Srbiji. Na radikalizaciju srpske politike, Hrvati su gotovo cijelo desetljeće ostajali nijemi; dok su u Beogradu, u akademskim i duhovnim centrima nacije, pisali crne scenarije, u koje je bila uključena i polovica Hrvatske po crti Virovitica - Karlovac - Karlobag, u Zagrebu su lovili ideološke protivnike po knjigama i časopisima i pisali o njima „bijele knjige“. Hrvati su morali čekati na Tuđmana, da se u krivo vrijeme nađe na pravom mjestu! Svaki put kad su se u 20. stoljeću u Europi miješale karte, Hrvatska je bila za stolom, ali Hrvati nisu sjedili na stolcu. Drugi su oba puta, nakon svjetskih ratova, odlučivali o tome što će biti s Hrvatskom, a kad su to jednom, na početku rata, učinili sami, Hrvati su pogriješili još više, i kompromitirali samu ideju hrvatske države. Budući hrvatski državni poglavar dobro je uoči izbora procijenio da su se promijenile strateške okolnosti u Europi, i da je Hrvatska postala moguća kao država. Dok je njome vladao Tito, Jugoslavija je bila zaštićeni element ravnoteže na kontinentu: samo spominjanje hrvatske neovisnosti u to je doba predstavljalo veliku avanturu, iz koje je sam Miroslav Krleža, s Titovom pomoći, morao spašavati Franju Tuđmana, da mu „ne pakiraju“. Nacionalizam, a osobito hrvatski, bio je pod budnim okom svih službi, koje su represijom štitile sistem od nacionalističke ugroze. Kad se poredak iz Jalte raspadao, red je dolazio na male nacije da se s velikim zakašnjenjem konstituiraju na europskoj karti. Stare demokracije upozoravale su kamo sve države nacije mogu završiti, ali su i one griješile što su držale ljestve stvarnome agresoru na Balkanu. Srbija je htjela silom povećati svoja prava (i teritorij), kad to nije uspjela milom. Sve je u Beogradu bilo pripremljeno za prekrajanje
Jugoslavije u veliku Srbiju: obje su pokrajine ostale bez autonomije, ali su njihovi glasovi ostali na saveznom računu, a Crna je Gora neslavnom brzinom postala „drugo oko u glavi“. Da je Bogić Bogićević rezonirao kao „Slobin Srbin“, što je u BiH ulazilo u modu s Karadžićem i Mladićem, Srbija bi u federaciji dobila kritičnu većinu da kontrolira Predsjedništvo države; bez njegova glasa, Milošević je na Gazimestanu najavio da će biti rata, kad se s protivnicima velike Srbije drukčije ne može. Savezne vlasti pokupile su po Hrvatskoj oružje da se Hrvati nemaju čime braniti; Franjo Tuđman skupljao je ljude za obranu Hrvatske.
I s crnim vragom
Trebali su mu prije oni koji neće previše balzakovski razmišljati hoće li im država vratiti život, ako za nju poginu. Je li s vragom velikosrpstva i sam sadio tikve po Tikvešu, nema pouzdanih dokaza; iz svega drugog dalo bi se zaključiti da Miloševiću nije vjerovao, iako se s njim (pre)često sastajao, ili mu slao povjerljive emisare; u politici se, kao i u pokeru, pobjeđuje blefiranjem. Za Tuđmana se zna da je volio karte, a i da su mu išle, kad je bilo važno. I u drugome spornom pitanju, podjeli BiH, moglo bi se zaključiti da mu nije bila strana ideja o nagodbi, tajno ili javno. Uostalom, nije to bila samo njegova ideja: ako su Milošević i Tuđman, kao dva kopca, zadubljena u zemljopisnu kartu, dijelili bosansku zemlju pred uglednim međunarodnim svjedocima, svijeću im je u Ženevi i u Daytonu držao sam Alija Izetbegović. Hrvatski je predsjednik, i po tome se vidi, složenija politička pojava nego što to površno, ili površinski, može izgledati. Malo je taktičkih slučajnosti kod njega kad se radilo o velikim pitanjima; Tuđman je znao da na političkome tržištu onoliko vrijedi koliko glasova može skupiti, i da će kao državnik biti velik koliko mu je jaka država (kad ne može biti veća). Zato je svoj plan o državi gradio na masovnom okupljanju naroda u političku zajednicu koja je bila puno više hrvatska nego demokratska. U prvo vrijeme, pazio je da s HDZ-om ne dođe na puškomet vlastima, da ga ne strpaju u zatvor, kad ga više ne bi imao tko odande vaditi, a bježao je i od konkurenata, da mu ne budu za petama, kako mu ne bi preoteli državu. Iako u kampanji govori o vratu suverenosti, a ne o šiji države, da se ne bi izlagao novom progonu, Tuđman je gradio državotvorni pokret, s kojim je Hrvatsku planirao odvajati od Jugoslavije postupno, dok ga neprilike nisu prisilile da skrati putovanje. Kad je postajalo jasnije da ima otvoreni put prema vlasti, i Tuđman se ohrabrio govoriti otvorenije o državi, pa i skliznuti na teren na koji se to od uvjerenog antifašista nije očekivalo. U jednom mobilizacijskom govoru pred dijasporom, i za NDH našao je lijepe riječi, da je predstavljala „ostvarenje povijesnog sna“, iako je njemu bilo jasnije nego njegovim slušateljima da se (ne) ostvaruju loši politički snovi. Tuđman bi išao i s „crnim vragom“, kao Churchill kad je odlazio u rat, samo da ga vodi prema pobjedi nad zlom, koje je u to vrijeme predstavljala agresivna velikosrpska politika, koja se trebala ostvariti i na hrvatski račun. Sva njegova ideologija stane u jednu sintagmu o hrvatskoj suverenosti; sve drugo je goli pragmatizam, sračunat na to da njegovoj Zajednici osigura dovoljno emocija da se Hrvati bez većeg razmišljanja pri
klone njegovu pokretu, kao svome prirodnom staništu. Od HDZ-a je Tuđman načinio političku tvornicu za proizvodnju osjećaja: ponos, slava, sreća i druge nepolitičke kategorije uvukle su se u politiku, kao njezine nove vrijednosti. HDZ jednostavno funkcionira na matrici po kojoj mu vlast pripada zato što je stvorio državu! Pustili su u dva navrata vlast drugima, ali samo dok je HDZ bio na remontu poslije Tuđmanove smrti i na generalnim servisu poslije Sanaderova bijega. Mašineriju je bilo lako podmazati hrvatstvom, domoljubljem, državotvornošću, da krene u nove pobjede. Tako je bilo sve do danas; vjerojatno će tako biti i sutra.
Franjo kao Mona Lisa
U odnosu na HDZ, druge hrvatske stranke nisu bile dovoljno hrvatske, da okupe i djecu ustaša i djecu partizana, i nekadašnje udbaše i njihove žrtve, direktore poduzeća, kao nove tajkune, i sekretare komiteta, kao nove vladare. U odnosu na Franju Tuđmana, ni „hrvatski Mandela“u liku Marka Veselice ne bi imao šanse, čak i da je prije njega stigao u baraku; Tuđman je bio lukaviji od njega, iako mu je lukavstvo bilo skriveno u pogledu koji bi sličio na Mona Lisu, da je Gioconda bila muškoga roda. Ni Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar nisu mogli prenijeti svoj kapital iz “hrvatskoga proljeća” na izborne račune. Oni su mislili na demokraciju; Tuđman na Hrvatsku. Dražen Budiša uživao je simpatije kod ljudi i u vrijeme stvaranja hrvatske države, ali ih nije dovoljno koristio jer je na politiku gledao moralistički, ako ne i romantično, da bi simpatije prerasle u masovno povjerenje. Nekadašnji studentski vođa vjerovao je do kraja da se države stvaupuštao raju iz ideala, pa nije htio glasove, ako se oni nisu poklapali s njegovim uvjerenjem. Tuđman je, pak, paktirao i s nekim „vragovima“, i crnim i crvenim, kojih se kasnije nije mogao osloboditi. Kažu da je bio loš gubitnik u tenisu i u kartama; u politici nije volio gubiti i kad nije pobjeđivao.
S Račanom je posebna priča: Tuđman je s njim imao poseban odnos u kojem je bilo poštovanja za njegov talent dobrog taktičara i poštovanja za usluge koje je činio Hrvatskoj. A trebao je ljevicu da može dokazati da je Hrvatska demokratska država, jer ima dva politička pola, desni i lijevi. Mogao je šef hrvatske ljevice i drukčije postupiti na 11. kongresu SKJ, i ne otići za Milanom Kučanom; time bi hrvatsku partiju izručio Miloševiću. Mogao je otezati s legaliziranjem višestranačja i raspisivanjem izbora; time bi kresao šibicu uz bačvu punu baruta. Mogao je prihvatiti mračne ponude iz Beograda da stane na čelo pučističke vlasti u Hrvatskoj; time bi postao grobar hrvatske države (i ljevice). U bitnim trenucima za hrvatsko državno osamostaljenje i za hrvatsku demokraciju, Ivica Račan je pokazivao – i dokazivao – da to nije ideološki junoša koji je gasio „hrvatsko proljeće“nego zreli političar koji je shvatio da je došlo vrijeme za nastavak „proljeća“. Optuživao je, istina, HDZ za „opasne namjere“, što su mu drugi zamjerali više od Tuđmana, a sam je za života skrivao da je odbio ponudu da izvede prvi hara-kiri u hrvatskoj politici. Nije on bio bez nade da može – za zasluge što je otvorio vrata demokraciji – pobrati prve demokratske plodove na biralištu; tome je podredio i izborna pravila. Za tadašnju Hrvatsku bolje je bilo da je Račan otišao u opoziciju nego da je preuzeo brigu za državu, za njezino formiranje i obranu. Tuđman je bio neprispodobivo (naj) bolje plasiran da osigura Hrvatskoj izlaz iz Jugoslavije i da obrani zemlju od agresije, da raščisti s komunizmom, a zadrži komuniste, u sklopu razumne politike pomirenja. Trebali su mu i njihovi glasovi, ali i njihovo iskustvo u vođenju države. Bilo je jasno zašto nije proveo lustraciju uoči napada na Hrvatsku, ni u vrijeme obrane; nije htio hrvatsko-hrvatski sukob. Manje je jasno što ni on ni njegovi nasljednici nisu naknadno napravili inventuru. Kad je sastavljao pobjedničku platformu, Franjo Tuđman pazio je da ne otvori bokove protivnicima a da nadmudri konkurente, koji su legitimno pucali na isto mjesto u hrvatskoj politici. Formirao je pokret, da se otvori za sve senzibilitete koji su mislili na državu, kakva bila, samo da je hrvatska, a nije osnivao stranku, da je ne bi ideološki ograničavao na istomišljenike. Posudio je državotvornost od Ante Starčevića, duh seljaka od Stjepana Radića, socijalni senzibilitet od ljevice i formirao heterogeni pokret, koji se poslije njega teško pretvara u stranku. Kad je, pak, pokret prerastao u državu, hrvatske je velikane stavio na novčanice, da budu pri ruci. U tom je postupku marginalizirao HSS, koji je imao najdulji povijesni staž, a amaterski nastup, kao da se nije ništa dogodilo od ubojstva Stjepana Radića; neutralizirao je narodnjake, stavivši naciju na središnje mjesto svoga projekta; otvorio se radikalnim nacionalistima i u svoj šareni pokret uključio i dio ustaškoga pomlatka (i veterana), a partizane uvrstio u stranačko, a kasnije i u državno vodstvo. Tako je zabetonirao svoj državotvorni pokret; kad je s njime pobijedio, HDZ je državotvorne zasluge uzdigao na rang trajne ispričnice koja je opravdavala sva koruptivna ili druga prisvajanja države.
Bauk velike Srbije
Državotvornost za sve, državu ni za što! Problemi tranzicije teško opterećuju HDZ-ovu vlast: kad se i dandanas traže razlozi što Hrvatska zaostaje za zemljama koje su 90-ih bile svjetlosnu godinu iza nje, onda se hrvatski model privatizacije – uz agresiju na zemlju – nameće kao jedno od najuvjerljivijih objašnjenja. Jednostavno, država je ostala bez gospodarske i financijske supstance. Tuđmanovu vlast opterećuje i odnos prema medijima, u sklopu šireg (ne) razumijevanja pluralne demokracije. Morali su postojati jaki razlozi da se 100 tisuća ljudi okupi na Jelačić-placu, ne samo u obranu kultne Stojedinice, nego izravno protiv Franje Tuđmana i njegova modela vladavine. Nije se osnivač HDZ-a i hrvatske države ozbiljnije ni u rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, da odvoji onaj dio, većinom urbanih Srba, koji su Tuđmanu više vjerovali nego Miloševiću, od značajnoga dijela koji je ustao protiv svoje domovine i koji je bio zaluđen idejom velike Srbije. Tuđman je u toj borbi ispao velikim pobjednikom jer je vojnom i diplomatskom borbom kompletirao državu i na posljednjoj stopi njezina priznatog teritorija. Od pobjednika se očekivalo da će biti plemenitiji, iako se ne može osporiti da je u diplomatskoj bici u istočnoj Slavoniji bio plemenitiji od nekih samozvanih nasljednika koji bi nastavljali rat poslije rata. Nije Franju Tuđmana birao Milošević, tako bi se vrijeđala sama država; možda mu je pomogao da hrvatski birači vjeruju više HDZ-u nego njegovim konkurentima. Bauk velike Srbije kružio je Hrvatskom u vrijeme prvih slobodnih izbora i utjecao na Hrvate da se ujedine oko projekta izlaska iz Jugoslavije. Bilo je razvidno po svemu da HDZ rješava nacionalno pitanje, da će Hrvati poslije izbora dobiti svoju nacionalnu državu u kojoj će nehrvati biti nacionalne manjine. Načelo građanina nije došlo na dnevni red; demokratsko pitanje je postavljeno, a nije riješeno, osim na strogo načelnoj razini pluralne konstitucije države: na Tuđmanovoj ljestvici, nacija je ispred demokracije, a država ispred društva. Na takvom tlu, demokracija ne raste. Ni socijalno pitanje nije bilo u fokusu, što bi danas rekli: radnik će ostati u najamnom odnosu, ovisan o hirovima tržišta, seljak će i na hrvatskoj zemlji biti novovjeki kmet, poštena će inteligencija stati dobrovoljno pod okrilje hrvatskoga preporoda, a vladajuća će klasa, kao i komunistička nomenklatura, živjeti dobro od tuđeg rada.