I ‘lijevi’ i ‘desni’ povjesničari složni: Hrvatskoj treba povijesni revizionizam
Uvaženim znanstvenicima postavili smo dva pitanja. Prvo, smatrate li da je revizionizam pozitivna ili negativna pojava u hrvatskoj historiografiji? I drugo, treba li hrvatska historiografija revidirati (iznova interpretirati) događaje i osobe iz suvremene
omemoracijom u Jasenovcu, na kojoj su predstavnici Srba, Židova, Roma, Saveza antifašističkih boraca i cijeli državni vrh zajednički odali počast žrtvama sramnoga ustaškoga logora, Hrvatska je iznova osudila strahote Pavelićeva režima i iznova poslala poruku o zločinačkom karakteru NDH. Civilizacijska je to gesta koju treba pozdraviti. Da ne bi bilo dvojbi, premijer Andrej Plenković tom je prigodom istaknuo kako njegova „Vlada nema nikakvog sluha za povijesni revizionizam“. Ne možemo biti posve sigurni, ali možemo pretpostaviti kako je time poručio da ne tolerira nikakvo preispitivanje zločinačkog karaktera jasenovačkog logora. Ako je mislio na to, treba podsjetiti da karakter toga logora jednako ocjenjuju svi relevantni hrvatski povjesničari. No zadržimo se malo na sintagmi „povijesni revizionizam“.
Otkad je ušla u naš politički diskurs, zajedno s pojmom „revizionist“, ta je sintagma redovito imala negativne konotacije. Tako je „revizionizam“bio isto što i iskrivljavanje povijesnih spoznaja, a „revizionist“onaj koji krivotvori povijest. Upravo takvom terminologijom služe se političari Stjepan Mesić, Ivo Josipović, antifašist Franjo Habulin i drugi, ali i neki povjesničari, poput Ive Goldsteina, koji te termine najčešće vežu uz NDH. No posljednjih godina, otkako se u domaćim historiografskim krugovima razvila živa rasprava o reviziji u povijesnoj znanosti, pojam „revizionizam“počeo je dobivati i neko drugo – pozitivno značenje. Odnosno struka već neko vrijeme upozorava da je revizija u povijesnoj znanosti ne samo legitiman nego i poželjan postupak. Tako smo u javnom diskursu dobili još jednu dvojbu: je li revizionizam pozitivan ili negativan? Da bismo otklonili moguću zbrku s tim pojmom, angažirali smo sedam znanstvenika, profesionalnih povjesničara. Našem pozivu odazvali su se: Mladen Ančić, Ivo Banac, Nikica Barić, Tvrtko Jakovina, Branimir Janković, Hrvoje Klasić i Davor Marijan. Ivo Goldstein poziv je odbio. Uvaženim znanstvenicima – koji pripadaju, uvjetno rečeno, i lijevom i desnom dijelu političkoga spektra – postavili smo dva pitanja. Prvo, smatrate li da je revizionizam pozitivna ili negativna pojava u hrvatskoj historiografiji? I drugo, treba li hrvatska historiografija revidirati (iznova interpretirati) događaje i osobe iz suvremene hrvatske povijesti? Osim što su zanimljivi, njihovi su odgovori i pomalo neočekivani te bi neke naše političare mogli iznenaditi, a možda i nagnati da ubuduće pripaze na (zlo)uporabu pojma „revizionizam“. Svih sedam povjesničara, naime, slaže se da Hrvatskoj povijesni revizionizam – treba! O svemu ostalome najbolje da pročitate sami.
Revizionizam je besmislena riječ koja služi lošim povjesničarima
Mislim da je riječ revizionizam besmislena i da služi lošim (ljevičarskim?) povjesničarima i njihovim medijskim kortežima kao batina protiv slobodnog istraživanja raznih povijesnih fenomena 20. stoljeća. Kao što je poznato, termin je ušao u uporabu preko socijalističkog i komunističkog pokreta. Pravovjerni marksisti iz vremena Druge internacionale napadali su njemačkog socijalističkog prvaka Eduarda Bernsteina zbog njegovih pokušaja „revidiranja“Marxova revolucionarnog učenja u prilog reformama, koje bi postupno, parlamentarnom borbom, poboljšale radnički životni standard bez nasilja i društvenih poremećaja. Na sličan način, tijekom sovjetsko-kineskog „velikog raskola“korišteni su termini „jugoslavenski revizionizam“, „hruščovljevski revizionizam“, „kineski revizionizam“itd. Po toj logici, postoji neki općeprihvaćeni idejno-politički standard od kojega se ne može odstupiti bez izazivanja anateme. Naravno, takve dogmatske navade nemaju mjesta u slobodnoj i kritičkoj historiografiji. Ipak, zbog niza potreba (često političkih) tijekom 20. stoljeća pojavljivali su se povjesničari i povijesne škole koji su sami ili po mjeri svojih protivnika bili „revizionistički“. Primjerice, utjecajna „revizionistička škola“tumačenja početaka hladnog rata (Gabriel Kolko, William Appleman Williams itd.) u SAD-u je 1960ih nametnula korisnu debatu o američkoj ulozi u razvoju poratnog blokovskog sustava. Unatoč tomu, trenutačno korištenje termina „revizionizam“pogoduje raznim nadrihistoričarima, bez akademskih vjerodajnica i bez uvjerljivih postignuća. To nisu „revizionisti“, nego loši povjesničari, a u mnogim slučajevima ljudi koji se igraju povjesničara. Meni ne bi palo na pamet savjetovati fizičara ili matematičara, ali ispada da među fizičarima i matematičarima ima lijep broj „povjesničara“.
Ne znam što bi hrvatska historiografija trebala raditi, ali znam da će povjesničari od imena i rezultata uvijek tražiti nova tumačenja svakog aspekta naše povijesti. Novi izvori, novi uvidi, komparativne spoznaje iz strane povijesne literature, bolje poznavanje šireg konteksta uvijek će mijenjati opću sliku. Ali, naglašavam, ovdje nije riječ o planskom radu. Pisanje povijesti individualan je posao, poput slikarstva. Vaša istraživanja, stil, duhovni horizont, empatija i mnoštvo drugih pojedinosti uvijek će dati individualan pečat svakom istraživanju. Samo zato što je netko prije trideset godina napisao monografiju o Starčeviću ne znači da je predmet završen i suvišan.
Moram priznati da su me ove medijske rasprave o povijesti prilično zamorile, posebno kad je riječ o mladim povjesničarima, koji bi bolje učinili da su više u arhivima, a manje u medijima. Uostalom, povjesničare treba čitati, a ne slušati.
Povjesničari o nekom događaju mogu donijeti različite zaključke
Trebalo bi krenuti od toga da smo imali težak Drugi svjetski rat, a onda, nažalost, i rat 1990-ih. Mala smo zemlja, ali povijesti ratova i žrtava imamo za izvoz. Nakon 1945., za vrijeme komunističke Jugoslavije, nije se moglo, ili se dosta teško moglo raspravljati o nekim događajima iz toga rata. Broj žrtava logora Jasenovac tada se procjenjivao na pola milijuna ili više, o pitanju Bleiburga nije se moglo govoriti itd. Taj se sustav, ne samo kao prazna fraza nego kao ideal, temeljio na „bratstvu-jedinstvu“i govorilo se da se nikada više ne smije dopustiti „bratoubilački rat“. Kad se sustav konačno urušio, došao je opet rat, u nekim aspektima i strašniji od prethodnoga. I imate Hrvatsku u ratu i u tranziciji prema demokratskoj zemlji. Dakle, imate brojne dvojbe o raznim stvarima iz svjetskog rata i komunizma, a na to se još nastavljaju sve traume 1990-ih. I nakon svih tih lomova, ratova i žrtava (a pri svemu tome neki pripadnici hrvatskog naroda, osim što su bili žrtve, bili su i počinitelji nasilja, nepravdi i zločina), teško je o tim događajima, zločinima, žrtvama naći pravu mjeru ili mjeru koja bi sve zadovoljila. Razumljivo, ako smo demokratsko, pluralno društvo, dobro je da ne mislimo svi jednako.
S druge strane, pogleda li se razina naše javne rasprave – od Jasenovca, preko Bleiburga do rata 1990-ih – ne vidim puno toga pozitivnog, vidim vrtnju u krug. Jedno govore jedni političari, drugo drugi, tu su povjesničari, komentatori, novinari, ljudi na društvenim mrežama, aktivisti, svatko drži svoju stranu… No jedno je govoriti o nekim događajima iz (nedavne) prošlosti, o čemu kao da svi nešto znaju, a nerijetko je sasvim druga stvar ono što bi bila historiografska obrada, u skladu s metodologijom povijesne znanosti. Svi govore da nam je potrebna „istina“, i ona nam jest potrebna, ali u povijesnoj znanosti dva korektna povjesničara mogu se baviti istom temom i o njoj donijeti drukčije zaključke. To ne znači da je jedan od njih u krivu, nego da neki događaj ili pojavu promatraju iz različitih perspektiva. U tom smislu povijest nije potpuno egzaktna znanost.
Nakon svega navedenog – iako volim povijest, bavim se njome i dosta o svemu spomenutom razmišljam – nisam dovoljno pametan da bih u dvije-tri rečenice mogao o svemu tome donijeti jako mudar zaključak.
Tu su još i rasprave o „povijesnom revizionizmu“, odnosno revizionizmu u povijesti. Postoje određeni korektni obrasci metodologije historije. Primjerice, ne možete bez pouzdanih izvora izmisliti neki događaj, ne možete sustavno i namjerno prešućivati one povijesne izvore koji vam se „ne uklapaju“. Ali ako na temelju novih izvora ili neke nove interpretacije korektno donesete nešto novo što će reinterpretirati, revidirati postojeće spoznaje, to smatram nečim pozitivnim.
Nije problem revizija, nego relativizacija
Iskreno, ne vidim da se itko relevantan spori o pojmu revizionizma. Revizija je normalna pojava u svim znanostima, kao i životu, uostalom. Novine objavljuju krive informacije pa se korigiraju, susjede procijenite prestrogo pa se korigirate, liječnici jedno vrijeme smatraju da jaja nisu dobra za kolesterol, ali onda korigiraju stav. Tako i povjesničari pronalaze nove i nove arhivske dokumente i iste događaje nastoje tumačiti drukčije, preciznije. Prošlost, konačno, svakoj generaciji izgleda ponešto drukčije: s porastom ženskih pokreta „ženska povijest“postala je sedamdesetih i osamdesetih popularna. Isto se dogodilo sa seksualnim manjinama nešto kasnije. Onda se u Hrvatskoj s našim ulaskom u EU otvaraju teme vezane uz europske integracije. Možemo i dalje: epidemiolozi će postati popularnija specijalizacija u medicinskoj struci zbog COVID-19, valjda više nego što su to bili još od vremena Andrije Štampara. Revizija je, dakle, normalna jer ona znači rast znanja. Mislim, međutim, da ćemo, kada se proroštaju arhivi u Moskvi, Berlinu ili Washingtonu, Beogradu i Ljubljani, znati nešto bolje što se događalo u vrijeme raspada SFRJ. Proces revizije je normalan i trajan. Ne mislim tu, svejedno, da je svako propitivanje pametno i znanstveno. Kakvo bismo izveli tumačenje hrvatske političke scene 2020. ako bismo ga, primjerice, tumačili iz izjave ministra vanjskih poslova RH Gordana Grlića Radmana koji kaže da je demokracija pitanje perspektive? Je li koncentracijski logor, ovisno o perspektivi, manje loš ako ga gledate s vanjske strane ograde? Je li neopisiva sreća Sjevernokorejaca stvar perspektive? Ne mislim da je to tako, kao što ne mislim da je laž, falsifikat, inzistiranje na dijelu slike, uz namjernu opstrukciju konteksta, dobra revizija. To je naprosto loša historiografija ili loša znanost. „Problem“s revizijom nastaje kada postoji želja da se logika posve iskrivi, da se zbog političkih uvjerenja inzistira na „poželjnoj“slici stvarnosti, bilo prošle ili nečega što se odvija danas. Primjerice, tvrdnja da se kod Bleiburga nije dogodilo ništa i inzistiranje ili šutnja o tome jedan je takav primjer. Potom želja da se posve negira holokaust ili da se barem relativizira ono što se događalo u Jasenovcu, što podupiru utjecajni krugovi u Hrvatskoj, isto tako. Takav tip „revizionizma“nema veze s logično shvaćenim pojmom „revizije“. Tu se ne radi o reviziji, već o relativizaciji onoga što se dogodilo, a zapravo je riječ o lošim povjesničarima, onima koji nikamo ne putuju, onima koji ništa ne vide i ne čitaju, onima koji su povjesničari i autoriteti za manji dio Hrvatske, ali ne i dalje od Sutle i Livna. Njihova revizija nije spoznaja, već nastojanje da se njihova ideologija danas učita na ono što je bilo nekada. Uvijek je toga bilo i uvijek će nestati s promjenom elita na vlasti.
Treba revidirati i gledanje na povijest isključivo iz nacionalne perspektive
Ako povijesni revizionizam shvaćamo onako kako ga pretežno razumiju u europskoj historiografiji, onda je on za mene negativna pojava. Spomenete li u Njemačkoj ili Francuskoj povijesni revizionizam i negacionizam, većini je poznato da se to prvenstveno odnosi na one koji umanjuju razmjere i odgovornost za holokaust ili ga negiraju. U našoj publicistici ima, nažalost, već jako mnogo knjiga i još više intervjua onih koji umanjuju ili negiraju svu povijesnu težinu NDH, a u javnosti onih koji opravdavaju njezin pozdrav „za dom spremni“, kao i u historiografiji povjesničara koji više osuđuju antifašistički od ustaškog pokreta. I zato oni povjesničari koji upozoravaju na povijesni revizionizam kao negativnu pojavu uvijek iznova dobivaju povoda da to čine. Drago mi je da je nedavno i povjesničar Vladimir Geiger (koji ne koristi termin povijesni revizionizam) također prokazao manipulativnost knjige i filma Romana Leljaka „Mit o Jasenovcu“, iz čega je još jednom jasno koliko se radi o dalekosežno štetnim pojavama. Iako dio povjesničara pojam povijesnog revizionizma proširuje i na neke druge postupke, o čemu ima suprotstavljenih mišljenja, kao i o samom pojmu, umanjivanje i negiranje holokausta istaknuo bih
Ako smo demokratsko, pluralno društvo, dobro je da ne mislimo svi jednako. No, pogleda li se razina javne rasprave, ne vidim puno toga pozitivnog, vidim vrtnju u krug
Pojmove ‘revizija’ i ‘revizionizam’ (povijesni ili historijski) svjesno koriste trgovci maglom, kojih nema mnogo, no vrlo su glasni i dobro uvezani
Nastavak na 30. stranici