REVIZIJA OSTAJE TEMELJNO OBILJEŽJE RADA POVJESNIČARA

Rasprava o tomu što je „povijesni revizionizam“nastala je iz činjenice da se tu raspravlja o nečemu što nije jasno definirano u samoj raspravi. Naime, revizija je, u smislu stalnoga preispitivanja postojećih spoznaja o prošlosti, temeljni način rada u povijesnoj znanosti i s time se slaže golema većina onih koji se bave istraživanjem prošlosti. Bez toga, da uzmem one najpoznatije ili najočitije primjere, ne bi bilo spoznaje o tomu što je Konstantinova darovnica, odnosno i danas bismo suvremene nacije promatrali kao bezvremenske i nepromjenjive društvene kategorije, kako se to radilo u starijoj historiografiji. Problem nastaje, kako to opširno objašnjava Aviezer Tucker, koji ovdje može biti pozvan kao dobar „svjedok“, kada se posao pisanja o prošlosti svede na iskazivanje „osobnih političkih, društvenih i drugih vrijednosti, interesa i pripadnosti“onih koji to rade. To onda više nije preispitivanje postojećih spoznaja, već upravo ono što se i u svijetu smatra „povijesnim revizionizmom“, odnosno interpretiranje prošlosti isključivo, a to znači bez obzira na činjenice, sukladno vlastitim vrijednostima, interesima i pripadnosti. Kao najjasniji primjer toga uzima se uobičajeno postupak negiranja holokausta, pa susljedno i pokušaji da se reinterpretira narav nacizma i fašizma. To je ono značenje „povijesnoga revizionizma“koje nosi negativan naboj.

Pri tomu, kad se prijeđe na govor o stanju stvari u Hrvatskoj, treba istaknuti dvije važne stvari; s jedne strane ovdje pojam „revizionizma“nedvojbeno nosi konotacije boljševičke tradicije u kojoj se time opisuje dovođenje pod upitnik utvrđene i neprijeporne istine (autentičnoga i ispravnog, Lenjinova tumačenja Marxove misli); s druge strane treba istaknuti da među hrvatskim profesionalnim, akademskim povjesničarima slučajevi „povijesnoga revizionizma“u negativnome smislu predstavljaju užasnu rijetkost i onih pojedinaca kod kojih se to može uočiti ima manje nego što je prstiju na jednoj ruci. Pa ipak, u prostoru javnoga govora stalno se obnavlja optužba za navodni „filoustaški uklon“dijela profesionalnih hrvatskih povjesničara te stoga treba pokušati detektirati otkuda to dolazi. Tu treba krenuti od naslijeđenih „slika u glavama“koje je proizvela socijalistička Jugoslavija, među kojima se posebice jasnoćom i važnošću izdvaja ona misaona shema, izgrađena na premisi zločina što ih je počinio režim NDH, prema kojoj je svaka ideja hrvatske državne posebnosti i samostalnosti pupčanom vrpcom povezana uz zločine s nacionalnim predznakom. U onoj najekstremnijoj verziji ta je misaona shema rezultirala postavkom prema kojoj je Hrvatima „urođena genocidnost“, a koja i danas na raznim stranama, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje, ima određen broj pristaša. Na drugoj razini u optužbama za „povijesni revizionizam“nije teško raspoznati jedan specifičan diskurzivni trik, kojim se svaki govor o zločinima što ih je počinio komunistički režim, poglavito u prvoj fazi svoga postojanja, izjednačava s ranije naznačenim „filoustaškim uklonom“. Taj trik počiva na jednostavnoj logičkoj shemi prema kojoj, ako govorite negativno o socijalističkoj Jugoslaviji na bilo koji način, samim time ste „ustaša“. Time se zapravo nastoji onemogućiti rasprava upravo o onim „slikama u glavi“što su ih za sobom ostavili socijalizam i Jugoslavija i o tome koliko one onemogućuju punu tranziciju u demokratsko društvo, ali i o stvarnoj odgovornosti pojedinaca koji su počinili zločine u ime „bolje (komunističke) budućnosti“. Koliko je taj, nazvat ću ga „iluzionistički diskurzivni trik“daleko od stvarnosti, lako se može uvjeriti svatko tko si dade truda pronaći tekstove Vladimira Geigera, povjesničara koji je status i renome stekao istražujući takva „klizava“pitanja kakva su broj žrtava Drugoga svjetskog rata u bivšoj

U optužbama za povijesni revizionizam krije se diskurzivni trik: ako o Jugoslaviji govorite negativno, samim time ste ‘ustaša’

Jugoslaviji i sudbina njemačke nacionalne manjine nakon komunističke pobjede. Tim je tekstovima on reagirao na neodgovorne, pa i opasne istupe i izjave „istraživača/povjesničara-amatera“Romana Leljaka, ali i na povjesničarske uratke barem formalno obrazovanoga Ive Goldsteina.

Nakon svega ovoga čini se lako odgovoriti na pitanje – revizija u smislu stalnoga preispitivanja postojećih spoznaja o prošlosti ostat će temeljno obilježje rada profesionalnoga povjesničara, bez obzira na to radi li se o Višeslavovoj krstionici i problemima „seobe Hrvata“ili pak o raspadu Jugoslavije i tranziciji posttotalitarnoga društva. No pisanje o prošlosti samo kako bi se iskazale vlastite vrijednosti, interesi i pripadnost i nadalje će nailaziti na opći otpor profesionalnih hrvatskih povjesničara iz razloga koji je otkrio već spominjani A. Tucker. Riječ je o tomu da je u društvu kakvo je i ono u današnjoj Hrvatskoj zajednica profesionalnih povjesničara toliko svjetonazorski heterogena da je u njoj nemoguće dobiti širu podršku za takav pothvat. Drugim riječima rečeno, onaj tko to pokušava naići će na zid neodobravanja kod većine i samo gomilati negativan (simbolički) kapital. To, međutim, u našim okolnostima još uvijek ne znači da će taj negativni simbolički kapital utjecati na društveni status i javnu, u prvome redu medijsku percepciju pojedinca jer je naša javna arena daleko šira od uskoga prostora profesionalne akademske historiografije. U toj širokoj javnoj areni iskazivanje osobnih vrijednosti, interesa i pripadnosti, u mjeri u kojoj je usklađeno s onim s čime se poistovjećuju oni koji raspolažu polugama moći, često je, a nekad i obilato, popraćeno materijalnim i simboličkim nagradama.

Hrvatski povjesničari ne samo „da trebaju“, već su logikom sve jasnije pune profesionalizacije i akademske autonomije prisiljeni stalno preispitivati i „iznova interpretirati“prošlost, pa onda i onu nedavnu, koju inače istražuju. No ono što mi se čini posebice važnim odnosi se koliko na reinterpretacije toliko i na otvaranje pitanja koja su dosad, iz ovih ili onih razloga, ostala zapostavljena, a koja se poglavito odnose na vrijeme postojanja Jugoslavije. Primjerice, krajnje je vrijeme ponovno otvoriti pitanje postanka i načina održavanja Jugoslavije, i to na onim pravcima koje je svojedobno otvorio Ivo Banac svojom knjigom o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Posve novi put za interpretaciju na tome istom pravcu otvorila je ne tako davno australska povjesničarka hrvatskoga podrijetla Vesna Drapac (Drapač), koja je odgovore na pitanja o postanku, održavanju i obnovi Jugoslavije tražila u domeni međunarodnih odnosa. Bančevi i njezini rezultati bacaju posve novo svjetlo na stare „bajke i bajanja“o Jugoslaviji i volji njezinih „naroda i narodnosti“za ujedinjenje. U tome kontekstu svakako vrijedi upozoriti da knjiga Vesne Drapac nikad nije prevedena na hrvatski, što dobiva na značenju uzme li se u obzir diskurs o Jugoslaviji kakav vlada u širokoj društvenoj areni današnje Hrvatske. S time u vezi svakako će se morati otvoriti pitanje o tomu koliko nasljeđe sedamdesetogodišnjega života u Jugoslaviji utječe i na stanje i odnose u današnjoj Hrvatskoj. Ovdje u prvome redu mislim na one dugotrajne procese oblikovanja društvenih odnosa, primjerice na odnos političke sfere i drugih segmenata života neke zajednice. Mnoge stvari u današnjoj Hrvatskoj ne mogu se objasniti drugačije nego snagom društvene inercije odnosno nasljeđem Jugoslavije, u kojoj je participacija u političkoj vlasti uvijek nosila materijalnu nagradu u obliku brzoga bogaćenja (tako stečena bogatstva su se, međutim, zbog različitih razloga teško prenosila transgeneracijski). To je pak obrazac koji je u Jugoslaviju unijela Srbija, a koji je, istražujući povijest Srbije 19. stoljeća, odavno uočio i opisao srpski povjesničar Vasa Čubrilović. Isti je taj obrazac obnovljen i u socijalističkoj Jugoslaviji, kako je to u jednoj izvrsnoj studiji još 1990. pokazao Vladimir Goati, a potvrdili i drugi autori svojim studijama napisanim u godinama pred propast Jugoslavije. Bez (re) interpretacije takvih procesa ni reinterpretacija uloge pojedinaca nema, bar se meni tako čini, puno smisla, jer će se inače pretvoriti u puko iznošenje ili, još preciznije, javno licitiranje vlastitim vrijednostima, interesima i pripadnošću.

MLADEN ANČIĆ,