Patriotizam je u redu, ali me jahanje po nacionalnim znakovima čini nervoznim. Bojim se da se čaša ne prelije
Urbana i drugih, u samoj Rijeci, već smislili ili smišljaju akcije kako da u ovim teškim vremenima pomognu ljudima zatvorenima u kuće. Pa nismo li svjedoci da se u cijelom svijetu odvijaju bezbrojne aktivnosti upravo iz područja kulture, a praćene su putem digitalnih programa. Mislim da smo, baš u ovim teškim vremenima, morali pronaći način da ujedinimo cijelu Europu oko našeg programa. I siguran sam da bi se odazvali brojni istaknuti umjetnici. A osim toga, po svim procjenama, život će se uskoro normalizirati i preostaje nam čitavih osam mjeseci za naše predsjedanje europskom kulturom u Rijeci. A da ne govorim da se ovi mjeseci koje smo proveli u izolaciji mogu prebaciti u sljedeću kalendarsku godinu, kako bismo proveli sve planirane aktivnosti. Možda je ovo čas da se studenti uključe u jednu snažnu akciju i pokušaju oživjeti neke kulturne programe i sadržaje, ne samo u Rijeci nego u cijeloj Hrvatskoj. Ili je možda prekasno za takve stvari. Možda su oni shvatili da u ovoj zemlji stoje pred neprobojnim zidom, da se ništa ne može učiniti i da ovdje nema perspektive. Naročito za mlade ljude, zato ih toliko i odlazi.
Kako gledate na današnji sustav vrijednosti i ima li u našem društvu mjesta za neke nove prosvjetitelje?
I na to mi je pitanje teško odgovoriti. S jedne strane, postoji opravdanje za ovu generaciju koju je taj užasni i prljavi rat zaustavio u njihovim životima, ali s druge strane vrijeme poraća predugo traje. A ne događaju se prave stvari. Možda nije problem samo u našoj društvenoj zajednici, možda je to pitanje opće situacije u današnjem svijetu. Nekakvo bezdušje, apatija i depresija, Pa ipak, želim vjerovati u mlade ljude. Želim se nadati i mislim da će već sljedeća godina biti bolja. A što se prosvjetitelja tiče, ja sam navijao za gospodina Borisa Jokića i njegovu kurikularnu reformu. On i njemu slični mladi ljudi moj su odabir za budućnost Hrvatske.
“U to doba u Zagrebu se voljela poezija, neka druga ljubav bila je među ljudima...”, piše Šerbedžija u svojoj knjizi. Što je od tog Zagreba ostalo danas?
Poezija živi paralelan život sa stvarnošću, čak i onda kada je aktualna. Sama poezija u svojoj biti je apstraktna i izvan vremena i prostora. Stihovi jednog Katula, Rilkea ili Dragojevića nadživljuju vrijeme i ne mogu se mjeriti ni sa čim, jer ničemu i ne pripadaju. Osim svome smislu i razlogu. A način na koji se poezija popularno voljela u Zagrebu bio je zabavan preko Tingl-tangla ili Goranova proljeća. Premda, ponavljam, prava poezija ne pripada vremenu u kojem se piše. Ona je bezvremena.
Nekoliko puta nastupili ste pred Titom... Što pamtite od tih susreta i kako gledate na njegovu povijesnu dimenziju?
Nastupao sam tri puta pred Titom. Jednom u predstavi “Kiklop” Ranka Marinkovića u režiji Koste Spajića i još dvaput govoreći Krležine eseje. Osim njegova čvrsta stiska ruke i dubokog pogleda u oči, ničega drugog se ne sjećam. Nisam pripadao glumačkoj eliti koja mu je odlazila na Brijune za vrijeme Pulskog festivala. Valjda zbog onoga mog davnog govora 1971. u HNK. Što se tiče moga mišljenja o Titu, mogu otprilike citirati Krležine rečenice o njemu u povodu njegove smrti: ‘Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proletarijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost...’
Jeste li se umorili od objašnjavanja na kojoj ste strani? Pritom ne mislim na ideju nacionalnosti ili vjere, koje smatram nevažnima. Već na strani čovječnosti!
Ja sam na strani pravde, blagosti i razumijevanja. Bio sam i uvijek ću biti protiv rata. I protiv agresije. O tome sam svemu govorio i u svojim intervjuima i u svojim knjigama. Nažalost, jako često sam, u našim medijima, bio prozivan za stvari koje nisam rekao ni činio. Umoran sam od objašnjavanja. Ne želim više o tome govoriti i nemam se što braniti.
Bilo je vrijeme kada je Glas Koncila u svojoj godišnjoj anketi na prvom mjestu imao papu, na drugom majku Terezu, a na trećem mene. (smijeh) A 10 godina poslije, u tom sam listu bio jedan od najnepopularnijih
Želim se baviti svojim poslom kojim se bavim cijeli život. Umjetnost je značajna i snažna i može puno toga dobroga i plemenitoga učiniti. Sa svojim prijateljima napravio sam jedno važno kazalište koje okuplja ljude iz regije i cijeloga svijeta. Ljude koji svojim djelovanjem stvaraju tako važnu energiju i kroz svoja umjetnička djela predstavljaju našu državu u najboljem svjetlu. Kroz naš ljetni kazališni festival prošli su svjetski poznati umjetnici i kazalište Ulysses s Brijuna prepoznato je u svijetu. U ovih dvadeset godina odglumio sam neke uloge i režirao dvije predstave. Kralja Leara glumim već 20 godina i uvijek pronalazim nešto novo. I što sam stariji, naravno da sam umorniji, jer je teško svladati svu onu mizanscenu te čudesne predstave koja se odvija na nekoliko različitih prostora naše tvrđave Minor. Ali u tom umoru bivam sve bliže starom i slomljenom Kralju Learu. Na sreću, prošle godine napravili smo čudesno dobru predstavu “Tko se boji Virginije Woolf”. S tom predstavom gostujemo u Zagrebu, Beogradu i drugim gradovima u regiji. Uživam glumiti u toj predstavi sa svojom divnom Katarinom Bistrović i svojim studentima Nikom Ivančić, Rominom Tonković, Martinom Grđenom te izvrsnim mladim glumcem Milanom Marićem iz Beograda. Duško Ljuština, naš glavni producent i direktor kazališta, pravi strategiju naših aktivnosti tijekom ljeta. Ne budu li se još mogle održavati predstave, razvit ćemo veliku aktivnost na našem otoku i pokušati snimati neke manje predstave i koncerte te ih internetom slati gledateljima.
Koliko smo daleko od toga da se oslobodimo mitova i nacionalizama na ovom našem prostoru meda i krvi, kako ‘prevodite’ složenicu Bal-Kan?
Iako nemam ništa protiv plemenitog nacionalizma, kojeg je bolje zvati patriotizam, ipak moram reći da me svako suvišno jahanje po nacionalnim znakovima i obilježjima čini nervoznim. Uvijek mislim kada će se ta čaša preliti. A Balkan je na to navikao. I nije tu važno objašnjenje značenja te riječi Bal–Kan. To je visoravan na kojoj su ratni vjetrovi puhali divlje i okrutno. Ali to je i visoravan na kojoj su se rađali ljudi velikih talenata. Napokon, to su visoki, snažni i lijepi ljudi. Naročito žene, zbog kojih su ratovi često i otpočinjali. ‘Hektor ne ugrabi li Helenu...’