Maštovit roman o ljudima bolesne ili načete psihe koji oštroumno ukazuje, ali je pitanje je li i poentira
Ueuropskom projektu Hena coma Europa iznutra i izvana red je došao i na jednog relativno mlađeg austrijskog pisca (rođen 1982.) Clemensa Johanna Setza i njegov četvrti roman “Indigo” iz 2012. godine. U međuvremenu ih je objavio još, što svjedoči da je riječ o plodnom autoru (inače i dramatičaru i prevoditelju) koji je u rodnom Grazu upisao studij matematike i germanistike. Roman “Indigo” na hrvatski je preveo Dalibor Joler (što nije bio nimalo lak zadatak), a uredila ga je Marina Negotić. “Indigo” je jedan u nizu suvremenih romana u kojima autori svojoj biografiji suprotstavljaju priličnu količinu neomeđene i razbarušene fikcije, u ovom slučaju medicinske i psihološke provenijencije. Tako i u ovom romanu imamo lik mladog profesora matematike Clemensa Setza koji dolazi na polugodišnji rad u zabačen i tajnovit štajerski Institut Helianau specijaliziran za djecu s indigo sindromom. Riječ je o djeci koja mogu nenamjerno postati jako neugodna za okolinu, jer ako im se ljudi (što se odnosi i na članove najbliže obitelji) previše približe, u pravilu dobivaju vrlo neugodne glavobolje, vrtoglavice i mučnine. Ukratko, osjećaju se jako loše. Stoga imućniji roditelji te djece svoje mališane daju u Institut, koji ipak nije isključivo sadistička utvrda koju čuvaju surovi stražari nego mjesto koje protokolarno spokojno posjećuje i austrijski savezni predsjednik. Ali i to mjesto krije svoje tajne, a kada te tajne o relokaciji usamljene i nesretne djece i njihovu fizičkom kažnjavanju i ponižavanju te metaforičkom zlokobnom maskiranju pokuša otkriti pravdoljubivi Clemens Setz, dobiva izgon iz Instituta s neugodnom šljivom na oku. No, njegova znanstvena priroda ne može zaboraviti indigo mališane (u slučaju ovog romana pubertetlije) pa ih u slobodno vrijeme i dalje istražuje, putujući austrijskom provincijom, istražujući njihove često tragične sudbine, a u pomalo trilerskoj atmosferi pokušava saznati i tko se krije iza imena Ferenc. Potom o tome objavljuje zapažene opširne članke, gotovo studije u National Geographicu. Jedno od mjesta na koje ga odvede njegov domalo špijunsko-istraživački posao prijestolnica je ujedinjene Europe, nedorečeni i sivkasti Bruxelles prepun opskurnih klubova i još opskurnijih likova.
U romanu “Indigo” uz slučaj profesora Setza, kojega potraga za tajnama djece s indigo sindromom košta i zdravlja, u prvom planu je i lik mladog štićenika doma Helianau, Roberta Tatzela koji petnaest godina nakon profesorova nasilnog napuštanja Instituta u novinama pročita da je taj isti profesor brutalno ubio čovjeka koji se u podrumu iživljavao nad svojim psima. No, sud ga je ipak oslobodio krivnje. Pa se onda dobrodušni i seksom donekle opterećeni Robert (njegova djevojka Cordula ga, usput rečeno, prevari s prijateljem) upušta u potragu za profesorom kojega očito ne može zaboraviti jer mu je pristupio kao čovjek čovjeku, a ne kao autoritativni profesor bolesnom djetetu nad kojim se internatski sustav navodno kontrolirano iživljava. Autor “Indiga” roman je obogatio nizom dokumentarističkih priloga, izvadaka iz novina, bizarnih informacija o jedinom drvu u afričkoj pustinji ili pak o jedinoj telefonskoj govornici u američkoj pustinji Mojave. Piše i o Edisonovu eksperimentu zbog kojega je stradala slonica, ali i o sovjetskoj kujici Strelki koja je bila lansirana u svemir, a čije je štene poklonjeno američkom predsjedniku Kennedyju, koji ga je poštedio iako mu je CIA sugerirala da bi ga trebao usmrtiti jer su u njega Sovjeti možda ugradili sišućne mikrofone. Maštoviti i očito dobro obrazovani Clemens Setz piše i o političkim tabuima koji vrijede napose u austrijskom društvu te je jasno da ga ne zanimaju samo djeca s indigo sindromom, nego ljudi sa svojim hendikepima i frustracijama. Dakle, ljudi s bolesnom ili načetom psihom koja se može liječiti na razne načine, ali se prvo bolest mora imenovati, spoznati i prihvatiti. Bez toga nema liječenja. Clemens Setz oštroumno piše, ali pitanje je da li i poentira.