Hrvatska šutnja nije počela 1972. nego je prava hrvatska šutnja počela 1990. i traje sve do danas

Moraš biti ispolirano zlo ili upadljivo glup ili moraš biti koktel ta dva standarda da bi u mjesecima kada se sve ovo događa oko nas i s nama kao recept izlaska iz užasa i davanja novog zamaha društvu ponudio pojačanu privatizaciju zdravstva i školstva. A baš to je napravila bivša ministrica nečega, Dubravka Jurlina Alibegović, i umjesto da od srama propadne u crnu zemlju, ona bi radije da sramno propadne zemlja čiji je segment jednom vodila na užas budućnosti. Majko mila, koliko se samo takvih avetinja majmuniralo poput naših prapredaka po različitim lijanama vlasti, otkidavši dio materijalnog kolača i ostavljavši iza sebe neprocjenjivu duhovnu pustoš. Lako je za novce, ali koliko vremena su nam ukrali. Spomenuta dvoprezimena gospođa ministarka bila je, srećom, prekratko na poziciji da bi ostvarila sve svoje mokre snove u autoiluziji da razumije svijet oko sebe dublje no što se stigne naučiti na nekoliko kursova ili misa. Jer predlagati privatizaciju zdravstva i školstva kad se pokazalo da, ako nisu organizirane kao javne djelatnosti, ni zdravstvo ni školstvo u principu ne postoje! Predlagati privatizaciju kada je kapitalističko tržište, to božanstvo kojem smo se prisiljeni klanjati tri desetljeća, a ako to ne činimo, onda nismo Hrvati, potpuno palo u svega nekoliko tjedana pokazavši rijedak stupanj neotpornosti na bilo kakav poremećaj u svojoj špekulativno-malicioznoj strukturi. Kakav je to sustav koji pada nakon nekoliko kihanja i nakon što se zatvore šoping-centri? Predlagati privatizaciju kada se ta nezamjenjiva privatna inicijativa svela na puko drančenje, bolje rečeno iznuđivanje državnog novca da bi moglo kalkulirati profit i u epicentrima kolektivne nesreće, dakle tražiti privatizaciju u ovako shizofrenom vremenu, dovoljan je razlog da se predlagatelja podvrgne nekim testiranjima koja ne moraju nužno uključivati i COVID-19. U srednjem su vijeku postojali moroderi, ekipa ljudskih lešinara koja bi se pojavljivala na mjestima budućih velikih bitaka i nastupala nakon pokolja čisteći s leševa i najmanju vrijednost koja bi promakla pobjedniku. Što se još nakon ove epske simulacije najvećih bitaka može pobrstiti u Hrvatskoj, što se može poskidati s umiruće države i smrdljivo raspadajućeg društva? Pa naravno, bolnice i škole, pa vode i obala, pa šume i polja. Kapitalizam i nije ništa drugo nego sistem s predumišljajem kako se pod galamom poduzetnog privatluka što bliže i što hitrije približiti javnom novcu. I što je veći poslodavac i što je veći sistem koji je uspio ustrojiti, to više jamra i zahtijeva od države, shvaćajući činjenicu da zapošljava ljude kao zalog za buduću talačku krizu, glavni adut u pregovorima s državom na najmanji znak mogućnosti pada profita. U toj točci velika poduzeća se definiraju

Od te su nam godine pune gubice Hrvatske i hrvatstva, a nikad se nije toliko šutjelo o svemu što je ljudima presudno

kao potencijalna socijalna bomba pa se pod maskom spašavanja tisuća radnih mjesta, spašava nečija poduzetnička fatamorgana i novcem svih nas pokrivaju promašaji i osigurava nastavak kapitalističkog mamurluka. Koncept u kojem se profit ostvaruje bez odgovornosti, a sva se poslovna vještina svodi na rezanje ljudskih glava i peglanje državne kreditne kartice u Hrvatskoj je obilježio tri desetljeća njezine lakrdijske neovisnosti. U jagmi ‘90-ih za pljačkom društvenog vlasništva kulturološki je glembajeviziran društveni temelj i to najneprosvjećenijom, ali najbeskrupuloznijom garniturom koju je u zanosnom naletu da privatizira i crkve spriječila jedino činjenica da crkve već pripadaju drugom privatnom poduzeću. Zato su one postale poslovni partner, ideološko-poslovni suradnik u kojem su se indulgencije pakirale u duhovnu okrepu. Nije hrvatska šutnja počela 1972. i trajala do 1990. Ona je tek 1990. počela, jer od te godine pune su nam gubice Hrvatske i hrvatstva, a nikad se toliko nije šutjelo o onome što je za Hrvatsku i hrvatske građane presudno. Šuti se i dalje jer kapitalizam je osvojio pravo na državu u fingiranom ideološkom ratu u kojem se socijalizam navodno odrekao državotvorja u korist šire federalne zajednice naroda i narodnosti pa se i transformacija radnih ljudi i građana dovršila u potplaćene najamne radnike i neprosvijećene sirovine. Repromaterijal za proizvodnju koronavirusa tako je samo čekao da ga se stavi u funkciju, kroz klimu koju su u neviđenoj agresiji cijelo vrijeme stvarali ideološki moroderi, strvinari pljačkaši sna o pravednom društvu. Nema ih svih ovih dana. Prepustili su državi da glanca za njima sav mutni trag lukrativnog slinjenja nad kolektivnim iskorištavanjem. Kapitalizam je tu da eksploatira. To je postalo nedvosmisleno u danima kada su nas tjerali da navlačimo jedne da bi sve ostale maske pale. Hrvatskoj i svijetu ne treba nikakav restart, kad to podrazumijeva povratak na gore. Treba nam totalno rušenje postojećeg i stvaranje potpuno novog, pravednog sustava kojem će imunitet od kolapsa trajati dulje od deset dana, koji vam neće zavlačiti neprekidno ruke u džepove i otimati vam vaše, u kojem neće postojati besramna manjina koja iz kolektivne nesreće izvlači zaradu i gdje će jedini imperativ potpune privatizacije biti glupost, idiotizam i zloća čiji ponosni nositelji nikad neće postati javno dobro i upravljačka struktura. Država i takvima može i treba hitno pomoći u za to prikladnim institucijama – karantenski zatvorenog tipa.