‘Imunološke putovnice’ bit će traženije od suhog zlata?

U doba sveopće ludnice povezane s pandemijom COVID-19, mnogi znanstvenici, ali i političari počeli su zagovarati stvaranje tzv. imunološko-statusnih putovnica (engleski “immunity passports”) koje bi na neki način zdravstvenim sustavima i vladama njihovih država dale do znanja koje se osobe mogu, a koje ne mogu vratiti na posao, ići u kupnju, ukrcati se na avion te slobodno putovati svijetom a da sa sigurnošću možemo tvrditi da one više nisu zarazne, kao i da više nije moguće da se one zaraze virusom SARS-CoV-2. Ovaj osobni osvrt objašnjava što u ovom trenutku na tu temu kaže znanost, na temelju dostupnih seroloških testova.

Spasonosna IgM i IgG antitijela

U trenutku objave mog teksta barem dvadesetak država diljem svijeta već je popustilo restriktivne mjere koje su uvele prije šest tjedana zbog pandemije COVID-19 te su tako počele postupno vraćati u život svoje ekonomije. No postoji mogućnost da među ljudima koji su se već vratili na posao postoje i oni koji su u posljednjih nekoliko tjedana preboljeli COVID-19 a da to uopće nisu znali. Govorim, dakako, o tzv. asimptomatskim COVID-19 pozitivnim osobama, a one, prema svim do sada raspoloživim podacima, predstavljaju 25-50% svih registriranih slučajeva COVID-19. Nažalost, takve asimptomatične osobe su jednako infektivne kao i osobe koje su zaražene virusom SARS-CoV-2 te leže u bolnici priključene na respirator. Kako onda sa znanstvenog aspekta možemo saznati koje bi se osobe mogle vratiti na posao odmah nakon ove karantene, a za koje to nije moguće jer bi postojala opasnost da se zaraze?

Ključ ove tajne mogao bi ležati u tzv. serološkim (ili krvnim) testovima putem kojih se mogu detektirati antitijela koja je naš organizam stvorio protiv virusa SARSCoV-2, naravno samo u slučaju da je već došao u kontakt s njim.

Kako funkcioniraju ti serološki testovi? Da bih vam mogao odgovoriti na to pitanje, moram prvo zaroniti u molekularno-biološke, tj. imunološke vode. Najednostavnijim rječnikom, kada bilo koji virus, pa tako i SARS-CoV-2, uđe u naš organizam, naš imunosustav se aktivira i nakon desetak dana prvo počinje stvarati antitijela iz tzv. IgM podgrupe. Dotična IgM antitijela žive dosta kratko u našem krvotoku, svega tri do četiri tjedna, tijekom kojih se vežu na proteine koji se nalaze na površini virusa. U slučaju virusa SARS-CoV-2, to je tzv. spike (S) protein (hrvatski “šiljak”), a antitijela tako “označe” virus za uništenje putem makrofaga. To su specijalizirane grupe bijelih krvnih stanica uključene u tzv. fagocitozu stranih supstancija, kao npr. bakterija, virusa, stanica tumora itd. Nakon ta početna 3-4 tjedna, IgM antitijela nestaju iz krvotoka zaražene osobe, nakon čega njen imunosustav počinje stvarati drugi tip antitijela, pod imenom IgG. Njih imunolozi još popularno nazivaju “neutralizirajuća antitijela” jer upravo ta IgG antitijela neutraliziraju virus i sprečavaju ga da se proširi na još više stanica epitela pluća. Najveća količina tih IgG antitijela u pravilu se može detektirati 6-8 tjedana nakon inicijalne infekcije virusom SARS-CoV-2, tijekom kojih su ta antitijela zapravo i najpotentnija u borbi protiv virusa.

U svrhu otkrivanja gore navedenih IgM i IgG antitijela trenutačno se u svijetu koriste tri različita serološka testa, a njihova trenutačna cijena po testu varira između 10 i 20 američkih dolara. Prvi i zasad najviše korišteni test je tzv. metoda ELISA (od engleskog: ENZYME-LINKED IMMUNOSORBENT ASSAY), putem koje se IgM I IgG antitijela mogu detektirati za samo nekoliko sati. ELISA test podrazumijeva korištenje specijalnih plastičnih pločica koje sadrže “bunarčiće” na čijoj se površini nalaze imobilizirani S proteini (tzv. šiljci) virusa SARS-CoV-2. U te bunarčiće onda se doda oko 200 mikrolitara krvi određene osobe. Ako osoba u svojoj krvi ima antitijela tipa IgM ili IgG protiv virusa SARS-CoV-2, ona će prepoznati S protein (šiljak) imobiliziran na površini tih plastičnih ploča, što će u reakciji s tzv. sekundarnim antitijelima koja moramo dodati u te bunarčiće, a koja prepoznaju taj sendvič-kompleks između proteina šiljka/antitijela iz krvi testirane osobe i sekundarnim antitijelima, rezultirati pozitivnim kemijskim signalom, tj. nastankom boje. U protivnom, ako osoba u krvi nema IgM i IgG antitijela, što znači da nije došla u kontakt s virusom SARSCoV-2, neće doći do detekcije prije navedenog kemijskog signala (vidi sliku 1). Metoda ELISA je zasigurno zanimljiva, ali nažalost nije mjerljiva jer nam ne može sa sigurnošću reći koliko točno IgM i IgG antitijela postoji u krvi pojedine osobe.

Drugim riječima, ELISA test može nam samo dati odgovor “da” ili “ne”. Drugi serološki test koji se koristi za detekciju IgM i IgG antitijela u krvi određene osobe zove se “serumski neutralizirajući test” (engl. serum neutralization test). On je dosta složeniji jer se za njega mora koristiti stanična kultura, izolirani serum testirane osobe (on sadrži IgM i IgG antitijela), ali i sam virus SARS-CoV-2 pa se zbog toga na njegove rezultate mora čekati i do nekoliko dana – upravo to je razlog što se taj test puno rjeđe koristi od ELISA testa, jer se on mora izvoditi u najstrožim uvjetima zaštite, tj. u specijalnim laboratorijima. I, na kraju, treći serološki test koji se danas koristi u krvnoj dijagnostici SARS-CoV-2 virusa je tzv. brzi dijagnostički test (engl. rapid diagnostic test). Vrlo slično kao i ELISA test, ta metoda daje nam samo odgovor “da” ili “ne” , ali je zato jako brza, u svega 15 minuta može detektirati antitijela protiv virusa SARSCoV-2 iz doslovno nekoliko kapljica krvi (vidi sliku 2).

Testovi su zasad nepouzdani

Ova tri različita serološka testa u ovom trenutku imaju vrlo važnu ulogu u držanju pod kontrolom sadašnjeg stadija pandemije COVID-19. Naime, zbog toga što smo sada najmanje 12-18 mjeseci udaljeni od lijeka ili cjepiva protiv COVID-19, vrlo je bitno znati koji je dio populacije u određenoj državi već bio u kontaktu s virusom, a koji to nije, a to u ovom trenutku možemo utvrditi jedino gore navedenim serološkim testovima – oni će nam dati do znanja koje se osobe mogu vratiti na posao bez rizika da zaraze druge osobe, ali i koje osobe mogu slobodno putovati svijetom bez bojazni da će zaraziti druge osobe. To je naročito važno u slučaju doktora i ostalog medicinskog osoblja uključenog u njegu tek zaraženog stanovništva, zatim radnika koji su uključeni u tzv. esencijalne aktivnosti svake države (npr. osobe uključene u proizvodnju hrane, pića), ali također i turista, koji bi, na primjer, uskoro htjeli