Zašto se Bernardić ne usudi pitati Milanovića o utaji članstva u SKJ?

Apsolutna zabrana ZDS-a ima legitiman cilj, s razumnom sankcijom prošla bi i test razmjernosti, ali nakon 30 godina uporabe u kontekstu HOS-a, ne može proći i test nužnosti u demokratskom društvu

Bio sam uvjeren da to kako nas taksist vozi po stranom gradu nije politika sve dok nisam čuo kako je tragikomično i bezobrazno što je jedan od ključnih ljudi u Stožeru dr. Krunoslav Capak ustvrdio kako je njegova privatna stvar je li član HDZ-a. Analitičari tvrde kako je to važno znati jer su naši životi u njegovim rukama pa nas, kako tko gleda na to, vozi ili voza, odlučujući o tomu što smijemo, kako i kada raditi, a što ne, u interesu našeg i zdravlja nacije. Štoviše, dr. Capak me oduševio jer mi se činilo kako time ističe da su poruke Stožera u izvanrednim okolnostima iznad banalnosti politike.

Ali, kad je i predsjednik države Zoran Milanović rekao kako bi njegov stožer bio nepolitičan, posramio sam se što me barem kao novinara nije zanimala stranačka pripadnost članova Stožera. Ohrabren i potaknut novim spoznajama, sada se bavim i donedavno indiskretnom mišlju kako bih svoju obiteljsku liječnicu trebao pitati je li članica neke stranke jer, osobito u doba koronavirusa, meni dragi životi u njezinim su rukama. Što je vrhunac politike, zar ne? Zamislite užasa, kako sudbonosne odluke donosi stomatolog, ginekolog ili pedijatar, a vi ne znate koje je stranke član. Što zaključiti nego da samo politički slijepci ne vide kako su epidemiološke odluke Stožera o higijeni, distanciranosti, uvjetima i vremenu odlaska u školu, šoping-centar ili crkvu političke odluke.

Jedino što mi je nelogično, zašto nam onda nije bilo tragikomično i bezobrazno kad nam je predsjednik države lagao da nije u Beogradu 1985. potpisao pristupnicu za JNA ogranak Saveza komunista Jugoslavije.

Zar nismo i to trebali znati!? Čudim se i da se šef SDP-a Davor Bernardić ne usudi pitati predsjednika države o svjedocima koji su potvrdili autentičnost njegove komunističke pristupnice.

Pa čak ni nakon što je Milanović neki dan isprovocirao to pitanje tvrdeći kako su građani, kad su ga izabrali, znali koga biraju. Umjesto što je uvrijedio novinare kako se ne usude pitati Andreja Plenkovića za stav o pozdravu “za dom spremni”, Bernardić je trebao politički dosljedno sam pitati “predsjednika s karakterom” zašto nam je lagao o svom članstvu u SKJ.

Ako ništa, SDP ipak baštini “društvene” nekretnine koje je koristio SKJ i za njih je donedavno vodio i sudske bitke, a i riječ je o ideološkom naslijeđu komunističkog vođe kojeg utjecajni SDP-ovci toliko cijene da su Milanovića nagovarali da na

Pantovčaku najprije vrati njegovu bistu. Nisu li barem komunistički nostalgičari trebali znati da “predsjednik s karakterom” taji svoju prošlost u SKJ iako za to u RH nema razloga. Ovako, to što je radije uklonio biste svih hrvatskih velikana, samo se uklapa u mozaik o izbjegavanju te teme.

Uostalom, to mijenja percepciju i njegovih poteza iz prošlosti, kao kad nam se činilo iracionalnim što sramoti Hrvatsku odbijanjem da u skladu s preuzetim EU obvezama predamo bivše šefove komunističke tajne službe optužene za organizaciju likvidacije hrvatskog emigranta 1983. u Njemačkoj. Tada smo mislili kako Milanović nema baš nikakva interesa uzeti u zaštitu bivše udbaše, dok se danas pitamo je li tako zapravo čuvao svoju komunističku tajnu. Jer to kako je u pristupnici dvije godine nakon likvidacije Stjepana Đurekovića u Beogradu opanjkao zagrebačke komuniste, teško je moglo promaći Zdravku Mustaču u Beogradu i Josipu Perkoviću u Hrvatskoj.

I iznenadni angažman oko zabrane i komemorativne uporabe simbola HOS-a sa ZDS-om može se gledati i kao manevar. Jer, tko god sada to propituje izlaže se opasnosti da bude optužen kako skreće temu sa zabrane “ustaškog poklika”. Iako je to predsjednikova nemoguća misija, s kojom će očito izazvati kontraefekt jer se u nju upustio na pogrešan način. Unatoč snažnoj moralnoj dimenziji jer je ZDS bio i zloglasan potpis pod zločinima NDH. Naime, u protekla tri desetljeća ZDS je i kroz pogrešna koketna tumačenja kako je riječ o starom hrvatskom pozdravu, stjecajem i političkih okolnosti kojima je doprinos kao premijer dao i sam Milanović, dobio i drugo značenje. O tomu i praksi Europskog suda za ljudska prava moralo je voditi računa i predsjedniku države “smiješno” Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Apsolutna zabrana ZDS-a ima legitiman cilj, s razumnom sankcijom prošla bi i test razmjernosti, ali nakon 30 godina uporabe u kontekstu HOS-a, temeljem slučaja Vajnai protiv Mađarske, proizlazi kako ne može proći i test nužnosti u demokratskom društvu. Osjećaji dijela javnosti, pa i predsjednika države, i za ESLJP su irelevantni, kao što su im bili osjećaji vladajuće većine u Mađarskoj prema crvenoj petokraci.