Zvezdin naslov europskog prvaka veći je uspjeh nego Realov
Robert Prosinečki govori o karijeri, Dinamu, Zvezdi, trenerskom jubileju...
Žuti je uvijek bio poseban, svoj i drukčiji... Takav je nogomet igrao, a takav je i privatno. Kao da namjerno ide nekim drugim putem, samo da ostane vjeran sebi. Pa čak i u trenucima kada je pod operacijskim nožem... I tada je, prije koji mjesec, kao toliko puta na travnjaku, opalio lažnjak i – otišao na drugu stranu. Ili, bolje rečeno, ostao na ovoj. Priznaje mi kako je i ovaj put “bio blizu”. Ali on ne odustaje od sebe, izvan svih sustava i pravila nogometne i životne igre. To je Robert Prosinečki (51).
Javio se iz Turske, iz Kayserijeva kampa u kojem je “zatočen” već nekoliko mjeseci. Liječnici i epidemiolozi bi ga svrstali u najrizičniju skupinu, no nismo ni počeli naš jednosatni intervju, a s druge strane čuo sam – klik upaljača! Naravno, zapalio je cigaretu!
– Zapalim, naravno, to me i supruga stalno pita. A još mi oduzmite i to... – u svom će stilu Žuti.
Sat vremena za njega na mobitelu vjerojatno je jedan od rekorda, no uvijek je poštovao i razumio novinarski posao. Priču smo počeli s aktualnostima u Turskoj.
U Turskoj je situacija ozbiljna
– Situacija nije najbolja. Iako, naše je prvenstvo zaustavljeno među posljednjima u Europi. U Turskoj je svaki dan nekoliko stotina novih smrtnih slučajeva. Vikendom je policijski sat. Ne zabrinjava me to, ionako već mjesecima ne izlazim iz kampa. Odem se malo prošetati oko centra i po terenima. Čujem da sada najavljuju da će prvenstvo početi 12. lipnja.
Zaštitnu masku ne nosi...
– Nisam ni u kakvim kontaktima s vanjskim svijetom. Ovdje dosta vodimo računa o prevenciji. Iako, dojam je u javnosti i medijima kao da je koronavirus tek zahvatio Tursku. Već sam se navikao i psihički. Dugo smo se, zapravo, pripremali na takvu vrstu izolacije. A i nemam baš pretjeranog izbora.
Dok je u posebnom režimu, ima vremena za razmišljanje o nogometu. Promakao mu je podatak da je deset godina prošlo otkako je počeo njegov samostalni trenerski put. – Što, već deset godina!? Pa kako vrijeme ludo leti, kako starimo...
A što je naučio u tih deset godina? – Nogomet ti uvijek daje priliku da učiš. Cijeli život učiš, a teško mi je kazati koliko sam ja daleko otišao u tom smislu. No, uviđaš koliko je lakše kada si igrač jer, kad vodiš 25 igrača, moraš biti psiholog i trener. U karijeri je Žutog vodilo nekoliko velikih trenerskih imena. Jedan od njih je i Radomir Antić, srpski trener koji je nedavno preminuo. – Pa sigurno da se ubraja među pet najvećih trenera koji su me trenirali tijekom karijere. Vodio je velike, najveće svjetske klubove, Real, Barcelonu i Atletico. To sve govori. Ali ja sam nekako fan Johana
Cruijffa. Vodio me u svojoj zadnjoj trenerskoj sezoni u Barceloni. Nije nevažna ni činjenica da je bio jedan od najboljih svjetskih igrača u povijesti. On je patentirao “tika-taku”, koju je kasnije Guardiola doradio. Johan je bio zanimljiva osoba, iznimno duhovit i od njega sam puno naučio. I danas se u svojim pripremama utakmica i treninga vodim nekim njegovim principima. Bio je poseban. Nekada bih dobro igrao na utakmici, ali sljedeći vikend ne bih bio u momčadi. Imao je svoja, drukčija promišljanja nogometne igre. Naravno, tu je i Ljupko Petrović, koji je u tom razdoblju s Crvenom zvezdom bio ispred svog vremena. Nikada se više neće dogoditi da neka momčad s Balkana ili iz istočne Europe osvoji Ligu prvaka. To je nemoguće pokraj puno drugih financijski moćnijih klubova i liga. Naravno, tu je i Ćiro Blažević. Žao mi je što nisam više radio s Tomislavom Ivićem, takav se više neće roditi na ovim prostorima. Moram izdvojiti i Joséa Antonija Camacha, on je izvanredan čovjek i od njega sam puno naučio. Ova će stanka donijeti i neke dobre stvari. Malo ćemo usporiti ritam koji je u nogometu bio možda malo prejak.
– Ima previše utakmica. To je iscrpljujuće, no mora se igrati jer je primaran profit koji se ostvaruje u nogometu. Ali ja volim nogomet i uživam u njemu. Stalno razgovaram o nogometu – ističe Robi.
Zvezda ‘91. veća i od Galacticosa
A onako intimno, romantičarski, kakav je njegov idealni nogomet? Bi li danas neki igrač Reala i Barcelone mogao egzistirati s kutijom crvenog Marlbora dnevno... – Danas ne možeš opstati ako nisi besprijekorno pripremljen i svaki dan u teretani. Baš zbog tog velikog broja utakmica potrebne su druge popratne stvari, poput odmora, prehrane, vitamina... Dinamo i Crvena zvezda linija je koja za Roberta Prosinečkog ima posebno značenje.
– Nisam toliko pratio Crvenu zvezdu posljednjih mjeseci. Samo rezultatski. Dinamo pod Nenadom Bjelicom stalno sam gledao. Kada bih god stigao. Napravio je čudo. Igrali su u Ligi prvaka, zamalo prošli u drugi krug. Donio je stotinu pozitivnih stvari. Pa treba pobijediti tu Atalantu. Znam da bi neki htjeli da budemo prvaci Europe, ali ne ide to baš tako jednostavno. Nedavno je Marca svojim čitateljima ponudila da biraju najveće momčadi u povijesti nogometa. Rezultat je bio: prva Pepova Barca, drugi Zidaneov Real, treća Zvezda 1991., četvrti Sacchijev Milan s Rijkaardom, Van Bastenom i Gullitom. Što on kaže?
– Ima jedna bitna stvar. U Crvenoj zvezdi nije bilo stranaca. Dobro, igrači nisu mogli otići prije 28. godine, no trebalo je tu čudesnu generaciju odgojiti i održati je na okupu četiri godine. Dovoljno je da kažem Dejan Savićević, da ne nabrajam ostale igrače kao što su Darko Pančev, Siniša Mihajlović, Vladimir Jugović, Refik Šabanadžović... Bila je to skupina nevjerojatnih momaka. Zato smo uspjeli. Kod Pepove Barce ili Zidaneova Reala malo je lakše. Uzmeš najbolje na tržištu i osvajaš naslove. Zato je naš uspjeh veći nego onaj Galacticosa, nismo ni blizu imali tu financijsku moć.
Bliži se trideseta obljetnica nikad odigrane utakmice između Dinama i Crvene zvezde u Maksimiru. – Ne bih sada htio ulaziti u povijesne odnose. Mogu samo govoriti o odnosima među igračima koji su bili odlični. Nikada nije bilo nikakvih problema. Nakon te utakmice igrala se još jedna međusobna u Maksimiru. Igrale su se i kvalifikacije za Europsko prvenstvo, na koncu i finale Kupa između Hajduka i Crvene zvezde u Beogradu. Kao i zadnje kolo u prvenstvu između tih dviju momčadi. Jest da je tutnjalo i bubnjalo oko nas i da se osjećalo kako će se nešto dogoditi na ovim prostorima, ali među igračima nije bilo nikakvih problema.
Bit će ovo svibanj bez finala Lige prvaka, a pitanje je hoće li se finale uopće igrati. Što će mu teže pasti, da se ne odigra finale Lige prvaka ili 50. turnir Kutije šibica, koji je na rasporedu ove godine?
– Ma neka se ne igra Liga prvaka – uz smijeh je ispalio Robi.
– Kod nas vrijedi ona: Ako nisi osvojio Kutiju, nisi igrač. Ja sam ih osvojio pet – dodaje.
Ovo je godina još jednog jubileja. U Robijevoj biografiji stoji da je prije 40 godina došao iz Njemačke i upisao se u nogometnu školu Dinama. – Vrijeme leti, ali ne možeš ga zaustaviti. Sjećam li se? Ma kako se ne bih sjećao! Na prvi trening dovezao me otac, na probu, kako se tada govorilo. Pa ja sam cijeli život na nekakvim probama – smije se Prosinečki, pa zaključuje:
– Tamo u Maksimiru centar je svih mojih dječačkih snova i maštanja. Ne možeš to zaboraviti, sjećam se svakog treninga u počecima.
Bjelica je napravio čudo, stotinu dobrih stvari u Dinamu. No problem je što neki misle da trebaš biti prvak Europe da dokažeš da vrijediš