Hrvatske škole više neće moći biti samo mjesto za nastavu
Veliki jaz između radnog vremena roditelja i skrbi za školarce
Dok su se kod nas u jeku epidemije potegnule rasprave da škole nisu “čuvališta djece” već samo obrazovne ustanove, jedno od prioritetnih područja Europske komisije je usklađivanje skrbi o školskoj djeci s radnim vremenom roditelja. Najveći jaz između radnog vremena roditelja i formalne skrbi za školarce do 12 godina imaju Rumunjska, Slovačka i Hrvatska, upozorava Eurofound, ugledna europska zaklada za poboljšanje uvjeta života i rada, u svome izvješću o izvanškolskoj skrbi, navodeći da su rasporedi u školi nespojivi s radnim vremenom roditelja.
Cjelodnevna obrazovna skrb
U Hrvatskoj se skrb za školsku djecu do 12 godina svodi na prosječnih 25 sati tjedno, a od nas su po tome lošije samo Rumnjska i Slovačka. Gledajući radno vrijeme roditelja i formalnu skrb o djeci, najizraženije nedostatke imaju Slovačka, Rumunjska i Hrvatska, a praznina ima i u Estoniji, Češkoj, Grčkoj i Finskoj... Eurofound izvanškolsku skrb definira kao programe za učenike od 6 do 12 godina mimo obveznih školskih sati, koju pružaju škole i drugi dječji centri. Ona uključuje pomoć djeci u rješavanju zadaća, rekreativne i kreativne aktivnosti za poticanje djetetova razvoja. Najbolji primjer formalne skrbi za djecu je Švedska u kojoj su djeca u školi u prosjeku 37 sati tjedno, a roditelji im rade 39 sati tjedno. No, švedske škole ne rade da bi u njima djeca samo učila, štoviše, imaju bitno manje predmeta od naših školaraca, nego u školi djeca uče i kuhati, svirati instrumente, bave se sportom i drugim rekreativnim aktivnostima. Uz Švedsku najmanji jaz između radnog vremena roditelja i formalne skrbi za djecu je u Luksemburgu, Danskoj, Portugalu, Belgiji, Italiji... Mali je jaz između školskih rasporeda djece i radnog vremena roditelja i u Nizozemskoj. Čak 20 zemalja EU27, među njima i Slovenija, skrbi o djeci od 6 do 12 godina 30 i više sati tjedno. U većini zemalja planiranje izvanškolske skrbi odvija se na nacionalnoj razini. Hoće li se roditelji odlučiti za formalnu izvanškolsku skrb o djeci iza koje stoji država i lokalne zajednice ili neformalnu ovisi o pristupačnosti i kvaliteti izvanškolske skrbi, ali i cijeni, ističe Eurofound. Prof. dr. Josip Burušić, istraživač obrazovanja i voditelj u Znanstvenom centru izvrsnosti za školsku efikasnost i školski menadžment Instituta Pilar ističe da u nas nije zaživjela organizacija odgoja i obrazovanja kroz redovite i dodatne programe na sustavan način kojim se unapređuje formalna skrb za djecu i mlade, i vremenski i sadržajno obogaćujuća društvena briga o njima.
– U Hrvatskoj poznajemo samo praksu „produljenog boravka “za djecu nižih razreda OŠ. Sam naziv „produljeni boravak“implicira da je struktura aktivnosti cjelodnevne skrbi za djecu i mlade usmjerena na fizički boravak i „čuvanje“djece, prije svega onih roditelja koji moraju raditi. U doba pandemije, paradoksalno, nameće se i kao glavna tema s posve pogrešnim prizvukom. Javnim prostorom šire se ideje kao što su „zbrinjavanje djece“, „čuvanje djece“, koje nadopunjuju raniju obrazovnu politiku koja operira s konceptima „cjelodnevna nastava“, odnosno „produljeni boravak“. Ekonomski razvijene zemlje pitanju cjelodnevne brige za djecu i mlade odavno su pristupile sustavno kroz nacionalne politike, a u zadnjem desetljeću i kao jedan od jasnih prioriteta europskih politika. Brojni su društveni i razvojni izazovi koji se organizacijom sustavne obrazovne skrbi time za djecu rješavaju. Na prvom mjestu su unapređenje znanja i vještina djece koje nije moguće kvalitetno formirati kroz redovite, tradicionalne školske predmetne i međupredmetne sadržaje – kaže Burušić. Ističe i da je organizacija kvalitetne cjelodnevne obrazovne skrbi za djecu učinkovit instrument u razvijanju nekog gospodarstva jer omogućava roditeljima korištenje kvalitetnog