Fotograf, nasljednik Toše Dabca, ima novu knjigu, a večeras otvara izložbu svojih slavnih aktova “Miris žene”
Polako se vraćamo u normalu, a jedan od pokazatelja je i prva izložba koja se baš večeras, 14. svibnja, otvara u Laubi. To je “Miris žene”, izložba aktova proslavljenog fotografa Stanka Abadžića. No treba priznati: život nam se promijenio.
Naučili smo živjeti opreznije, misleći na sve oko sebe. Nije bilo teško, samo je trebalo pronaći nove (kućne) izazove, mala veselja... Jedno od njih zasigurno je najnovija fotomonografija Stanka Abadžića “Gradovi”. Knjiga je to koja vodi na put po cijelom svijetu.
A tko je Stanko Abadžić? Fotograf koji je u velikoj priči o njegovim radovima za američki magazin “Black and White” rekao:
Protiv uniformiranosti
– Što brže živimo, manje je emocija oko nas. Što sporije živimo, dublje i jače osjećamo svijet oko sebe. Objasnio je, naravno, kako on nipošto nije protiv globalizacije, ali je protiv uniformiranosti svijeta u kojom gradovi postaju nalik jedni na druge, globalizacije koja ljude pretvara u pasive potrošače sadržaja, protiv svijeta i života u kojem nestaju kreativnost i individualnost.
– Kada izgubimo svoj identitet, iz naših će života nestati sreća – poručuje ovaj individualac kojeg zbog predanosti crno-bijeloj fotografije nazivaju istinskim nasljednikom velikog Toše Dapca. Nakon knjiga koje je cijele posvetio svojim omiljenim gradovima, ovog puta Stanko Abadžić svoj jedinstveni stil pokazuje miješajući motive raznih gradova. Našli su se tu i neki neočekivani motivi, poput prizora iz Barija, Raba, Korčule, Maribora, Beograda... Svaka fotografija u ovoj knjizi zapravo otkriva jedinstveni autorski credo. Jednom smo razgovarali o ‘epidemiji’ selfija, fotografija za koje on kaže da na njima “nitko nije sretan”. Pitala sam ga jesmo li mi koji ne volimo i ne snimamo selfije staromodni ljudi. Nije oklijevao ni trenutka:
– Jesmo! Ali ja takav život živim, ne zanima me pet minuta slave i pet minuta zaborava – rekao je. Baš zbog toga Stanko Abadžić snima fotografije kakve nećete vidjeti kod drugih autora. One su pomalo sjetne, pune samoće, prošlosti, slutnje, ali i zabavne, ironične, zaigrane... Uvijek su to nevjerojatno dobro odabrani motivi, fino kadrirani prizori, prepuni atmosfere, grafizama, geometrije.
Takvi su njegovi gradovi, a takvi su i njegovi aktovi (sabrani u starijom knjizi “Miris žene”), u kojima je photoshop najstrože zabranjen.
Emocije i utočište u Pragu
– Bitno mi je da moja fotografija dotakne emociju promatrača, da ona u njemu probudi sjećanje... – ističe fotograf koji želi da svaka emocija u fotografiji bude iskrena. Kaže da njegovu iskrenost uvijek prepoznaju drugi ljudi i podupire to pričom o svojim velikim međunarodnim izložbama.
Kustosi za njih uvijek – nepogrešivo, kaže – biraju motive Praga:
– Dugo sam razmišljao kako je to moguće jer to nisu motivi na kojima netko može prepoznati Prag. Shvatio sam da je to grad u kojem sam tijekom Domovinskog rata našao utočište te da baš zbog toga ti motivi toliko privlače ljude – objašnjava ovaj rođeni Vukovarac.
Stoga pronađite svoje utočište u njegovim djelima, u knjizi u kojoj nema mudrih riječi, predgovora ni pogovora. Tek autorski zapis: “Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram.”