Umjetnička duša u tijelu gladijatora
Igor Rudan, bivši svjetski prvak u tajlandskom boksu sve uspješniji je kipar
Možete li zamisliti umjetničku dušu u tijelu gladijatora? Nekoga tko je u stanju ujutro raditi kipove ili slikati, a navečer se tući u ringu. Ako ne znate nikoga takvog, vrijeme je da upoznate Ivana Rudana (42), kipara i profesora likovne kulture iz Pule. Nažalost, baš kada su neki o njemu počeli govoriti kao o novoj borilačkoj zvijezdi, taj teškaš povukao se iz ringa. Sa samo 25 godina, u naponu snage. Zašto je tako mlad to učinio kada je bio amaterski svjetski prvak u tajlandskom boksu te europski šampion u full-contactu i kik-boksu?
Čuvao Dona Kinga
– Sa samo 10 godina ozlijedio sam ligament desnoga skočnog zgloba nakon čega sam, cijelu karijeru, doživljavao česta uganuća. Zbog toga sam i prekinuo sportsku karijeru i po tom sam pitanju ostao nedorečen. Cijelu karijeru odradio sam na jednoj nozi i tek 2016. napravljena mi je artrodeza, kirurški zahvat kojim se postiže ukočenje nestabilnog zgloba.
Postoji i jedan sekundarni razlog za prekid karijere?
– Ja ipak najviše krivim samoga sebe što sam trpio strašne bolove gležnja, gutao tablete, a nisam to išao rješavati. No, činjenica jest da sam pet godina trebao nastupati samo za Branka Cikatića i nikoga drugog. Pitao sam mnoge da mi taj i takav ugovor razriješe, no nitko nije htio ulaziti s njim u sukob. Ni ja ne bih išao puno protiv njega jer ipak je on bio moj uzor i da nije bilo njega ne bih ni krenuo u taj sport.
Zbog tog ugovora Ivan je tri borbe odradio pod drugim imenom.
– Po ugovoru s Brankom, trebao sam u Japanu odraditi još 11 mečeva, a kako više nisam mogao, počeo sam raditi inkognito pod nadimkom Dynamite. U to vrijeme radio sam kao redar u noćnim klubovima, a kada bi se ukazala prilika išao bih se boriti, nažalost, poluspreman.
Svojedobno je sparirao i s Mirkom Filipovićem.
– Cro Cop je nevjerojatno predan i discipliniran sportaš i on je to u borilačkom svijetu jako dobro naplatio. Bio sam kod njega na jedno desetak sparinga za što me korektno plaćao.
Radio je i kao tjelohranitelj, a kao takav imao je prilike čuvati slavnog američkog boksačkog promotora Dona Kinga.
– Tada sam surađivao sa zaštitarskom tvrtkom Bilić-Erić, a jedan kolega i ja bili smo uz njega 24 sata dnevno. Bez obzira na to što je bilo za očekivati da mu se u Hrvatskoj neće ništa loše dogoditi, osoba s takvim pedigreom mora imati tjelohranitelje. On je brend i da se pojavi bez osobnog čuvara to bi vam bilo kao da idete na veliku svečanost bez kravate. U našem slučaju, bilo je važno da ga ovdje u Hrvatskoj poštedimo povlačenja za ruku i sličnih vrsta uznemiravanja. Uostalom, već tada je bio u priličnim godinama pa je osim supruge i sina uz sebe imao i liječnika.
Rudan je završio i Akademiju likovnih umjetnosti.
– Diplomirao sam grafiku, nastavnički odjel, u klasi profesora Šiška, i danas živim od toga. Prije svega radim skulpture, ali i slikam i crtam, po narudžbi. Moje tri skulpture izložene su u jednom hotelu, a sada za njih radim akrile. Trenutačno radim ženski akt, Bogorodicu, malo stiliziranu, a nastavljam raditi seriju vještica jer mi je zadana mitološka tematika. U tom istom hotelu, uz tamošnje kuhare počeo sam i ja kuhati. Doduše, ni kao student nikad nisam išao u menzu nego sam si sam kuhao u stanu.
Ivan živi i od trenerskog posla. – Izbornik sam reprezentacije u tajlandskom boksu, za što sam zahvalan nacionalnom savezu u kojem se okupila kvalitetna ekipa ljudi poput Marija Franića i Siniše Andrijaševića, pri čemu nam je pionir borilačkih sportova Petar Mijić savjetnik. Dvorana je u sklopu moje kuće, u kojoj djeluje i moj klub. Inače, tajlandski boks je najbrutalniji borilački sport. MMA jest vrhunski sport, ali se u njemu borba razrijedi na onu u parteru i onu na nogama, a kod nas je sve čisto udaranje.
Radim u stakloplastici
Osim klupske dvorane, u njegovoj kući u Verudi Porat je i njegov atelje.
– Tako ne gubim vrijeme na transfere, sve mi je pod istim krovom.
Je li njegova umjetnička duša ikad bila smetnja njegovu sportskom duhu?
– Ne bih rekao. Pa i samuraji su morali poznavati kaligrafiju. Kada sam potpisao ugovor s Japancima, njima je bilo zanimljivo to što sam umjetnički nastrojen. Cijelo vrijeme pokušavao sam naći vezu između toga, no toliko sam se davao sportu da sam kiksao vezano za umjetnost. No, sada sam se tome posvetio.
U kojim materijalima radite skulpture?
– Najčešće u stakloplastici, a to vam je materijal koji se često koristi za brodove i glisere. Mogao bih i u bronci, no odljev konja u bronci stajao bi 3-4 tisuće eura jer ga bez ljevaonice ne možete napraviti.