Bandić, vladar koji je Zagreb zamislio kao svoj spomenik
Politički fenomen dug 20 godina
Niti jedna veća avenija, obilaznica, kao niti središnji most nije napravljen u posljednjih dvadeset godina, što gradonačelniku nikako ne može biti na čast, tu su i brojne afere, privođenja, suđenja, ali unatoč nedostatku ključnih projekata, Bandić uspijeva dobiti izbore. Kako? On je politički fenomen, tvrde i poklonici i protivnici
Ako ikada izgubim ovaj posao, mislim da ću biti taksist – s još uvijek nepunih 45, u prvom je gradonačelničkom intervjuu sad već daleke 2000. godine Milan Bandić objašnjavao koliko jako on “baš voli ljude”. Nadao se već tada, kažu bliski mu ljudi, da će postati najdugovječnijim vladarom Zagreba, ali na šest mandata, koliko ih dosad ima, ipak se nije usudio ni pomisliti. Taksist nakon “ovog posla”, kako je tada pojašnjavao, ipak neće morati biti jer na sljedećim će lokalnim izborima već “zagaziti” u 66., što mnogi smatraju idealnim penzionerskim godinama, a voziti Zagrepčane po metropoli vrlo vjerojatno neće ni zbog toga što, zapravo, vrlo rijetko sjeda za volan. I to još od 2002., kad je sa svoje pozicije čelnika grada morao odstupiti jer je vozio u pijanom stanju pa bježao od policije.
Sve se odvijalo vani
Dvadeset godina gradonačelništva, koje je Milan Bandić sa suradnicima proslavio prošlog tjedna i u Gradskoj upravi s tortom, šampanjcem i poklonima, nisu, zato, posve precizna obljetnica jer od 2002. do 2005. godine, iako je, tada kao dogradonačelnik, Bandić vukao sve konce, formalna gradonačelnica bila je Vlasta Pavić. Da se prisjeti svoje suradnje s rođenim Gruđaninom, zamolili smo i nju, ali vratit ćemo se prvo malo na sam početak ove, gotovo dva desetljeća duge, Bandićeve vladavine. Sve je, kao što već i ptičice na drveću oko kojeg se ne smije saditi cvijeće znaju, počelo 2000. godine, izvanrednim izborima u Zagrebu. Politička situacija u Hrvatskoj tad je bila specifična jer, nakon vladavine HDZ-a od osamostaljenja države, premijer je postao
Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i čovjek vrlo blizak Milanu Bandiću, o čijim se počecima na Peščenici ispisalo već redaka i redaka. Kao 28-godišnjak pojavio se ondje 1983. u Općinskom komitetu Saveza komunista. Napredovao je postupno, iako su mu mnogi prigovarali da je premlad i nikad u uredu, već vazda na cesti, što se poslije pokazalo kao recept za uspjeh, a početkom 1997. postao je predsjednik gradskog SDP-a. Ta mu je stranka i omogućila prvi mandat jer izbori prije dvadeset godina za gradonačelnika Zagreba bili su delegatski, a kako je SDP pobijedio, tada u koaliciji s HSLS-om, nositelji listi određivali su tko će biti na čelu metropole. Ivica
Račan kazao je da će to biti Milan Bandić, dok je Dražen Budiša za dogradonačelnika postavio tada 35-godišnjeg današnjeg predsjednika HSLS-a Darinka Kosora. Srest će se ova dvojica blisko u politici još jednom, kad 2013. godine Kosor postaje predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, a dobri će njihovi odnosi tada otići u vjetar. Zadržimo se, međutim, još malo na 2000. godini, kad je cvijeće, u potpunom zanosu novom politikom u državi, još veselo cvalo. Romantičarska su to bila vremena, prisjeća se tadašnji Bandićev zamjenik Darinko Kosor.
– Prvi put na vlasti više nije bio HDZ i ljudi su našu koaliciju doživljavali pozitivno. Valjda im je jednostavno trebala promjena. A i došla je jer dotadašnji način funkcioniranja Gradske uprave iz korijena se promijenio. Sve prije radilo se iz fotelje, iz ureda, a odjednom se odvijalo vani, i dobro je bilo – govori nam Darinko Kosor pa dodaje da su i on i Bandić većinu svog vremena proveli upravo u razgovoru s građanima i na terenu. U prvoj godini mandata, kaže, uredili su tržnicu Kvatrić i okretište Dubec, a ljudima se sviđalo što ih se sluša i što im vlast nije stacionirana u nekoj zgradi i s njima komunicira odlukama i dopisima.
– Ali to je bilo tad – kaže
Kosor pa dodaje kako je jedan od najvećih problema Milana
Bandića postao taj što se Zagreb od tih početaka i nije puno promijenio. Niti jedna veća avenija, obilaznica, kao niti središnji most nije napravljen u posljednjih dvadeset godina, što, kaže, gradonačelniku nikako ne može biti na čast, ali unatoč nedostatku ključnih projekata, Bandić iznova uspijeva dobiti izbore. Kako? Kosoru nije posve jasno.
– To je jednostavno politički fenomen. Glasači opet i opet odlučuju da ih baš on treba voditi, što ne razumijem. ‘Ajde ako te netko prevari jednom, ali da ti to radi pet, šest puta i ti i dalje misliš da je on pravi čovjek za posao, ne mogu to objasniti – govori predsjednik HSLS-a, koji se rame uz rame Bandiću, nakon 2000., opet našao trinaest godina poslije. Nebo i zemlja, tako Kosor uspoređuje suradnju s gradonačelnikom u ta dva različita razdoblja. – Ovo kasnije, kad sam bio predsjednik Skupštine, bila je Bandićeva samovlast, koja se samo povećala donošenjem lex šerifa – kaže Darinko Kosor, koji svoj mandat na čelu gradskog parlamenta nije dovršio. Tri godine bio je predsjedavajući, a onda podnio ostavku, nakon čega ga je zamijenila još uvijek postojana ljubav Bandića s HDZ-om u liku današnjeg državnog inspektora Andrije Mikulića. – Bili smo svojevrsna koalicija, ali ništa nas se pretjerano nije pitalo. Kad za nešto nismo htjeli dizati ruke, on bi dovoljan broj našao u oporbi – objašnjava Kosor, kojeg pitamo i bliži li se Bandiću zaista kraj, kao što već mjesecima predviđaju politički analitičari i opozicija. – Uopće ga ne bih podcjenjivao. Možda izgleda kao da je na koljenima, ali izbori su za godinu dana, svašta se dotad može zaboraviti – ističe Kosor. A zaboraviti se može i bilo kakva suradnja s Milanom Bandićem, barem pita li se bivšu gradonačelnicu Vlastu Pavić. Kad je na proljeće 2002. Bandić dao ostavku, ona je preuzela Grad, što se njemu nikako nije svidjelo. Njezin je autoritet u svakoj prilici nastojao potkopati, izazvao i skandale kad joj je u Skupštini psovao majku, a onda i zabranio da primi odličje koje su Rusi željeli dati njemu i njoj jer u odmorištu Holdinga Grad ugošćuje djecu iz Beslana. Izbrisao je, čini se, Bandić razdoblje Vlaste Pavić, jer slavio je dvadeset godina na čelu Zagreba, a ne 17, što je točnija obljetnica, ali nije on jedini koji se, očito, ne voli prisjetiti početka 2000-ih.
‘Ja sam vam to zaboravila’
– Što se mene tiče, može reći i da je gradonačelnik od ‘45. Ja sam vam to zaboravila, kao da i nisam sudjelovala u tome – rekla nam je Vlasta Pavić kad smo je pitali bi li nam prokomentirala suradnju s čelnikom glavnog grada. Za nju, govori, što se samog vođenja metropole tiče, otad nije ništa puno promijenilo, a danas se u zbivanja uključuje samo na način da “prati situaciju”.
– Ne mogu reći da pomno, ali pratim što se događa – kaže ova pravnica, pa dodaje da o Bandiću ne razmišlja. Koliki će biti konačni zbroj mandata, kaže, svejedno joj je. Tko ima volje, želje i ambicije da bude gradonačelnik, neka bude. A imala ju je definitivno Sandra Švaljek, još jedna žena u Bandićevu životu s kojom je politički glatka situacija eskalirala u onu nalik ribežu. Ekonomistica i bivša savjetnica Jadranke Kosor na gradonačelnikovoj se izbornoj listi pojavila 2013. godine, i to u društvu još 26 žena s kojima je Bandić tada odlučio osvojiti peti mandat. Predstavio ih je netom prije nego je došao dan za zaokruživanje, i to nezaboravnom fotografijom na kojoj one razdragano gledaju u njega dok on sjedi na klupici držeći gitaru. Je li zaista i zasvirao, ne znamo, ali valjda jest jer sretne su na slici žene s liste, a narod se ionako najviše veseli uz pjesmu. Do nota, međutim, Sandri Švaljek, koja je nakon spomenutih izbora postala prvom dogradonačelnicom, vjerojatno više nije bilo od studenog 2014., kad je Bandić završio u Remetincu, a ona preuzela vođenje grada. Na tadašnjoj obnašateljici dužnosti ostalo je da predloži Skupštini proračun za 2015., odlučila je raspisati prvi javni natječaj za Upravu Zagrebačkog holdinga, a izmijenila je i nekoliko gradskih odluka, što se sve Bandiću nimalo nije svidjelo. Uzeo joj je punomoć i predao je drugoj zamjenici Vesni Kusin taman u vrijeme kad je drugi puta završio u zatvoru, a Švaljek je zato, u ožujku 2015., dala ostavku na mjesto dogradonačelnice. Aktivirala je tad mandat u Gradskoj skupštini, prešla u oporbu, osnovala svoju stranku, a i na izborima 2017. odlučila pobijediti Bandića. Nije joj to uspjelo pa se vratila na Ekonomski institut, na kojem je radila i prije uključivanja u politiku. Danas, kad se Bandiću sudi u Aferi Agram, u sklopu koje je 2018. protiv gradonačelnika i suradnika mu podignuto bilo trinaest optužnica, od muljanja s otpadom preko namještanja poslova i zemljišta do davanja štandova Željki Markić, Švaljek ne želi puno govoriti. – Bavim se drugim stvarima, neka to ostane iza mene – kratko je rekla Sandra Švaljek. A slično nam je na pitanje o odnosu s Milanom Bandi
Ne treba meni partner, i kad nisam imao nijednu ruku u Skupštini, odluke su se donosile, često, upitan o koaliciji HDZom, odgovara Milan Bandić, aludirajući na razdoblje nakon svog odlaska iz SDP-a
Apsolutist ili čovjek iz naroda, sasvim je sigurno da nakon svega taksist sigurno neće biti
ćem odgovorila i Tatjana Holjevac, koja je 2005., kad je on osvojio treći mandat, postala predsjednicom Skupštine. Njezin je otac bio Većeslav Holjevac, koji i danas slovi za najznačajnijeg gradonačelnika Zagreba, a samim time i za trn u Bandićevoj peti. Upravo je u njegovo vrijeme grad prešao Savu, a izgrađena je i zgrada poglavarstva na Trgu Stjepana Radića, Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski”, Dom sportova, Institut “Ruđer Bošković”, plivalište Mladost. Tatjana Holjevac je prije 15 godina u Skupštinu ušla kao Bandićeva saveznica, ali koalicija je pukla 2009., kad je gradonačelnik otišao iz SDP-a, a političari s liste T. Holjevac odlučili se ipak prikloniti stranci, umjesto Bandiću te s HSU-om, HDZ-om, HNS-om i HSLS-om bojkotirati njegov rad šutnjom u Skupštini i prijedlogom o smanjivanju proračuna za tristo milijuna kuna.
– Ne treba meni partner, i kad nisam imao nijednu ruku u Skupštini, odluke su se donosile – često, upitan o trenutačnoj koaliciji s HDZ-om, ovako odgovara Milan Bandić, aludirajući upravo na spomenuto razdoblje neposredno nakon svog odlaska iz SDP-a, čiji je u tom trenutku predsjednik bio sadašnji šef države Zoran Milanović. Sama Tatjana Holjevac i na sljedećim se izborima, 2013. godine, držala SDP-a, politikom se sad više ne bavi, ali redovno svake godine u društvu Milana Bandića polaže vijenac na dan smrti svog oca, kod spomenika Većeslavu Holjevcu na križanju Slavonske i avenije nazvane upravo po “popularnom Veci”.
– Suradnju s Bandićem teško mi je opisati. Jako je to komplicirano – rekla nam je Tatjana Holjevac, ispričala se da je u gužvi i obećala se javiti naknadno s detaljima. Nije. Njezino je, pak, mjesto na čelu gradskog parlamenta, nakon izbora 2009., preuzeo SDP-ov Boris Šprem, a za Bandića značilo je to borbu za Holding jer zastupnici su, u proljeće 2010., dogovorili imenovanje 11 članova Skupštine Holdinga, redom skupštinare, ne bi li razvlastili čelnika metropole. Nad komunalnim divom Bandić je tada kontrolu izgubio, a 2011., kad je Skupštinu već vodio trenutačni predsjednik SDP-a Davor Bernardić, gradonačelnika su proglasili politički mrtvim.
Ne otpisujte ga
Zvali smo i Bernardića da kaže pokoju o suradnji i iskustvima s Bandićem, budući da ga je upravo ovaj, dok je bio predsjednik gradskog SDP-a, lansirao u politiku, međutim, prvi čovjek partije na telefon se nije javljao. Sve prognoze koje su tad govorile o Bandićevu kraju pokazale su se krivima na lokalnim izborima 2013., kad je predsjednik Skupštine postao Darinko Kosor te se na toj poziciji održao do 2016., kad dolazi Andrija Mikulić, koji s mandatom nastavlja i nakon izbora 2017. pa sve dok lani ne postaje državni inspektor. Drago Prgomet je HDZ-ov zastupnik koji od tada vodi priču u Ćirilometodskoj 5.
– O suradnji s Milanom Bandićem mogu kad završim svoj mandat. Tad ću moći realno ocijeniti rad – kaže nam Prgomet, pomalo škrt na riječima, baš kao i većina nekadašnjih gradonačelnikovih suradnika koje smo gledali u proteklih dvadeset godina. Da će možda koju više prozboriti, nadali smo se u slučaju Slavka Kojića, dugogodišnjeg Bandićeva suradnika i prijatelja te gradskog ministra financija. Da će biti subjektivan, ali i da drugačije i ne može, odmah je upozorio Kojić. – Jednom će neki mudri ljudi sažeti njegovih dvadeset godina, teško je to na ovaj način – rekao je Slavko Kojić, a mi se složili jer kristalno je jasno da će se jednog dana vrlo detaljno obrađivati i Bandićeve umjetnine, Fendi namještaj, putovanja u Rim, službeni automobil za Milu Horvat, razvod pa ponovni brak sa suprugom mu Vesnom, stan koji je ona kupila njihovoj kćeri za bagatelnu cijenu, počasni doktorat gradonačelnika i još niz stvari za koje je ovaj prosto ovdje jednostavno nedostatan. U svakom slučaju, Slavko Kojić kazao nam je kako o Bandiću on može samo pozitivno, što, veli, ljudima danas nije zanimljivo.
– Nalazimo se u situaciji koja podsjeća na početnu scenu iz “Maratonci trče počasni krug”. Samo se čeka rečenica “eno ga, gotov je”. A vjerujte mi, čovjek je to koji ima više nerva i političke intuicije nego što je imaju svi ostali – kaže Kojić pa dodaje kako Bandićevih šest mandata nije slučajno. Nije teško pasti, kaže, ali teško se dignuti. Govori nam to Slavko Kojić dok objašnjava odmah nelogičnosti iz nalaza državne revizije o financijama Grada, kao i “aferi štandovi”, koja je, po njemu, nepostojeća od početka. Vidljiv je, zato, odnos dvojke koja se poznaje više od trideset godina, a osim s Kojićem, Bandić desetljećima prijateljuje i s pročelnicima Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavlom Kalinićem, Ureda gradonačelnika Mirom Lacom te
Danas se Bandiću sudi u aferi Agram, u sklopu koje je protiv njega i suradnika mu podignuto 13 optužnica, od muljanja s otpadom, preko namještanja poslova i zemljišta...
Gradskog ureda za obrazovanje Ivicom Lovrićem, ali i ravnateljem Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Zvonimirom Šostarom. Dugogodišnji najbliži ljudi bili su mu i bivši pročelnici za kulturu i prostorno uređenje, a danas službeno umirovljenici Duško Ljuština te Davor Jelavić.
– Presudna je kod njega priča o 365 dana kampanje godišnje. On cijeli dan živi ovaj grad, vrlo rijetko su se njegovi kritičari upuštali u to da pobroje što je sve Milan Bandić u ovom gradu napravio – o gradonačelniku već je prije ovako govorio Ljuština, a upravo priča “365” postala je aktualna 2015. godine, kad je Bandić odlučio osnovati svoju stranku. Na parlamentarne izbore već je tad jednom izašao, i to 2011. s nezavisnom listom Stijena, a na posljednje, 2016. godine, za mjesta u Saboru natjecala se upravo “Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti”. Dva su mandata osvojena, ali skupljanjem “žetončića”, kako gradski čelnik zove svoje zastupnike, došao je do pozicije na vlasti koja mu je praktički omogućila da se bez njega ne može odlučivati ni na državnoj razini. Htio je Bandić postati i “gradonačelnikom Hrvatske”, 2009. godine, izgubio je od Ive Josipovića, a njegovi suradnici tad su rekli da se kandidirati zapravo ni nije htio, već su ga drugi uvjeravali da bi trebao jer pobjeda mu je sigurno u džepu.
’Javno ću se spaliti...’
Iz tog je džepa, međutim, ipak na kraju ispala, baš kao i niz projekata koje je, tijekom ovih dvadeset ili 17 godina, kako već želite, Bandić obećavao realizirati. Jedno od tih prvih jamstava koje je Zagrepčanima dao bilo je 2001., kad ih je uvjeravao da je zbrinjavanju otpada na Jakuševcu uskoro kraj.
– Javno ću se spaliti na jakuševačkom smetlištu, ako ga za četiri godine ne uspijem sanirati – rekao je tada gradonačelnik, dok smetlište još uvijek stoji gdje je i bilo. Ne stoji, zato, kongresni centar, oko čije se gradnje još prije 16 godina Bandić sukobljavao s Vlastom Pavić, a čije je nicanje ponovno aktualizirao 2013., pa onda 2015. te 2016. godine. Tunel kroz Medvednicu ili
“luknju”, kako je gradonačelnik naučio da se “rupa” kaže na zagorskom, obećavao je još 2005., za projekt je napravljena i studija, a onda opet lani najavio kako će mu to biti projekt za sedmi mandat. Iste je te 2005. zaključio kako će se sljedeće godine raditi sjeverna obilaznica, koje još ni danas nema, a čini se da je tada bio posebno inspiriran jer jedna mu je od ideja u ono vrijeme bila i natkrivanje Petrićeve te Bogovićeve ulice pa postavljanje podnog grijanja. Trebao je Zagreb dobiti i metro, rekonstruirati se trebao maksimirski stadion, novi nacionalni izgraditi. Obećana je bolnica u Blatu, tamošnje terme, lijepe fasade u sklopu “new deala”, pruga s Kvatrića do zračne luke Franjo Tuđman, Jarunski most, uređenje bloka Badel, Gredelja, pretvaranje Paromlina u knjižnicu, sveučilišni kampus Borongaj, Zagreb na Savi, revitalizacija Imunološkog, uređenje gradskih tržnica, Manhattan na Hipodromu i Velesajmu, ako ćemo baš u krajnosti. Realnost je, pak, da za njegova mandata nije napravljen, primjerice, niti jedan jedini novi metar tramvajske pruge. Ali nabavio je gradonačelnik nove niskopodne tramvaje na leasing, uređen je Bundek koji je dotad bio močvarna šikara, uložilo se s državom u Arenu, u Muzičku akademiju, Muzej suvremene umjetnosti. Branimirova je probijena do Heinzelove, Radnička do Domovinskog mosta, koji je 2007. otvoren za promet, odnosno također za Bandićeve vladavine gradom. I Jankomirski je most dograđen, izgrađeni su stanovi u Sopnici-Jelkovcu, dio njih u Podbrežju. Langov trg, Dubravkin put i Kvatrić tri su garaže koje su se napravile za Bandića, kao i pročistač otpadnih voda na Žitnjaku, koji se ipak na kraju pretvorio u svojevrsni problem. U Glazbeno učilište Elly Bašić prenamijenjen je dio stare vojne bolnice u Vlaškoj, rekonstruiran je remetinečki rotor, napravio je Bandić i fontane kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a ostat će zapamćen i kao gradonačelnik za kojeg je izgrađena nova sljemenska žičara. A koliki će biti ceh, što činjenja, a što nečinjenja, kao u slučaju nedavnog potresa, tek ostaje vidjeti.