Jasenovac je ljaga ustaške, a Bleiburg komunističke vlasti
Osvakoj obljetnici tragedije na Bleiburgu ponavljaju se manje-više ista pitanja o tamošnjim žrtvama i njihovim zločincima i daju uglavnom različiti odgovori, s kojima će se, ne dođe li do bitnijih promjena u političkoj kulturi, ili u kulturi politike, ući konfliktno i u sljedeću komemoraciju. Nema dovoljno spremnosti, političke prije svega, da se na prihvatljiv način zatvori jedno od najtežih poglavlja iz hrvatske prošlosti. Da se, najprije, do kraja kaže što su tamo 1945. godine radili ustaše i da se bez ostatka pokaže što su počinili partizani. Na dvije sukobljene hrvatske strane nadovezali su se i vanjski pobočnici; prijepori su ove godine prešli još jednu državnu granicu i nakon Austrije probili se u Bosnu i Hercegovinu. Bleiburg postaje međunarodno, ne samo hrvatsko pitanje.
Dva mjesta hrvatske tragedije
Što je, zapravo, toliko sporno u Bleiburgu i oko Bleiburga da se rat nastavlja i 75 godina od teškog zločina koji je tamo počinjen? Postoji nekoliko elementarnih činjenice na kojima bi se mogao izgraditi politički konsenzus u državi, kad bi se činjenice više poštovale: prvo, da su se na jugu Austrije nakon raspada tadašnje „hrvatske države“slile poražene vojske, ne samo ustaše, nego i četnici i belogardejci i još deseci tisuća civila (s tim se neodređenim brojkama najčešće barata): jedni su bježali od novih vlasti, a drugi su bili prisiljeni na bijeg; drugo, da je zapovjedništvo britanske vojske zarobljene vojne i paravojne snage i civile predalo partizanskim vlastima, držeći se ratnoga zakona da zarobljenici pripadaju vojskama s kojima su ratovali, ali bez ikakvog jamstva da će se pobjednici prema njima odnositi prema ostalim odredbama ratnoga zakonodavstva; i treće, da su pobjedničke jugoslavenske vlasti prema zarobljenicima postupile protivno ratnim zakonima, tako što su ih likvidirale bez suđenja ili poslale na put (križni), gdje su ili dalje ubijani ili su umirali od umora i iscrpljenosti.
Može li se osporavati da na kraju rata na Bleiburgu nisu pale žrtve koje nisu trebale pasti; bez ikakvog suđenja, čak i namještenoga. Bleiburg je, po tome, jedno od dvaju mjesta hrvatske tragedije; ni jedno se ne može razumjeti izvan ratnog konteksta i političkih prilika u kojima su se Hrvati nalazili. Za Jasenovac je, usred rata, tadašnji nadbiskup Stepinac rekao da predstavlja ljagu na hrvatskome narodu; Bleiburg je ljaga na jugoslavenskim komunističkim vlastima. Zločinci su različiti; ni žrtve nisu iste. U Jasenovcu su pobijeni ljudi koje bi svaki objektivni sud proglasio nevinima; neke od žrtava Bleiburga sud bi proglasio krivima. Oni su bježali od krivnje i od odgovornosti.
Za žrtve Jasenovca krive su ustaške vlasti, i nitko drugi: one su osnovale logor, po nacističkim nacrtima, one su ga vodile tijekom rata, one su pobile, dokazano, više od 80.000 ljudi, najviše Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata, protivnika ustaškoga režima. Za žrtve Bleiburga krive su jugoslavenske vlasti; da su one poštovale ratno pravo, ne bi bez suđenja kažnjavale zarobljene vojnike i civile. Odgovornost je, dakle, na pobjednicima koji se nisu ponijeli pobjednički. Može se u slučaju Bleiburga govoriti i o odgovornosti drugih aktera, ne zato da bi se umanjila krivnja počinitelja.
Netko je, naime, doveo poražene vojske i građane na jug Austrije; mogu li biti neodgovorne ustaške vlasti koje su u dugoj koloni povele narod da bi lakše spasile sebe. Sebe su, uglavnom, spasile; narod su ostavile na milost i nemilost komunističkim vlastima. Vinko Nikolić bio je u koloni, u dijelu koji je preživio, da bi i on kasnije optužio Pavelića da je žrtvovao narod spašavajući sebe. Osnivač Hrvatske revije bježao je, zbog tadašnjih uvjerenja, s tisućama i tisućama drugih ljudi u strahu od novih vlasti. U koloni je, također s mnogima, bio i Stanko Lasić; tadašnjeg karlovačkog SKOJ-evca ustaše su prisilili da im se pridruži u bijegu. U svojim sjećanjima opisuje na vlastitom primjeru atmosferu toga vremena; jedva se spasio od ustaša, a nakon bijega, s mukom je uvjerio partizanske vlasti da nije ustaški agent.
Raščistiti i demistificirati
Isticati da su žrtve Bleiburga nevine može skrivati političku namjeru da se rehabilitira sistem kojem su neke od žrtava pripadale. One su nevine u pravnom smislu zato što nitko nije bio (o)suđen. Likvidacija se odvijala osvetnički, ili na licu mjesta, ili na putu, na koji su bili upućeni zarobljenici. Da je suđenja bilo, svi vjerojatno ne bi bili oslobođeni. Žrtve su nevine i u etičkom smislu, misli li se na pravo ljudi na život, koje im je brutalno oduzeto (kao što su neki od njih oduzimali to pravo svojim žrtvama). Ali u političkom smislu, za pripadnike ustaških, i drugih ratnih formacija koje su počinile strašne zločine ne može vrijediti odredba o nevinosti. To bi se onda odnosilo i na ustaški režim, kome su, neki od njih, pripadali do kraja.
Neki i dalje misle, kao prosvjednici u Sarajevu, da se o žrtvama Bleiburga ne može ni govoriti, kao 45 godina poslije rata. To produžava mit o Bleiburgu, umjesto da se Bleiburg, kao i druga mjesta velikih stradanja, ne samo hrvatskih, do kraja raščisti i demistificira. Nema drugog način osim istine, kad je već propušteno toliko prilika da se provede pravda. Može li se, u toj logici, crkvi – Katoličkoj, ali i drugima – osporavati da moli za žrtve? Ali, i nju vežu obveze pravednosti – da moli za sve žrtve. I za ustaše, kojih je bilo među žrtvama. I za njihove žrtve, također. Bilo je na našem užem i širem prostoru previše ratova da bi se na toj duhovnoj razini izdvajale samo jedne žrtve.
Žrtve zaslužuju da ih se ne zaboravlja, bez obzira na to o kojim se žrtvama radilo. I zločinci zavređuju osudu, koji god zločini bili posrijedi. Ali komemoracije mogu izlaziti iz toga okvira ako, i kada, idu za tim da rehabilitiraju režime koje je europska povijest na vrijeme osudila.
Nema dovoljno spremnosti, političke prije svega, da se na prihvatljiv način zatvori jedno od najtežih poglavlja iz hrvatske prošlosti