Čudo je da je ravnatelj bolnice dao ostavku, a da se ministar ispričao
Iva Feisthammel, proglašena mrtvom u Splitskom KBC-u i pokopana u Grudama 21. travnja, prva je osoba koja je službeno uskrsnula u Republici Hrvatskoj. O tome je 11. svibnja, malo nakon 18 sati, njezina nećaka osobno telefonski obavijestio dr. Krešimir Dolić, pomoćnik ravnatelja splitske bolnice. Nećaka, odvjetnika Tomislava Zorića, ministar zdravstva Vili Beroš nazvao je malo kasnije i ljutit ponudio ispriku zato što su u bolnici zamijenili ljude. Zapanjenom Zoriću objasnili su da mu je tetka živa i zdrava sa svojih 90 godina, a da je u njihovoj obiteljskoj grobnici na Zorića groblju pokopana sasvim druga osoba. Nije čudo da je mrtvac uskrsnuo u Hrvatskoj jer ovdje se događaju i čudesnije stvari, osobito s nekretninama i javnim natječajima. Čudo je da je ravnatelj bolnice dao ostavku, a da je ministar nazvao, što znači da u Hrvatskoj ima nekoga na položaju i vlasti kome nije svejedno tko je živ, a tko je mrtav. O ravnodušnosti prema mrtvima, koju je uvelo
20. stoljeće, austrijski pisac i novinar Joseph Roth napisao je jednu nezaboravnu misao. Prije Prvog svjetskog rata, naime, “još uvijek nije bilo svejedno je li neki čovjek živ ili mrtav”, napisao je Roth i objasnio: “Kad bi netko nestao iz zemaljskoga jata, na njegovo mjesto još uvijek nije smjesta stupao drugi kako bi mrtvoga poslao u zaborav, nego je ostajala praznina u kojoj bi on nedostajao pa bi bliži i dalji svjedoci njegove propasti zanijemjeli kad god bi vidjeli tu prazninu.” Veliki rat je promijenio percepcije. Milijuni mladih, natjerani u rovove od 1914. do 1918, pokošeni strojnicama i ugušeni plinom, predstavljali su gubitak koji se jednostavno nije mogao izbrojati. Iz današnje perspektive možemo zamisliti da je obezličenju mrtvih pridonijela i porazna epidemija španjolske gripe. Ali prave piramide mrtvih tek su čekale da budu posložene, u još većem ratu koji je uslijedio, u Holokaustu i revolucijama širom svijeta, državnim udarima, epidemijama i sušama. Slika 20. stoljeća, a i
21. mu sliči, nije ništa drugo nego slika beskrajnih vojnih groblja s identičnim spomenicima, i beskrajnih hrpi tijela i kostiju, zatrpanih nasumce ili ostavljenih da leže uokolo. Svi su ti ljudi izgubili najprije dostojanstvo, pa imovinu, pa život, a na koncu često i ime. Jedino se ovo zadnje može vratiti pa su zato nastali
Yad Vashem, koji čuva spomen na svakog ubijenog Židova u doba Trećeg Reicha, ili spomenik američkim vojnicima poginulima u Vijetnamu u Washingtonu, koji se sastoji samo od popisa njihovih imena. Pandemija koronavirusa previše se često naziva ratom, a da ne bismo u to povjerovali. Premijer je u Saboru 20. ožujka rekao da ćemo “rat s koronavirusom dobiti samo ako smo jedinstveni”. Vojna terminologija je posvuda: mi se protiv virusa “borimo”, epidemiolozi su u “stožeru”, zaraza u bolnicama naziva se “probojem virusa u bolnički sustav”, mediji su Alemku Markotić predstavljali kao “ženu na prvoj crti obrane od koronavirusa”, oni koji zarađuju na zaštitnoj opremi nazivaju se “petom kolonom”, nesavjesni građani koji se ne pridržavaju mjera samoizolacije izjednačeni su s “teroristima”. U ratu postoje borci – to su liječnici i sestre – a postoje i izdajice: to su oni koji se ne pridržavaju uputa. Oružje su higijena i distanciranje, a oni koji se toga ne pridržavaju ravni su izdajicama. Tko vam se približi na manje od metar, ili ne nosi masku, ili neće dezinficirati ruke, izjednačen je s onima koji noću pale svjetlo usred zamračivanja ili potajno dojavljuju okupatoru kretanje domaćih trupa. U svakom ratu netko je u prvim linijama gdje se gine, a to su sada stari i bolesni. Na svakoj press konferenciji stožera objavi se broj umrlih, ali ne i njihova imena. Po tome znamo da je zbilja rat, po toj opsesiji brojevima: “Nema opuštanja, brojevi su dobri, ali još nisu toliko dobri”, tipična je rečenica naših glavnih epidemiologa. I obvezno se istakne visoka dob umrlih, a ako su slučajno žrtve mlađe, doda se da su imali “komorbiditet”, što je samo doktorski način da vam kažu da ste bolesni. U tom mnoštvu bezimenih starih i bolesnih nije čudo da je netko nekoga zamijenio. Dapače, to je očekivano u zemlji koja svakog travnja i svibnja licitira ubijenima u Jasenovcu i Bleiburgu, umjesto da svakom mrtvom da barem ime, kad već ne može pravdu. Ne, nije čudo da je netko bezimen pokopan u tuđem grobu. Čudo je da je to nekoga zasmetalo i da se ispričao. I to je lijepo čudo, koje obećava, jer ravnodušnost prema mrtvima proistječe iz ravnodušnosti prema živima.
Na svakoj press konferenciji stožera objavi se broj umrlih, ali ne i njihova imena. U tom mnoštvu bezimenih starih i bolesnih nije čudo da je netko nekoga zamijenio
Liječnici Meštrović i Beroš pokazali su da nisu ravnodušni ni prema živima ni prema mrtvima