Kako smo se još jednom naivno ponadali da je kultura HDZ-u važnija od političke trgovine
Koalicija Bandića i HDZ-a u Zagrebu opet se sastavila preko leđa kulture
Raskol između HDZ-a i Milana Bandića u Skupštini Grada Zagreba počeo je još u veljači kada gradonačelnik i njegova stranka nisu prihvatili amandmane koje su zastupnici HDZ-a predložili kao uvjet svoje podrške izglasavanju novoga GUP-a. Zato su ruke HDZ-ovaca ostale u stavu političke distance i GUP je pao. – Ovo je definitivno samo nastavak političkog kraja Milana Bandića. Očito nije došlo do dogovora Bandića i HDZ-a. Ali da nije bilo građana, udruga građana i građanskih prosvjeda, GUP bi prošao. Hoće li Bandić dočekati kraj mandata? To je teško reći, ali sam uvjeren da mu je ovo zadnji mandat. Koliko sam ja u Skupštini, ovo se još nikad nije dogodilo. Ovo je prvi veliki poraz Milana Bandića – rekao je tada oporbeni zastupnik Tomislav Tomašević iz stranke Zagreb je naš. Novi dokaz raskola bila je i sjednica Gradske skupštine održana 19. ožujka, kada je našim životima i kompletnim javnim prostorom već uvelike zavladao virus. Tada su svi zastupnici HDZ-a ponovo okrenuli leđa Milanu Bandiću podižući ruke za izglasavanje Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad koji je Skupštini predložio nezavisni, odnosno nestranački zastupnik Marko Torjanac, naš poznati glumac i umjetnički voditelj Planet Arta. Izglasavanjem tog Zaključka Gradu je zapovjeđeno ništa više i ništa manje nego da kulturnim subjektima, nezavisnim i institucionalnim nositeljima kulture i svekolikog kulturnog života hrvatske metropole isplati ono što im duguje, najprije za prošlu godinu, a onda i za prvo tromjesečje ove godine. Nažalost, hrvatska kultura sve ove godine tako funkcionira na gradskim razinama i u cijeloj državi. Leti naslijepo, planira, dogovara i ugovara svoje programe i angažmane umjetnika u nadi da će dobiti sredstva koja su im dodijeljena. Dugoročno planiranje, što se države i lokalnih vlasti tiče, ne postoji, nego se natječaji za javni novac i njegovo trošenje za javne kulturne potrebe za svako pojedino razdoblje finaliziraju i onda izvršavaju naknadno, kada je to isto razdoblje već u tijeku ili je završilo. Kulturne radnike, umjetnike i kulturne institucije to dovodi u vrlo neugodne situacije, osobito u suradnji s inozemnim institucijama i pojedincima naviklima na sasvim drugačiji način poslovanja i planiranja. Pretvara ih u vječne bokce. Nije zato rijetkost da naše institucije budu prisiljene u pregovaranju s inozemnim partnerima moljakati, tražiti razumijevanje, pa čak se pozivati i na ratna stradanja od kojih su prošla već dva i pol desetljeća. A onda je, samo tri dana nakon te spomenute skupštinske sjednice na kojoj se HDZ svrstao uz metropolsku opoziciju u interesu kulture, Zagreb pogodio i potres. Zato je dva dana nakon te nove nepogode, koja je za mnoge naše sugrađane i ustanove bila prava egzistencijalna katastrofa, moj redakcijski kolega Denis Derk u ovim novinama s pravom istaknuo tu “dobru vijest i za neovisnu, ali i općenito kulturu u Zagrebu”, da ona ne ostane pokopana pod porušenim zidovima, krovovima i dimnjacima. Jer bilo koja zemlja, pa tako i njezin glavni grad, bez kulture su ionako bez krova nad glavom. Brojne su države i mnogi gradovi, osobito oni s kojima se Zagreb toliko voli uspoređivati, to dokazali i već je odavno iz kolektivne svijesti trebala biti izbrisana predrasuda o kulturi kao isključivo “mjestu troška”, zadnjoj rupi koja guta novac građana.
Kolega Derk tada je napisao: “Za ove su važne i vrlo konkretne, pa i znakovite mjere glasali svi zastupnici HDZ-a i tako okrenuli leđa svom koalicijskom partneru koji se zbog krize uzrokovane opasnim virusom puno više brinuo za štekate nego za kulturu. Osobno mi je iznimno drago da je Bandićeva i HDZ-ova koalicija pukla baš na temi kulture. Da je kultura u ovoj zemlji i ovom gradu ipak toliko važna da se zbog nje vrijedi suprotstaviti političkom partneru koji je puno puta pokazao svoje čudno lice”. Istine radi, treba reći da budžet za kulturu Grada Zagreba godinama višestruko nadvisuje postotak koji za kulturu odvaja država. Tako je i red, to se i očekuje od glavnoga grada koji se hvali i svojim prosperitetom i napretkom i svojom kulturom, želeći se ravnopravno svrstati među europske metropole.
Ali, problema u raspodjeli tog novca uvijek je bilo mnogo, ne samo u već spomenutom kalendaru natječaja i isplata, nego i u kriterijima prema kojima se on dodjeljuje ili uskraćuje. Sada je, međutim, glavni problem što novca očito nema. Zbog virusa? Zbog potresa? Ili zbog dugogodišnje korupcije? Zaključite sami. Uglavnom, na dnevnom redu sjednice Gradske skupštine 14. svibnja našao se Prijedlog zaključka o stavljanju izvan snage Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi itd. Kada je nedavno premijer Plenković onako nadmeno došetao do zastupnika gradske oporbe koji su prosvjedno u virtualnoj skupštinskoj sjednici sudjelovali sjedeći na Markovu trgu, Torjanac je od njega, nakon mnogo inzistiranja, dobio odgovor na pitanje kako će taj put glasati gradski zastupnici HDZ-a. Premijer je odgovorio: Onako kako je najbolje za kulturu. Epilog: zastupnici HDZ-a svojim su glasovima stavili izvan snage onaj isti Zaključak za koji su digli ruke 19. ožujka i tako Gradu dali mogućnost da u idućem razdoblju nedefiniranog trajanja kulturi ne da ništa. I tako bi kratkog vijeka naša naivna radost “da je kultura u ovoj zemlji i ovom gradu ipak toliko važna da se zbog nje vrijedi suprotstaviti političkom partneru”, odnosno, da je HDZ-u do kulture stalo više nego do političke trgovine s Bandićem i podrškom njegovih zastupnika u Saboru. Pišemo da pamtimo, a pamtimo da znamo kako ćemo glasati na sljedećim izborima.