U permanentnoj smo krizi i nova ekspanzija kapitala znači uništenje svijeta
Koronavirus nije ‘prirodna katastrofa’ niti je šteta koju je Zagreb pretrpio samo od potresa. To su rezultati politike i ekonomije koje žele da zaboravimo uništavanje zdravstva ili korumpiranu gradsku politiku te brzo uspostavimo ‘novo normalno’
Usred koronakrize poznati hrvatski filozof i aktivist Srećko Horvat zatekao se u Beču, gdje je kurirao jedan veliki program u Burgtheatru i sudjelovao u pokretanju online televizije o “Svijetu nakon koronavirusa” paneuropske stranke DiEM25, čiji je suosnivač zajedno s prijateljem i bivšim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom. Na ovoj je televiziji, koja je u manje od dva mjeseca privukla oko dva milijuna gledatelja diljem svijeta, ugostio niz svjetski istaknutih intelektualaca, npr. scenarista Seinfelda i tvorca Borata Larryja Charlesa, američkog lingvista i političkog aktivista Noama Chomskog, Rogera Watersa iz Pink Floyda i brojne druge. Njegova posljednja knjiga “Poetry from the Future”, objavljena lani kod ugledne izdavačke kuće Penguin, prevedena je na već nekoliko svjetskih jezika i Horvat upravo piše njezin nastavak “Nakon apokalipse”. U duhu vremena, razgovarali smo online.
Apokalipsa se i dalje uglavnom koristi kao sinonim za “kraj svijeta”. Međutim, izvorno, apokalipsa je označavala “otkrivenje”, posljednja knjiga Biblije i Novog zavjeta u grčkom originalu zove se Apokalipsa. To je fascinantan tekst u kojem nije riječ samo o “kraju svijeta” već i o otporu ranih kršćana. Ali je to “otkrivenje”, kao i većina apokaliptičnih narativa, a tu ubrajam i judeo-kršćansku eshatologiju, ali i sekularizirane revolucionarne pokrete, usmjereno k budućnosti koja dolazi nakon “otkrivenja”, nakon apokalipse. Ono što mene zanima jest nešto što je veliki a nažalost zaboravljeni filozof Günther Anders nazvao “gola apokalipsa”, odnosno apokalipsa bez kraljevstva. Što ako nakon svega ovog – i nakon virusa, i nakon potresa, i nakon izolacije – ne dolazi spasenje? Pandemija nije kraj svijeta, ali je pokazala da nas sigurno čeka kraj svijeta ako nastavimo s beskonačnom ekspanzijom kapitala ne samo u sve sfere ljudskog života već i u prirodu i životinjski svijet.
Pandemije su u prošlosti bile katalizatori društvenih i političkih događanja. Poslije epidemije kuge u srednjem vijeku raspao se feudalizam. Mnogi su uvjereni kako će neka vrsta pomaka nabolje dogoditi i nakon ove pandemije?
Ako se ne promijeni cijela ekonomija koja počiva na ideji beskonačnog “rasta”, po svemu sudeći, čeka nas stoljeće pandemija. Znanstvenici na to upozoravaju već godinama. Istovremeno, koliko god nam se trenutačna situacija činila strašnom, dvije prijetnje koje ne bi dovele samo do istrebljenja ljudi već i uništenja biosfere jesu klimatska kriza i nuklearni rat. Te dvije prijetnje nikad nisu nestale s obzora. Štoviše, trenutna globalna kriza, najdublja recesija od Drugoga svjetskog rata i stotine milijuna nezaposlenih – samo u Americi već je oko 30 milijuna nezaposlenih, brojka koja je donedavno bila nezamisliva – vode u začarani krug u kojem se na obzoru sve jasnije nazire istrebljenje ne samo ljudske vrste već i cijeloga zemaljskog života. Doista, kao što kažete, pouka je srednjovjekovne kuge da katastrofa može dovesti do bitnih političkih promjena, međutim, to su bili procesi koji su trajali desetljećima, a nekad i stoljećima. Mi više nemamo toliko vremena, a svejedno vidite da se političari i ekonomske elite vode isključivo kratkoročnim planovima, kako što više zaraditi na tuđoj muci i osigurati vlastitu sigurnost u dvorcima iznad Zagreba ili luksuznim bunkerima na Novom Zelandu.
Kontrola je već uspostavljena, sada je našla plodno tlo da se još više integrira u svaki aspekt života. Ujutro guglaš, popodne ti stigne knjiga s Amazona, onda kada mjere popuste, uzmeš Uber, pa kasnije staviš status na Fejsbuk i iznajmiš Airbnb, a onda imaš druženje ili sastanak na Zoomu. Sve to već radimo dobrovoljno, ostavljamo gomilu privatnih podataka nekoliko tehnoloških divova koji znaju o nama više nego što mi to sami znamo. Ljudi se bune svuda na svijetu unatoč trenutačnoj situaciji, ili upravo zbog trenutačne situacije. U Americi traju brojni štrajkovi radnika Amazona i mnogih drugih kompanija koje su već zgrnule milijarde na ovoj krizi. Ali pitanje je i kakva će biti budućnost pobune u svijetu totalne kontrole? Ili kao što je to pamtljivo rekao ne Karl Marx, već Warren Buffet, četvrti najbogatiji čovjek na svijetu, “događa se klasni rat, ali moja je klasa, bogata klasa, ta koja vodi rat, i mi pobjeđujemo”.
Je li Kina zbog svoga nedemokratskog načina odlučivanja i političke netransparentnosti glavni krivac za širenje koronavirusa? Da se virus dogodio u nekoj zapadnoeuropskoj zemlji, bi li scenarij razvoja epidemije bio isti?
Ne znamo još uvijek točno što se dogodilo u Kini, ali zar ne bi bilo sjajno da postoji neki Snowden ili Assange koji bi to razotkrio? Upravo je to važna uloga zviždača i izdavača. A ovo drugo pitanje, sjetite se Černobila, nije samo Sovjetski Savez zataškavao razmjere katastrofe nego i ostale europske zemlje. U Francuskoj je čak bila neka televizijska emisija s viješću “radioaktivni oblak stao na granici”. Kao da radioaktivnost mari za granice? To je, ma koliko god da je kvalitetno napravljena serija, i glavni mit serije “Černobil”, da su samo Sovjeti bili ti koji su bili nesposobni i korumpirani, dok je Zapad navodno bio transparentan i odgovoran. Isto vrijedi i danas. Kad vidite koliko su mrtvih proizvele politike Trumpa, Bolsonara i Johnsona, nema smisla samo kriviti Kinu. Nedemokratski načini odlučivanja i netransparentnost krasi i sve naše takozvane “demokracije”.
Ako praćenje mobitelom može spašavati živote, je li opravdano?
A zar mislite da vas već ne prate kada koristite mobitel? Pitanje u kontekstu COVID-19 izgleda jednostavno, ali ovisi naravno o onom starom pitanju rimskog pjesnika Juvenala: “Tko će čuvati čuvare?” Ako ste, recimo, danas u Australiji, pa vas prate mobitelom, vaši će podaci završiti na “cloudu” Amazona, dakle kod Jeffa Bezosa, najbogatijeg čovjeka na planetu. Ako ste u Hrvatskoj, tko će raspolagati tim podacima i kako možemo biti sigurni da će biti korišteni samo za “spašavanje života”, pogotovo u doba izbora? Po mom mišljenju, ključno je pitanje sljedeće: ako, prema statistici – a broj je vjerojatno i veći – više od milijun ljudi u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, gotovo četvrtina stanovništva, je li opravdano da je to glavno pitanje u državi ili možda treba postaviti pitanje kako će se Hrvatska izvući iz ove krize? Ako, prema najboljem scenariju, do kraja godine bez posla ostaje 160 tisuća ljudi u Hrvatskoj, a prema pesimističnom čak 240.000, u što se ne broje stotine tisuća radnika i radnica koji rade u tzv. “neformalnom sektoru”, a da i ne govorim o našim “gastarbajterima”, možda bismo umjesto o praćenju mobitela mogli razgovarati kako kanimo svladati mnogo dublju krizu koja će ostaviti posljedice na živote i fizičko, ali i psihičko zdravlje stanovništva.
Što mislite o političkoj situaciji u Hrvatskoj? Je li vlast, iskoristivši ovu situaciju s pandemijom, preko Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu preuzela kontrolu nad političkom scenom, ali i ponašanjem ljudi u privatnom životu? Sretan sam da je zasad, a nadam se da će tako biti i dalje, Hrvatska dobro prošla što se tiče epidemiološke situacije. Jako me ražalostio i potres u Zagrebu. Ali nakon šoka, ili već za vrijeme samog šoka, često dolazi ono što Naomi Klein naziva “šok-terapijom”. Kad traje kriza, politika ne prestaje, naprotiv, kad je kriza, to je nova prilika da se netko obogati ili utvrdi svoju poziciju – sjetite se samo rata 90ih i tzv. “tranzicije” koja nam je i donijela tajkunsku mafiju i rasprodaju Imunološkog zavoda, Plive i ostalih državne tvrtki koje bi bile itekako korisne u današnjoj situaciji. Činjenica da smo sada sretni da smo “dobro prošli”, ne znači da će nakon ovog šoka doći nešto bolje, po svemu sudeći, doći će gore. Opasnost od virusa nije prošla. Ali i trenutačna pandemija, potres i šok koji smo svi doživjeli bit će tek mala fusnota naspram duboke ekonomske i društvene krize koja se već događa.
Sad mnogi govore o potrebi solidarnosti u društvu, o potrebi jačanja javnog zdravstva i drugih javnih servisa, što se obično povezuje sa socijalističkim idejama. Je li ovo šansa za ljevicu?
Kratkoročno sumnjam, pa pogledajte samo ankete iz raznih država. Nije da su ankete mjerilo onoga što se u politici može dogoditi, ali koronakriza je mnogima poslužila kao beskonačna besplatna PR kampanja, oni koji su se našli na vlasti u tom trenutku doslovno su svaki dan imali press-konferencije. Ne treba podcijeniti moć televizije i medija, pogotovo u doba krize. Pa ipak, kriza će biti takva da će i one maske koje nisu pale tijekom korone, popadati kao kule od karata. Cijeli je ovaj sustav, pritom ne mislim samo na Hrvatsku nego i na globalni kapitalizam, naprosto neodrživ. To znaju i doktorice u Americi, kao i doktori u Hrvatskoj, i radnici u Amazonu i prodavačice u Konzumu. Ti ljudi ne trebaju pljesak s balkona, ne treba ih zvati “herojima” jer tužno je društvo, kako kaže Brecht, koje treba heroje. Treba nam društvo u kojem ni doktori ni prodavačice neće biti dovedeni pred najveći rizik samo zato što sustav ne funkcionira kako treba, samo zato što su za sustav ljudi naprosto brojke i potrošni materijal.
Snowdena ne poznajem, ali sam se i bez njega ni kriv ni dužan, a zbog poznanstva s Assangeom, već našao na popisu CIA-e koji su, kako je to nedavno pokazano na sudu u Španjolskoj, snimali i sve naše susrete u ekvadorskoj ambasadi, kao i njegove sastanke s odvjetnicima, što bi u svakom normalnom pravnom sustavu moralo dovesti do odbijanja zahtjeva za izručenje SAD-u, u kojem ga čeka doživotni zatvor. Nažalost, Juliana sam posljednji put posjetio u zatvoru Belmarsh u Londonu u studenome prošle godine. Otad se nismo ni vidjeli ni čuli, on je već više od godinu dana u jednom od najstrože čuvanih zatvora u Velikoj Britaniji, u samici, a s obzirom na situaciju s koronavirusom u toj državi, gdje je već nekoliko ljudi umrlo u zatvorima, više nije riječ samo o utamničenju hrabrog izdavača, koji je WikiLeaksom razotkrio brojne ratne zločine te neke vrlo zanimljive dokumente o virusima, već je riječ o svjesnom čekanju da umre. Prvo su mu oblatili ime, potom su ga ušutkali. Sada od njega žele napraviti primjer svima koji i pomisle da se usprotive centrima moći, vojnoj industriji i tehnološkim divovima. Međutim, podrška za Assangea nikada nije bila veća, od UN-a do Amnesty International, i premda je u samici, nije sam. Doći će novi Assange, novi Snowden, nadam se tisuće njih.
Pisali ste da je postojeći poredak nasilniji od bilo koje revolucije, zalažete se za alternativu aktualnog sustava, ali malo tko još uopće vjeruje u alternativu kapitalizmu. Nije li vjerojatnije da će se promjene, pa i one nabolje, dogoditi unutar kapitalizma?
Znate kako kaže Milton Friedman, otac neoliberalizma: “Samo kriza proizvodi pravu promjenu. Kada se dogodi kriza, akcije su ovisne o onim idejama koje leže naokolo.” Sigurno je da mnoge ideje leže naokolo, ali trenutačno prevladavaju one koje su i dovele do krize. No ovo nije tek bolest koja će proći i koja se može liječiti starim idejama, nalazimo se u permanentnoj krizi gdje daljnja “šok-terapija” i ekspanzija kapitala sasvim sigurno označava i uništenje svijeta. Kapitalizam će se sigurno mijenjati, ali umjesto varijante na koju smo navikli, po svemu sudeći, imat ćemo posla s jednom autoritarnom verzijom kapitalizma u kojoj ćemo umjesto barem kakve-takve liberalne demokracije imati biopolitiku na steroidima. Zanimljiv je svakako i povratak uloge države, koja sada iznova spašava velike tvrtke, od aviokompanija do naftne i automobilske industrije, upravo one koji i uzrokuju klimatske promjene i izumiranje ne samo ljudske vrste već cijele biosfere. Pitanje nije hoće li se kapitalizam mijenjati želi li opstati, pitanje je hoće li išta opstati ako kapitalizam opstane.
Što mislite o ekonomskoj pomoći EU pojedinim zemljama članicama u ovoj krizi? Varoufakis upozorava da je ta pomoć zasnovana na istom modelu kakav je primijenjen na Grčkoj, zajmu koji znači drastične mjere štednje i vraćanje duga s visokim kamatama?
Svijet trenutačno strmoglavo upada u najveću recesiju od Drugoga svjetskog rata. Mi smo odmah na početku koronakrize upozoravali na to da eurozona, pa ni Europska unija, nema budućnost ako ne dođe do tzv. “mutualizacije duga”, zajedničkog duga, a ne novog zaduživanja država koje su nastradale najviše u ovoj krizi, poput Italije ili Španjolske, dok će se bogate države izvući, kao što će i dalje izvlačiti našu radnu snagu i resurse. Te države nisu Grčka, čiji bi izlazak iz eura EU preživio, nema budućnosti eurozone bez Italije i Španjolske, ono što DiEM25 upozorava od samog početka jest da trenutačna politika Europske komisije i vodstva EU neminovno dovodi do produbljivanja krize. U Italiji je umrlo više od 30.000 ljudi, turizam je propao, Talijani su ogorčeni. Doći će do još većeg produbljivanja jaza
Mi više nemamo vremena, a svejedno se političari i ekonomske elite vode isključivo kratkoročnim planovima, kako što više zaraditi na tuđoj muci i osigurati si sigurnost u dvorcima iznad Zagreba ili luksuznim bunkerima na Novom Zelandu
Ako više od milijun ljudi u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, gotovo četvrtina stanovništva, je li opravdano da je praćenje mobitelima glavno pitanje u državi ili možda treba postaviti pitanje kako će se Hrvatska izvući iz krize