Neće globalizacija propasti, postat će gora, povećat će se kontrola i izrabljivanje radnika i prirodnih resursa
između sjevera i juga, a stradat će i Hrvatska. Da, nama sada trebaju njemački turisti, a Njemačkoj trebaju naši radnici. Ali takav odnos među članicama EU nije održivo rješenje i vodi u katastrofu. Pogotovo kada u Hrvatskoj – ali i u većini drugih zemalja u Europi – krene novo zaduživanje i nove “mjere štednje”, totalna privatizacija i fleksibilizacija tržišta rada, a pritom nova realnost biopolitike, uz permanentni strah od virusa.
Granice se zatvaraju, zbog zdravstvenih i ekonomskih razloga. Mnoge se zemlje zatvaraju u nacionalne okvire. Je li to kraj globalizacije? Sumnjam. Prije je riječ o nekoj novoj vrsti globalizacije. Nemojte zaboraviti da globalizacija prije svega počiva na “slobodnoj razmjeni robe”, a tek onda na “slobodnom kretanju ljudi”. Veća međunarodna pokretljivost ljudi recentni je fenomen, sva ona putovanja uglavnom bez viza i bez granica na koja smo navikli ako smo bili među privilegiranima da uopće možemo putovati. Sada će se i to promijeniti. Orban je jedva dočekao da zatvori granice i ukine parlamentarnu demokraciju. A i sada već imate situaciju da “poslovni subjekti” mogu putovati slobodno, dok se radnička klasa s Balkana – samo uzmite primjere iz Rumunjske – prevozi vlakovima i posebnim avionima kako bi brali šparoge i pomagali bolesnima na Zapadu. Radnička klasa ide u raj – samo što u raju čeka virus. Neće nestati globalizacije, samo će postati gora, povećat će se i kontrola i izrabljivanje radnika, kao i daljnje iskorištavanje prirodnih resursa poput nafte, što vodi do novih ratova i klimatske krize. Da i ne govorim o tome da se i za nove tehnologije, od baterija za električne automobile do elemenata za mobitel, trenutačno događa nova pljačka resursa.
Mislite li da će ta tzv. socijalna distanca utjecati na ljude? Hoćemo li razviti svojevrstan “taktilni strah”? Kakva je uloga psihologije u ovoj krizi? Prema nekim istraživanjima, ljudi manje vode ljubav otkad je izbila pandemija.
Ova je kriza već ostavila duboke tragove na psihu cijelog svijeta. Očito je da smo doživjeli traumu, a kao što je još tumačio Freud, dvije su reakcije na gubitak. Jedna je proces “žalovanja”, a druga je “melankolija”. Prema Freudu, “žalovanje” je neka vrsta “uspješne” melankolije jer uspijevamo naći način da prebrodimo gubitak – dodira, posla, budućnosti, uništenja svijeta. Melankolija je za njega neka vrsta “patologije” jer se gubitak konstantno priziva i ne možete izaći iz toga začaranog kruga koji često završava u narcizmu ili fetišizmu. Meni se čini da nam danas treba neka vrsta subverzivne melankolije, ne u smislu koji joj pridaje Freud, već u smislu političkog i subjektivnog stava koji neće odžalovati i zaboraviti gubitak, nego će ga biti stalno svjestan kako bi iz tog kontrasta, onoga što je bilo i onoga što bi moglo biti, crpio snagu za izlazak iz traume i mijenjanje svijeta. Koronavirus nije bila “prirodna katastrofa” niti je šteta koju je Zagreb pretrpio samo uzrokovana potresom. Oboje su rezultat politike i ekonomije koja želi da zaboravimo i brzo uspostavimo tzv. “novo normalno”, kao da bismo svi trebali proći kolektivnu amneziju i zaboraviti da ni ono “normalno” – uništavanje zdravstvenog sustava, ekonomija temeljena na turizmu ili korumpirana gradska politika – nije bilo ništa drugo nego patologija.
Kapitalizam će se sigurno mijenjati, ali imat ćemo posla s autoritarnom verzijom, u kojoj ćemo umjesto kakve-takve demokracije imati biopolitiku na steroidima