Lažna je dvojba zdravlje ili sloboda, ni bez jednoga nema demokratskog poretka
Ako bi se sadašnja planetarna kriza razriješila još jednom pobjedom potrošačke ideologije, gomilanjem bogatstva i proizvodnjom novoga siromaštva, ako bi se slobodan čovjek našao u zarobljeništvu svojih patenata, onda bi sve žrtve opet bile uzaludne
ože li upad koronavirusa u zdravstveni sustav u svijetu poremetiti i ravnotežu između zdravlja i slobode na kojoj stoljećima počiva demokratski poredak? U paničnom strahu od zaraze mnoge su vlasti bile spremne prijeći granice nužne obrane: nisu imale boljeg rješenja nego da građane upute da ostanu doma; nisu mogle zaustaviti uljeza bez drastične izolacije ljudi. Na smrtonosni virus 21. stoljeća moderne države reagirale su metodama iz srednjeg vijeka; nemaju lijeka, nemaju cjepiva, pa je dobra i stara potrošena karantena. U strahu od korone širile su se čovjeku oči i od sekundarne ugroze: hoće li borba protiv zaraze ojačati ili produljiti totalitarne tendencije koje su se očitovale u vidu policijskog sata, izvanrednog stanja, zabrane kretanja, postrožene kontrole građana? Previše nevolja u isto vrijeme, a nijedna opasnost još nije prošla. Dok se usporeno raspliće jedna od najtežih kriza u posljednjih nekoliko desetljeća, opet se miješaju strah i nada o konačnom ishodu. Čovjek će pobijediti virus, u to nitko ne sumnja. Ali, što će sve biti kad teška borba (jednom) pobjednički završi?
Ne zna se, naime, cijena pobjede, ni kakva će biti buduća normala, osim da će se razlikovati od dosadašnje. Strah se ljudima uvukao pod kožu, opteretio psihu: kako prosječnog građanina koji je tjednima, ako ne i mjesecima, čekao bolje dane osloboditi straha da poslije svega može biti i gore?
Proći će zaraza, prije ili kasnije; no što će biti s ostalim virusima, da se slobodnije ne prošire? Nije sve bilo u rukama učinkovitoga Vilija Beroša, što god njemu i ekipi sada prišivali, ponešto i s razlogom. U jeku planetarne agresije na ljudsko zdravlje djelovali su posvuda i istureni centri moći i neformalni ogranci vlasti: oni su preplašenog čovjeka gurali duboko u svoj džep, da spase ugroženi biznis ili prošire financijsku moć. Vlasti su, kao i sve vlasti do sada, tražile prst kad su dobile cijelu ruku. Države su radile ono zbog čega i postoje – štitile su svoje državljane od većeg zla. A ljudi su sami odlučivali da će „ostati doma“; bio je to efikasniji sistem dobrovoljnog navođenja u (samo) izolaciju, domaći zadatak koji su manje-više svi rješavali s pohvalama. Zatočenici sretno prave prve korake i prelaze kućni prag da bi mogli uživati u slobodi prvoga espressa. Živo(s)t se, poslije svega, vraća na ulice, javni prostor priprema se za izbore. Borba za zdravlje teško se odvaja od borbe za vlast, struka od politike, a politika od interesa.
Nedosljedni likovi iz crtanki
Zdravi se duh ipak održao u nezdravom tijelu, usprkos bolesnim okolnostima koje su posljednjih mjeseci (o)vladale cijelim svijetom. Zasad je to najdragocjenije saznanje. Smije li se uopće odvajati što su to interesi slobode, a da nisu i interesi zdravlja, i što bi bili interesi zdravlja, a da nisu i interesi slobode? Sloboda i zdravlje idu u paru. No nijedna poznata bolest nije toliko promijenila ambijent u kojem čovjek živi kao nepoznati koronavirus: društveni, jer je prisiljen na karantenu; gospodarski, jer je izložen gubitku posla i padu standarda; psihološki, jer mu se strah uvukao u kosti; i politički, također, jer ne zna (još) može li slobodno koristiti svoje demokratske potrebe. Pozovu li ga vlasti uskoro na izbore, moguće je da će na biralište doći u rukavicama, kao da ide na ples, i s maskama, kao da će završiti na maskenbalu. Sve to još ne odgovara klasičnom opisu izbora na koje bi vladajuća koalicija mogla pozvati građane u uvjerenju da je najvažnije napravila, a da je najteže tek čeka; između toga će pokušati kapitalizirati rezultate svoje antikrizne politike. Moguće je da će maske pasti, a da će politički borci, netipično, navući rukavice. Kod izbora se obično skidaju rukavice, da se konkurenti mogu međusobno što jače (i bolnije) udarati, a stavljaju maske, da sakriju prave namjere. U nas pravila postoje da se krše. Glavni državni epidemiolog ugrizao se za jezik kad je spomenuo da bi na birališta mogli s maskama i ljudi iz samoizolacije, što nije protumačeno kao ublažavanje kriterija, nego kao protežiranje stranke na vlasti kojoj se, iz njezina ugla razumljivo, žuri na izbore. Kontradikcija sa strogim izjavama iz teže faze pandemije djeluje kao evidentna nedosljednost u koju su upadali odreda simpatični likovi iz dječjih crtanki; prokazivani „bioteroristi“postajali su u kratkom vremenu poželjni glasači! Nije, ipak, sigurno da su u izolaciji samo pripadnici jedne stranke, pogotovo jer se zna da stranka na koju se sumnja nije jedina izložena virusu. A pogotovo ako se potvrdi da je virus urbanoga podrijetla, gdje su intenzivniji socijalni kontakti, i da se veže uz građanski stalež, gdje je razvijenija politička komunikacija. Po tome bi liberali bili najugroženiji birači. U nas njih nema ili se vješto skrivaju. Kaže se da sit ne vjeruje gladnome, a da zdravi ne vjeruje bolesnome. Što se za milijune gladne djece u Africi mijenja s koronom? Mogu sada umirati od još jednoga virusa; to je jedina okrutna novost. Ne prekida se, naime, „utakmica materijalnih dobara“; umirat će sirotinja od gladi kad završi ova mučna pandemija. Što taj sirotinjski planet može zaključiti iz same činjenice da se ni bolesti ne tretiraju jednako? Da je nejednakost ugrozila bratstvo i da u siromaštvu nema slobode. Mjeri li se zdravlje samo standardima medicine, zdrav čovjek nije nužno i slobodan čovjek; što bi, inače, značile kojekakve diktature posvećene lažnoj borbi za zdravlje svojih pristaša, nego uskraćivanje ljudskih prava i oduzimanje čovjekovih sloboda, ne samo političkih, nego i egzistencijalnih. Tko u zaraženom svijetu brani ugrožena ljudska prava? Ne spori se Donald Trump, koji bi nekad bio lider „slobodnoga svijeta“, sa svojim kineskim kolegom oko demokratskih prava, nego oko podjele profita! Svijet je postao veliko poduzeće kojim lako upravljaju menadžeri, a s koronom i golema, grozna bolnica, kojom je teže upravljati jer se uspjeh mjeri brojem umrlih. Diktatori dolaze na svoje: oni su, ne ponovilo se, u svoja zlatna vremena licemjerno veličali zdravo tijelo svojih žrtava. Mjereno višim standardima ljudskoga duha, slobodan čovjek je zdrav čovjek, zato što nije izgubio sposobnost otvorenog, kritičkog uma, što može neovisno prosuđivati, što znade slobodno misliti, što umije nesputano govoriti i što smije autonomno nastupati. Ne radi se, dakle, o suprotnostima između slobode čovjeka i njegova zdravlja, kao što se moglo pomisliti u nekim fazama zaoštrene borbe protiv koronavirusa, kad se zaštita zdravlja dizala visoko iznad drugih društvenih vrijednosti. Radi se o medalji s dvije strane, čak i u nevolji, ili najviše baš tada.
Najbolja je obrana kad čovjek štiti sam sebe, a država mu u tome ne odmaže; tada nema opasnosti da žrtve bolesti postanu žrtve sistema
U jeku planetarne agresije na ljudsko zdravlje posvuda po svijetu djelovali su i istureni centri moći i neformalni ogranci vlasti
Žrtva slobode obično nije privremena.
Kad pobjeđuje, svaki je sistem sklon preuveličavanju svoje pobjede. Nije s koronom započeo sukob građanina i njegove države; neće s njome ni završiti. Najbolja je obrana kad čovjek štiti sam sebe, a država mu u tome ne odmaže; žrtve bolesti tada ne mogu biti žrtve sistema. Znakovito je da se još nitko ne hvali pobjedom. Nema dokaza da je neka zemlja pobijedila virus, čak ni Kina, gdje je mogao nastati slučajno, ili biti uzgojen, da bi mogla slaviti drukčije nego da izvozi maske drugim državama. Svaki novi slučaj u Wuhanu otvara teško pitanje o „novom valu“, koji bi, barem psihički, bio teži od prvoga. Bilo je u povijesti težih i daleko smrtonosnijih zaraznih bolesti; nisu stvarale ovoliku zabrinutost jer su sredstva masovnog širenja panike bila kratkoga dometa. Nisu ni sada mediji stvorili paniku; oni su samo „radili svoj posao“. Nisu ni vlasti, i one su radile što su morale – brinule se o zdravlju svojih podanika. Struka je bila briljantna dok se u nju nije uvukao virus (stranačke) politike; tko je hvalio rad hrvatskih stožernika sigurno neće naići na pohvale; šteta je da su se dali uvući u političke kalkulacije i ugroziti visoko povjerenje koje su uživali kod svih ljudi, bez razlike. Nije politika dobra za nepolitičare.
Oko COVID-19 stvorila se posebna osjetljivost na to da će ući i u prostore ljudskih prava i sloboda, i da će tamo ostati i kad medicina cjepivom otjera virus. Jesu li se vlasti uplašile više od ljudi, ili su se ljudi uplašili više od vlasti, ili bi svijet stvarno pogodila još veća paraliza da države nisu reagirale mjerama kakve nisu korištene ni u jednom stvarnom ratu. Korona je blokirala svijet, poremetila cjelokupni sistem na kojem je dosad funkcionirao. COVID-19 je, i životno i teatarski, poremetio odnose živih i mrtvih; ni u velikim zemljama nije bilo dovoljna mjesta ni u bolnicama ni u mrtvačnicama ni na groblju. Tko misli da je to bila samo „obična gripa“, može i dalje krivo misliti. Tko hoće promijeniti mišljenje, može pitati oporavljenog britanskog premijera Borisa Johnsona zašto ne ukida stroge mjere, iako je u početku otvarao tržište za viruse. Ušao je virus i u Bijelu kuću, i na Kremlj, ali na niže katove; i te će vladare netko pitati gdje su bili dok je grmjelo.
Vladavina aparata
Razumljiva je osjetljivost prosvijećene manjine da ne pristane na redukciju slobode u ime „viših ciljeva“, jednom borbe protiv pandemije, drugi put zaštite nacionalnih interesa, treći put u ime sigurnosti države. Pandemija će završiti, nacionalni će se ciljevi ostvariti, dobra će država uvijek (za)štititi sebe; gdje je u tome građanin koji još nije stigao na kraj jednog tunela, o kome se manje brine? Slobodan čovjek upada
Ne spori se Donald Trump, koji bi nekad bio lider ‘slobodnog svijeta’, sa svojim kineskim kolegom zbog ljudskih prava, nego zbog podjele profita
u ropstvo tehnologije. Sve što je postigao dugom i teškom političkom borbom, današnji ljudi gube bez borbe: moderna aparatura proširila je tehničke mogućnosti slobode, ali je istodobno dovela čovjeka u političku ovisnost o tehnologiji. Vidoviti pisci opisali su prije vremena što će se događati ljudima kad vlast dobije mogućnosti da kontrolira njihov život i da ih ukalupi, i uklopi, u svoje „tvrđave“ili „farme“. Teror je sofisticiran: totalitarni sistemi vladaju ljudima pomoću novih mehanizama kontrole, prevare i manipulacije. Kafkijanski svijet otišao je dalje od Kafke, orvelovština je nadživjela Orwela. U međuvremenu se razvilo svemoćno oko za koje je Milan Kundera svojedobno rekao da sve vidi, da sve snima, da mu ništa ne može promaknuti. Svijetom vladaju aparati za snimanje; zato slike vrijede više od riječi; one su opasnije. Političke revolucije nisu ostvarile antičko načelo o vladavini naroda ni o vladavini većine; kad većina pobijedi na biralištu, manjine vode državu, često mimo pobjedničkih obećanja. Ideali se odavno vješaju mačku o rep; pragmatična politika ni u demokraciji nije umijeće nemogućeg. Tehnološke revolucije su, naime, dale građanima fantastične mogućnosti da vode politiku izvan politike, da javno djeluju bez političkih stranaka, ili protiv njih, mimo vlasti ili nasuprot njima. Ali današnja demokratska generacija, iako sama nije iskusila najveće nesreće totalitarizma, sve više upada u ralje svemoćne tehnologije i posesivnog novca, a da toga nije ni svjesna. Ne mora se plašiti da će izgubiti slobodu ako ne vidi da ju je već izgubila. Vlast je razvila paralelni, ako ne i neformalni, ili podzemni sistem koji ne prati samo delinkvente i kriminalce, nego i najpoštenije građane, i to u dućanu, u restoranu, na ulici, na tzv. javnim mjestima, gdje su se instalirali elektronski agenti koji mogu sve doznati, kao nekadašnji (pravi) agenti. Današnji neprimjetni doušnici sve snimaju i bilježe, njihovi anonimni radovi poslužit će kao krunski dokaz, čak i na velikim suđenjima. Najrazvikanija korupcijska afera u Hrvatskoj zasnovana je na jednoj videosnimci, kakvima se danas hvataju džepari i proganjaju dileri. Ozbiljna državna afera, vjerojatno ozbiljnija od nekadašnjih dijamanata iz vojnoga sefa, prepuštena je kvaliteti jedne amaterske snimke; pet milijuna dolara još je na privatnom računu u Švicarskoj; nitko da podigne novu tužbu što nisu vraćeni državi, gdje bi morali završavati takvi dobrovoljni prilozi. Nema slobode za neprijatelje slobode; na toj su se paroli slamali slobodoljubiviji protivnici svih totalitarnih uređenja. Nekad se to radilo na montiranim procesima, nekad bez procesa; danas se radi puno sofisticiranije, pa čovjek i ne primjećuje da je pod nevidljivim okom ako mu se to neoprezno i naivno ne objavi. Nisu samo nepopravljivi desničari zabrinuti da će vlasti – boreći se protiv virusa – izigrati povjerenje građana. Velika CIA nije mogla uvjeriti svoga predsjednika Donalda Trumpa da mu korona plete mrežu, a legendarne špijunske mreže još se dokazuju u špijunskim trilerima, kad ih Vladimir Putin uputi da se obračunaju s njegovim neprijateljima. Svijet se time zabavlja do nove zabave. Politika mijenja alate, ili ih je već promijenila: sve je elektronika, elektronika je sve. Trump bi se s Kinezima dogovorio o svemu ostalome kad bi oni spustili ambiciju da pomoću svojih pametnih aparata drže informacije i tako vladaju svijetom (umjesto Amerikanaca). Čovjek upada u vlastitu mrežu.
Kontrola virusa ili građana?
Tko koristi kreditnu karticu, otkriva sve svoje tragove po kojima radoznale vlasti mogu pratiti – i zaključivati – tko kako živi, gdje se kreće, na što troši, što ima i što nema. Mobiteli su postali sredstvo tajnog obavješćivanja, puno upotrebljivije od fiksnih telefona koji otkrivaju samo mišljenja ili opasne kontakte. I kad neka vlast neoprezno prizna da hoće proširiti kontrolu nad virusom, ona priznaje da kontrolira svoje građane. Zato je i u kriznim vremenima toliko važno da civilno društvo nadzire službene nadzornike. Ne da šteti zdravlju, nego da štiti slobodu.
Zdravlje ili sloboda nije pravo pitanje za svijet koji je od zdravog duha napravio svoju civilizacijsku vrijednost, a od zdravog tijela svoju prednost. Mogu različiti teoretičari zavjera dokazivati uzaludno tko sve kopa jamu pod drugim; sami će upasti u nju ako nisu (u)vidjeli da ne prolazi vrijeme kad izumi više upravljaju čovjekom nego što čovjek vlada vlastitim izumima. Ako bi se sadašnja planetarna kriza razriješila još jednom pobjedom potrošačke ideologije, gomilanjem bogatstva i proizvodnjom novoga siromaštva, ako bi se slobodan čovjek našao u zarobljeništvu svojih patenata, onda bi sve žrtve opet bile uzaludne.