Ne znam kad su to hrvatski katolici pali niže nego 1941. godine
Tito od Stepinca tražio da Crkvu u Hrvatskoj odcijepi od Rima utemeljeno, ili je riječ o mitu?
Iako su mi nedostupni brojni arhivi, čiji sadržaji bi mogli baciti jasnije svijetlo na to pitanje, mislim da je to u stvarnosti bio nesporazum u komunikaciji. Prevelika se važnost daje usputnim riječima. Ako je Tito kazao: Crkva treba biti više nacionalna, nije time operativno zahtijevao raskol s Vatikanom, sad i ovdje. Uostalom, kakvu bi korist Tito imao iz te iznuđene šizme, sigurno beznačajno malog dijela katolika. Možda je to bila neskrivena želja ocvalih boljševika koji su još 1947. pokušavali kadrovirati po Kaptolu, ali više je tinte potrošeno na jednom sastanku Komisije gdje se raspravljalo kako odvratiti sjemeništarce od studija bogoslovije, nego na sva ta svjedočanstva.
Rittig je smatrao, kao i komunistička vlast, ali i neki ljudi u Crkvi, da je Stepinac nakon rata trebao sam odstupiti, povući se u Rim i prepustiti mjesto nekom drugom.
Koliko znam, Stepinac je odlučivao samostalno, žestoko Pastirsko pismo u rujnu 1945. pisao je iz uvjerenja, ne po nalogu, ostanak je bio njegova volja, mučeništvo njegov izbor. Prije bi umro nego kapitulirao u tom svom ratu protiv komunista. Sveta Stolica je redovito podržavala odluke svojih pastira u tzv. Drugom svijetu.
U povijesti nema crno-bijelih likova. Vi pokazujete kako je Rittig zauvijek bio zahvalan Stepincu što mu je spasio život tako što mu je sam preporučio da se skloni od ustaša na slobodni partizanski teritorij, kao što je kasnije tamo poslao i svećenika Ivana Kokota koji se također zamjerio ustašama.
Točno, nema. Vama novinarima nije vijest da je 300 autobusa sretno pristiglo na kolodvor, ali ćete prodati novine ako se jedan survao u provaliju. To je normalno, novine od toga žive. No povijest nije žurnalistika, nama je važno gledati cjelinu, spomenuti i dobre i loše strane, sve što možemo pronaći i što može izdržati kritiku izvora.
Zašto, po vama, Stepinac nije udovoljio Rittigovim molbama da prema partizanima, ako ništa drugo, zauzme isti stav kao prema ustašama pa da, primjerice, i u partizane uputi vojne svećenike kao što su ih imale oružane snage NDH?
Od prvog dana kad je postao ordinarij grozio se komunista, kako da surađuje s njima? Sam je priznao da oni, iz njegove zagrebačke perspektive, prije 8. svibnja 1945. nisu bili vlast. Tko su za njega partizani tijekom rata? Gerila, s komunistima na čelu, većim dijelom Srbi. Mladi, nemilosrdni, obećavaju preokrenuti svijet, rame uz rame sa ženama. Gotovo pa jahači apokalipse. On u njima uglavnom ne vidi stradalnike, žrtve, mučenike. On se njih boji, oni su mu prijetnja. Mnogim katolicima u Europi smetali su komunisti u pokretu otpora, od Italije do Francuske. Nije se ni Crkva u Njemačkoj snašla, to je poznato. I čestit njemački katolik morao je „zaplakati“već nad Poljskom 1939., a ne samo nad Njemačkom 1945., ili nije katolik.
Možete li usporediti intenzitet, učestalost i žestinu Stepinčevih intervencija i protesta tijekom četiri godine NDH s onima iz 1945. i 1946.?
Iako osobno mislim da su njegovi prosvjedi protiv ustaških zločina obzirni, rijetki i u rukavicama, a protiv komunističkih redoviti, žestoki i bez uvijanja, za točan odgovor na ovo pitanje trebalo bi napraviti temeljitu komparaciju, u kojoj bi se analizirale sve njegove intervencije. Kad vidite žestinu njegovih prosvjeda, još za Kraljevine, za neka nevažna, drugorazredna pitanja, naravno da mislim da su njegovi prosvjedi 1941. mlaki i nedovoljni. Rittig mu je posebno zamjerio šutnju o položaju SPC-a, bratske crkve dovedene na rub propasti i nestanka. On je imao pravo prigovarati na progone vjernika 1945., naravno, ali i dužnost prosvjedovati protiv progona Drugih, prije toga. U arhivu sam pronašla dokument, dostupan je svakome, a riječ je o pismu iz sela Drežnik, na Kordunu. Potpisalo ga je 89 muškaraca, sami su se deklarirali kao “kućedomaćini”, znači, predstavljali su, po svoj prilici, nekoliko stotina ljudi. Listom Srbi. Što pišu poglavniku na svetkovinu Velike Gospe 1941.? Da žele postati Hrvati, rimokatolici. Došlo im tako, promislili, čitali sigurno Tomu Akvinskog i Duns Scota? Svi, dječaci i udovice majke, odjednom spoznali spas duše u Katoličkoj crkvi? Ili je istina sažeta, u prvoj rečenici: “da nas uzmete u zaštitu i poštedite naše živote”. To je ustaški igrokaz s vjerom. Sama ta prevjeravanja zahtijevala su trenutačnu ekskomunikaciju iz Crkve. No, krajem te iste 1941. Stepinac piše papi kako su za revitalizaciju katolištva najbolje perspektive. U vrijeme dok kompozicije odvoze ljude u logore? Direktno ubojstvo nevinoga predvodi na listi u nebo vapijućih grijeha, a do kraja 1941. ubijeno je mnogo nevinih koje su ubili oni s katoličkim krsnim listom u džepu, kako je pisao biskup banjalučki Alfred Pichler. Ne znam, možda netko bolje zna, kad su to hrvatski katolici pali niže nego 1941. Kakva revitalizacija katolištva?
Mislite li da bi Stepinca već i ustaški režim učinio mučenikom da se istom žestinom obrušavao na njihove zločine kao kasnije na komunističke?
Bar donekle, kao zagrebački nadbiskup, bio je zaštićen samim položajem. Komunisti nisu njegovi, ali ni on nije njihov. Drukčije je bilo s ustašama. Oni su deklarativno katolici, možda bi mu tolerirali žešće prosvjede neko vrijeme, sigurno ne zadugo. Osobno nisam sigurna da bi ga smaknuli, prije izolirali u kakav poluzatvor. No to su nagađanja kojima u historiografiji nema mjesta.
Opisali ste i Rittigove zasluge za očuvanje i nastavak djelovanja važnih kulturnih institucija, uključujući i Maticu hrvatsku. Obnovio je, odnosno ponovo utemeljio Staroslavensku akademiju – kasnije institut. Zašto je i Republika Hrvatska 1991. izbrisala i posljednji Rittigov spomen uklonivši njegovo ime iz naziva Staroslavenskog instituta i treba li to ispraviti?
Staroslavenski institut boravi u prostoru koji mu je Rittig osigurao, s krasnom knjižnicom jezgru koje im je on ostavio. Okupio je prve stručnjake, osigurao im sredstva za rad, kontaktirao sa znanstvenicima izvan zemlje. I za manje od toga bi zaslužio ime u naslovu Instituta. Ako smijem napomenuti, kao humanist, očekivala sam više od demokracije i mislim da smo premalo puta prevalili u trideset godina. Vraćenjem imena i časti Svetozaru Rittigu pokazali bismo da smo zreliji narod, veći ljudi.