Tajna epidemijskog širenja COVID-19 u Iranu
Dokazalo se da iskustvo u sprečavanju zaraznih bolesti i znatno manji udio starog stanovništva čini siromašne zemlje svijeta otpornijima na ovu pandemiju
Jedna od pogodnosti međunarodne karijere ostvarene na području globalnog zdravlja, uz brojna putovanja u većinu država, također su prijateljstva s kolegama u cijelom svijetu. U znanstvenoj zajednici mnoge se teme razmatraju i analiziraju znatno prije no što dosegnu širu javnost. Tako su profesionalni znanstvenici uvijek na izvoru informacija i znanja. Tek manji dio spoznaja dostupnih znanstvenicima dopre poslije i do javnosti popularizacijom koju provode sami znanstvenici, ali i radom kvalitetnih znanstvenih novinara.
Siromašna zemlja u izolaciji
Na temelju svojih kontakata u globalnoj zdravstvenoj zajednici, u prijašnjim sam kolumnama analizirao razvoj situacije u nekoliko zemalja koje su se činile posebno zanimljivima. Temeljito sam prenio iskustva Kine u suzbijanju epidemije. Objasnio sam zatim prilično detaljno i što se sve dogodilo u Italiji. Osvrnuo sam se i na neočekivane epidemije u Singapuru, Japanu, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Zatim sam razjasnio i epidemiološku sliku u Švedskoj. No, u cijelom nizu zemalja postoje daljnje zanimljive priče i korisni primjeri uspješnog, kao i manje uspješnog odgovora na pandemiju. Proteklih sam dana bio u kontaktima s kolegama u nekoliko drugih zemalja, gdje je širenje pandemije koronavirusa pobudilo globalni medijski interes, te sam ekskluzivno za Večernji list pripremio niz novih kolumni.
Oslanjajući se na izvješća svojih kolega i objavljene znanstvene radove, nastavljam “putovanje oko svijeta”, prateći širenje novog koronavirusa i odgovore pojedinih država. Važno će pitanje nakon svakog primjera biti mogu li možda neka od tih iskustava biti korisna i Hrvatskoj. U današnjoj kolumni donosim priču o širenju epidemije u Iranu.
Zašto je Iran posebno zanimljiv u analizi dosadašnjeg tijeka pandemije? Nakon Kine, prve tri države u kojima je broj zaraženih narastao na nekoliko tisuća bile su Južna Koreja, Iran i Italija. Sve tri prilično su velike: Južna Koreja ima više od 50 milijuna stanovnika, Iran više od 80 milijuna, a Italija više od 60 milijuna. Te su tri zemlje imale nesreću suočiti se prije ostalih sa slobodnim širenjem novog koronavirusa među stanovništvom iza prvih linija svoje obrane. U ožujku 2020. prve su nakon Kine morale pribjeći širim protuepidemijskim mjerama.
Južna Koreja odlučila se za kontrolu žarišta epidemije općom mobilizacijom svog javnog zdravstva, masovnim testiranjem, izdvajanjem zaraženih i svih njihovih kontakata te vrlo proširenom i produbljenom prvom linijom obrane. To je mogla učiniti zahvaljujući odličnoj pripremljenosti. Danas ima oko 11.000 zaraženih i 260 umrlih.
Za razliku od Južne Koreje, Italija je oklijevala s odgovorom. Zatim je prekasno proglasila karantenu u Lombardiji. Zbog curenja informacija nastala je masovna migracija studenata na jug, pa je cijela država morala biti stavljena u karantenu. Zbog prekasno uvedenih mjera fizičkog razdvajanja, danas imaju više od 223.000 potvrđeno zaraženih i 31.000 umrlih. Usporedimo li to s Južnom Korejom, Italija je zabilježila 20 puta više zaraženih i 120 puta više umrlih, iako su tijekom ožujka obje države bile gotovo izjednačene prema broju novozaraženih. Time se vidi kolika je razlika između zemalja koje su bile odlično pripremljene za borbu s epidemijom i onih koje nisu, čak i kada su obje relativno bogate.
No, što je bilo s Iranom? Iran nije imao takvih mogućnosti jer je znatno siromašniji, a pritom i u znatnoj međunarodnoj izolaciji. Tehnološki je znatno slabije razvijen od Južne Koreje i Italije. Zbog toga je Iran, nakon Wuhana u Kini, bio prvo mjesto gdje je došlo do pravog, slobodnog širenja virusa među stanovništvom. Međutim, u slabije razvijenim zemljama ipak postoje i neke okolnosti koje im idu u prilog u borbi s pandemijom koronavirusa.
Prvo, siromašnim zemljama zarazne su bolesti još uvijek dobro poznate jer su i dalje prisutne u znatnoj mjeri. Stoga su njihovi zdravstveni sustavi i danas ustrojeni kako bi mogli efikasno odgovarati na širenje epidemija, pa ih one ne bi smjele iznenaditi do te mjere koliko je bila iznenađena Italija. Drugo, dobna struktura stanovništva u Iranu takva je da stariji od 70 godina, koji su posebno ugroženi, ne čine velik udio ukupnog stanovništva. Prema podacima odjela za stanovništvo i demografiju Ujedinjenih Naroda, u Iranu je tek oko 6% stanovnika starije od 70 godina. U Južnoj Koreji taj je udio oko 10%, a u Italiji čak 20%. To u znatnoj mjeri objašnjava koliko je Italija bila izložena i zašto je tamošnji učinak bio tako devastirajući. Brojke u Iranu danas upućuju na više od 110.000 potvrđeno zaraženih i više od 6800 umrlih. To je upola manje potvrđeno zaraženih u usporedbi s Italijom, ali je gotovo pet puta manje umrlih.
Specifično obilježje Islamske Republike Iran jest dominantan utjecaj religijskih vođa na sve odluke u državi. Iako se izbori održavaju te se biraju zastupnici u parlamentu (“Majlis”) i formalni predsjednik države, važne odluke u svim područjima donosi “Vrhovni vođa” ili “Vođa revolucije”. Riječ je o vjerskom vođi koji putem dekreta potvrđuje izbor predsjednika i donosi sve konačne odluke o ekonomiji, okolišu, vanjskoj politici... Ovaj veliki utjecaj vjerskih vođa na sve odluke suočio je znanstvenike u području biomedicine u Iranu s važnim nedoumicama jer je investiranje u znanstvena istraživanja slijedilo preporuke vjerskih vođa, a ne stvarne potrebe u zajednici. Pri tome, zbog međunarodne izolacije pristup izvorima financiranja izvan Irana nije bio jednostavan. Pojedinačnim znanstvenicima bilo je rizično zalagati se za istraživačke prioritete koji nisu bili u skladu sa svjetonazorom vjerskih vođa jer bi to vjerojatno imalo nepovoljan utjecaj za daljnji razvoj njihovih karijera.
Vodeći su me znanstvenici iz Irana kontaktirali 2016. godine kako bih im pomogao pronaći načine izlaska iz te situacije. Odlučili su primijeniti moju tzv. CHNRI metodu za određivanje prioriteta u znanstvenim istraživanjima, koja je do tada već bila primijenjena u velikom broju zemalja svijeta i unutar međunarodnih organizacija. Metoda se temelji na tzv. crowd-sourcingu. Naime, predlaganje ideja za istraživanja i njihovo daljnje vrednovanje uključuje vrlo velik broj ljudi. Tako je u proces određivanja istraživačkih prioriteta bilo moguće uključiti i vjerske vođe, ali i velik broj znanstvenika bez rizika da bilo tko od njih pojedinačno bude okrivljen za nepoćudna promišljanja o znanstvenim prioritetima.
Tako je Iran dobio svoje istraživačke prioritete u području biomedicine koji su napokon bili usklađeni sa stvarnim potrebama. Znanstveni rad koji je dokumentirao ovaj proces objavljen je u prosincu 2018. godine pod naslovom “Setting research priorities to achieve long-term health targets in Iran”, a u njemu sam naveden kao jedan od koautora s još pedesetak kolega znanstvenika i predstavnika vjerske zajednice iz Irana. Rad je pokazao kako su u Iranu danas vodeći uzroci smrti kardiovaskularne bolesti (42%), a slijede ih zloćudni tumori (15%) i cestovne prometne nesreće (7%).
Zahvaljujući ovom procesu, vodeći su se istraživački prioriteti napokon usredotočili na potrebe reforme zdravstvenog osiguranja radi poboljšanja pravednosti u društvu. Također, visoko je rangirana bila i potreba za prevencijom kroničnih nezaraznih bolesti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao i razrada efikasnih mjera za zaštitu starih ljudi i prevenciju prometnih
Jedna od najopasnijih “teorija” bilo je korištenje alkohola za suzbijanje bolesti
nesreća. Započela su i istraživanja sve češće otpornosti na antibiotike i razvoj strategije za promicanje racionalne uporabe antibiotika. No, nitko od sudionika ovog procesa nije predvidio da će se već za dvije godine Iran među prvima suočiti s pandemijom novog koronavirusa.
Prema navodima kolega sa sveučilišta u Hamadanu, Kermanshahu i Shirazu, epidemijsko širenje COVID-19 u Iranu, ali i širenje panike među stanovništvom, započeli su nakon prve smrti osobe zaražene novim koronavirusom. Bilo je to 19. veljače 2020. Stanje se nastavilo pogoršavati tijekom ožujka, ali uz mjere izolacije širenje se polako usporavalo. Do 21. travnja Iran je testirao više od 330.000 osoba i potvrdio više od 80.000 zaraženih. Ukupno je oko 5000 osoba umrlo, a 3500 bilo je u kritičnom stanju.
Prema navodima kolega iz Irana, službena je objava izbijanja epidemije novog koronavirusa u Iranu, kao prvoj državi pogođenoj slobodnim širenjem virusa poslije Kine, dovela do velike panike u javnosti. Velik porast broja ljudi u kojih se sumnjalo na zarazu u prvim je tjednima epidemije u nekoliko provincija u Iranu brzo nadvladao kapacitete mnogih tamošnjih bolnica. Medicinsko se osoblje suočilo s nedostatkom zaštitne opreme, osnovnih lijekova i jedinica za intenzivnu skrb. Stanovništvo je nagrnulo u trgovine gdje su kupovali maske, rukavice i sredstva za dezinfekciju. To je dovelo do brzog stvaranja crnog tržišta, a čak su se i neke zdravstvene ustanove morale osloniti na crno tržište.
Česta trovanja metanolom
Situacija s medicinskom opremom bila je posebno teška jer nametnute međunarodne sankcije otežavale su Iranu čak i pristup osnovnim lijekovima i opremi. U početku je bilo problema i s komuniciranjem o stvarnoj opasnosti između znanstvene zajednice i vjerskih vođa, kao i u razumijevanju krize i upravljanju njome, što je pogodovalo širenju zaraze i prilično lošem odgovoru u ranoj fazi. Nije bilo planova za karantenu pogođenih područja pa se zaraza brzo raširila Iranom. Velik problem u Iranu činila je i zdravstvena neprosvijećenost velikog dijela javnosti, što je dovelo do brzog širenja lažnih vijesti, posebno na društvenim mrežama.
Iranska vlada i službeni mediji nisu pružali pouzdane informacije niti provodili zdravstveno prosvjećivanje u samom početku epidemije. Stoga je na društvenim mrežama došlo do eksplozije “infodemije”. Preporučala se uporaba vitamina, raznih elemenata u tragovima, začina, tradicionalnih lijekova, biljnih ili životinjskih proizvoda, opijata, ali više od svega, zanimljivo – korištenje alkohola za suzbijanje bolesti. Navodilo se da “konzumiranje alkoholnih pića dezinficira usta ili unutrašnjost tijela te priječi zarazu ubijanjem virusa”.
Iranski kolege sa sveučilišta Teheran, Shiraz, Urmia i Tabriz posebno su istraživali ovaj fenomen. Naime, u Iranu je, razumije se, u skladu s vjerskim običajima zabranjena svaka proizvodnja, distribucija i konzumacija alkoholnih pića. Stoga se u Iranu naglo razvilo crno tržište alkohola koji se tajno proizvodio u kućanstvima ili u neovlaštenim radnim prostorijama. Tamo se alkohol pakirao u ambalaže poznatih marki bezalkoholnih pića, krijumčario i ilegalno prodavao. Kao posljedica širenja lažnih vijesti o alkoholu, u Iranu je pandemija dovela i do usporedne epidemije trovanja metanolom. Prve procjene govore o više od 3000 slučajeva trovanja i više od 700 smrti povezanih s konzumacijom metanola. Uz to, oko 60 osoba koje su preživjele trovanje trajno su oslijepile. Među najteže pogođenima bile su provincije Khuzestan, Fars, Tehran, Alborz i Ardebil. Lažne vijesti i dezinformacije silno su povećale uznemirenost javnosti. Stoga su vlasti i javnozdravstveni djelatnici shvatili da treba znatno više pozornosti posvetiti sprečavanju širenja dezinformacija na društvenim mrežama i zdravstvenom prosvjećivanju stanovništva.
Reakciji vjerskih vođa, koja je bila brža no što bi se inače moglo očekivati, pridonijela je zaraza, pa čak i smrt nekoliko visokih državnih dužnosnika u ranoj fazi epidemije. New York Times 27. veljače naveo je imena čak sedam visokih državnih dužnosnika u Iranu koji su bili zaraženi. Stoga je ubrzo osnovan Stožer za suzbijanje i prevenciju koronavirusa. Krajem veljače otkazane su molitve u Teheranu i u dvadeset i dva druga grada. Također, zatvorene su sve škole i sveučilišta sve do završetka godine po iranskom kalendaru, tj. do 21. ožujka. Otkazane su odmah zatim i sve kulturne i sportske priredbe. Zabranjena su i sva druga masovna okupljanja, a organizirana je i nacionalna koordinacija volontera, civilnih i vojnih snaga.
Mjere poput zatvaranja vjerskih objekata i svetišta dovele su do velikih napetosti u društvu i snažnog protivljenja nekih vjerskih vođa. U Iranu su odluke vjerske zajednice nadređene onima države, pa je doista zanimljivo da je ipak prevladalo stajalište kako vjerske skupove treba privremeno obustaviti. Te su mjere prevencije, uz paniku koja je zavladala među stanovništvom i stvarno fizičko odmicanje i povlačenje u domove, dovele do usporavanja širenja virusa. Vlasti su počele sve češće naglašavati važnu ulogu samog stanovništva u kontroli epidemije. Ljudi su bili poticani da svakako ostaju kod kuće i izbjegavaju sve kontakte. To je bilo posebno važno osigurati prije iranskog festivala Nove godine u drugoj polovici ožujka kada su svi pozvani da izbjegavaju obiteljska okupljanja i putovanja te slavlja iranske Nove godine.
Većina Iranaca slijedila preporuke svog stožera, no bilo je i onih koji su ih ignorirali. Onima koji su putovali u svoje rodne gradove mjerili su temperaturu na ulazima i izlazima iz grada, ali povišena temperatura nije uvijek simptom bolesti COVID-19. Zato je došlo do nastavka širenja epidemije. Nekoliko dana nakon iranske Nove godine, 26. ožujka, uvedene su stoga znatno strože mjere i zabranjena su putovanja među naseljima. Tek kao posljedica takvih strožih mjera došlo je do opadanja intenziteta epidemije jer novogodišnji su praznici bili dali širenju virusa novi poticaj. Dojam među iranskim znanstvenicima jest da su strože mjere trebale biti primijenjene i prije iranske Nove godine, čime bi se znatno pospješilo obuzdavanje epidemije i smanjio broj umrlih.
Jedna od glavnih mjera koja je pridonijela suzbijanju epidemije bio je nacionalni program testiranja na prisutnost koronavirusa, uveden 17. ožujka. Omogućio je rano otkrivanje i liječenje zaraženih i izolaciju svih njihovih kontakata. Cilj programa bio je smanjiti golem priljev zaraženih u hitne službe i bolnice. Do danas je Iran testirao više od 670,000 ljudi s oko 8000 testova na milijun stanovnika. To nije malo za prilično siromašnu zemlju s 82 milijuna stanovnika. Usporedno, Hrvatska je provela oko 12700 testova na milijun stanovnika, a znatno je manja i razvijenija od Irana.
Proces testiranja započeo bi pristupom web-stranici (https:// salamat.gov.ir/) ili telefonskom broju (4030), uključio bi pitanja o simptomima COVID-19, a svi sa sumnjom na zarazu bivali bi upućeni u posebne medicinske centre koji su radili 16 sati dnevno. Tamo su ih pregledavali timovi zdravstvenih djelatnika. Ovisno o težini simptoma, zaraženi bi bili izolirani u svojim domovima, centrima za izolaciju ili bi ih uputili u specijalizirane zarazne bolnice.
Iako je Iran privremeno uspio usporiti širenje zaraze, posljednje brojke govore o oko 2000 novozaraženih i 50 umrlih dnevno. Kolege sa sveučilišta u Hamadanu, Kermanshahu i Shirazu očekuju kako će s popuštanjem mjera izolacije uslijediti novi epidemijski valovi. Zalažu se za što više testiranja kako bi se aktivno prekidali putovi širenja virusa. Vlada je također popustila mjere suzbijanja epidemije iz ekonomskih razloga, ali i zbog spoznaje da je zbog dugotrajnog boravka u domovima u mnogih ljudi došlo do povećanog rizika od tjeskobe i depresije. Vlada je također bila obećala i financijsku potporu građanima, no ubrzo je odgodila neka od tih obećanja. Kolege znanstvenici posebno strahuju da će daljnji valovi zaraze, uz nastavak sankcija protiv Irana, dovesti do povećanog rizika za tamošnje zdravstvene djelatnike, među kojima su mnogi već izvještavali o razdražljivosti, nemogućnosti punog koncentriranja na posao te fizičkoj i mentalnoj iscrpljenosti.
Najveći specifični izazovi u odgovoru Irana na epidemiju COVID-19
bili su uvjeravanje vjerskih vođa u ozbiljnost situacije i donošenje odluka o privremenom prestanku vjerskih okupljanja. Uz to, odgovor su im otežale međunarodne sankcije koje su dovele do nedostatka opreme i razvoja crnog tržišta. Treća specifičnost bila je “infodemija” lažnih vijesti i dezinformacija na društvenim mrežama koja je dovela do epidemije trovanja metanolom.
Iran, Južna Koreja i Italija bile su prve tri države izvan Kine znatno pogođene obolijevanjem od COVID-19. Dok je odgovor Južne Koreje bio jedan od najboljih u svijetu, a Italije jedan od najlošijih, Iran je postao prvi primjer kako će se siromašnije zemlje svijeta nositi s ovom pandemijom. Iako im mnoge stvari nisu išle u prilog, pokazalo se da iskustvo u sprečavanju zaraznih bolesti i znatno manji udio starog stanovništva čini siromašne zemlje svijeta otpornijima na ovu pandemiju u usporedbi s primjerima nekoliko visokorazvijenih zemalja Europske unije i Sjeverne Amerike.