Zar o neospornom zločinu u Bleiburgu moramo ponovno raspravljati 2020.

Pitanje svih pitanja, posebno za titoiste i jugonostalgičare. Ako su svi ti bez suđenja pobijeni i zatvarani i mučeni bili zlikovci, ako su svi zaslužili smrt i progon, zašto se o tome šutjelo, zašto je to bio tabu od svibnja 1945. godine?

Bilo je to prije 30 godina. U istočnoeuropskom komunističkom lageru pucalo je na sve strane. Perestrojka u punom zamahu. Pao Berlinski zid. Jugoslavensku javnost u to je doba šokirala knjiga koja je izašla u kratkom vremenu u dva izdanja, u velikoj nakladi. Bila je to knjiga grupe autora, svojevrstan zbornik radova, koju je izdao ondašnji Vjesnik. Zašto šok?

Zato što je knjiga bila naslovljena “Bleiburg – otvoreni dossier” i u podnaslovu je stajalo “Četrdeset i pet godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata skinut je tabu s tragičnih događaja na austrijsko-jugoslavenskoj granici u svibnju 1945. kada je bez suđenja pobijen zasad neutvrđeni broj pripadnika raznih kvislinških formacija što su se borile na strani Trećeg Reicha: ustaša, domobrana, belogardejaca, četnika, ljotićevaca, Kozaka... Ova knjiga donosi domaća i strana svjedočanstva o njima”. Autori su bili Marko Grčić, Željko Krušelj, Darko Bekić, Aleksandar Vojinović, Matjaž Klepec, Jasna Zanić-Nardini, Vladimir Žerjavić, Toby Low Aldington i Nikolaj Tolstoj.

Kakav Bleiburg? Kakva ubojstva? Kakva pogubljenja? Kakvi zločini? Što se to dogodilo? Pa to je nemoguće! Kako se tek sad, 45 godina nakon tih događaja, o tome priča, piše, objavljuje? Trebalo je proći 45 godina da padne komunistički režim da se javno progovori o temi koja je u Titovu režimu bila tabu nad tabuima! Ta se tema tih 45 godina na životu održavala u emigraciji, u kojoj su objavljivane knjige o tome, radovi, istupali svjedoci… Ali u Jugoslaviji o tome nitko nije smio pisnuti ni riječi! O tome se javno nije smjelo govoriti! O tome se ništa nije smjelo istraživati! Ni jedan povjesničar nije smio istraživati tu temu i išta o njoj objaviti! Tko god bi i pomislio na takvo što, bila mu je glava na panju! I u obiteljima žrtava te tragedije šutjelo se do 1990. godine. U obiteljima se o tome nije pričalo, ili se pričalo samo potiho, jer su se svi bojali odmazde jugoslavenskih vlasti. Svuda su bile uši, špijuni, cinkaroši… Sve se pratilo i kontroliralo. Uzbunu je zapravo prvo podignula knjiga koja je izašla u Londonu 1986. godine. Bila je to knjiga Nikolaja Tolstoja pod naslovom “Ministar i pokolji”, u kojoj je iznio svoja istraživanja o britanskom zarobljavanju nekoliko stotina tisuća pripadnika raznih kvislinških formacija i drugih izbjeglica s teritorija Jugoslavije u tijeku posljednjih dana Drugoga svjetskog rata, u svibnju 1945. Britanska je vojska te zarobljenike izručila sovjetskoj, odnosno, jugoslavenskoj strani, a one su ih, pak, masovno likvidirale. Odgovornoma za to posljednje, Tolstoj je proglasio britansku vojsku i, konkretno, Harolda Macmillana, tada ministra-rezidenta britanske vlade pri Savezničkom zapovjedništvu za Sredozemlje, kasnijeg britanskog premijera. Naravno, za jugoslavenski režim to je sve bila teška laž! A Tolstoj je u Londonu završio na sudu. I onda odjednom izađe knjiga koja je na svjetlo dana izvukla jednu od najčuvanijih tajni Titova režima.

Nakon nje više ništa nije bilo isto. Jedan od autora u toj knjizi, Darko Bekić, već je i 1989. godine kao prvi autor u tadašnjoj Jugoslaviji uspio objaviti pregledni članak na tu temu pod naslovom “Slučaj Bleiburg: nova istraživanja, nova iskušenja”, koji je izašao u Časopisu za suvremenu povijest, i to baš ponukan Tolstojevom knjigom i reakcijama nakon njezina objavljivanja. No taj je članak ostao u uskom krugu čitatelja, sve do objave ove knjige, u kojoj je Bekić svoj članak dodatno proširio. I nastala je pomutnja! Knjigu više nitko nije mogao zabraniti, a bome ni činjenice osporiti. Jer se dogodio veliki zločin. I nakon toga, u ovih 30 godina, izašlo je puno ozbiljnih knjiga i radova na ovu temu, da bismo 2020. ponovno morali raspravljati o neosporivim činjenicama. Pitanje svih pitanja, posebno za titoiste i jugonostalgičare. Ako su svi ti pobijeni i zatvarani i mučeni bili zlikovci, ako su svi zaslužili smrt i progon, zašto se o tome šutjelo, zašto je to bio tabu? Ovo je samo jedan od niza primjera zašto nam je nakon 1990. godine trebala ozbiljna revizija povijesti, i zašto nam i danas još treba. Ili bismo trebali ostati na razini propisane partijske povijesti do 1990. godine? •

Pitanje žrtava komunističkog režima jedan je od primjera zašto nam je nakon 1990. godine trebala ozbiljna revizija povijesti, i zašto nam i danas još treba