BRIGA NJIH ZA ZAKON KAD NE SPAVAJU U STUDENTSKIM POSTELJAMA
Dobar plan danas bolji je od savršenog sutra, rekao je jednom George Patton, general u Drugom svjetskom ratu. Nisu ratne knjige vjerojatno toliko detaljno proučavali politički čelnici, iako se upravo na taj Drugi svjetski znaju zakačiti kad objašnjavaju tko je kome bio ustaša, a tko partizan. Ali da sad ne skrenemo sasvim s teme, jer danas su puna dva mjeseca od zagrebačke katastrofe, za koju se u startu nitko nije nadao da će biti baš ovako žalosna. Težak je, iako je to riječ koja situaciju ne opisuje ni izbliza, bio taj 22. ožujka kad su Zagrepčani rano ujutro istjerani iz svojih domova u papučama i pidžamama i kad su, vrativši se u stanove i kuće, shvatili da u njima više neće moći boraviti. Studentski dom u Cvjetnom naselju tad je postao adresa nekih među njima, a ministar graditeljstva Predrag Štromar, gradonačelnik Milan Bandić pa i premijer Andrej Plenković tim su ljudima obećali hitno donošenje Zakona o obnovi zgrada kako bi se moglo početi s radovima, a Cvjetno ponovno postati ono za što
Prve su projekcije bile da će dokument o obnovi biti izglasan 24. travnja. Gledate li kalendare?
je i namijenjeno – mali grad studenata, a ne “izbjeglica”. Dva tjedna, obećali su. Toliko im treba, govorili su, da pripreme prijedlog papira koji će Zagrepčanima omogućiti skoro vraćanje u njihove domove, a prve su projekcije bile da će zakon biti donesen već između 20. i 24. travnja. Gledate li kalendare? U pravu ste, bilo je to prije mjesec dana, taman kad su govorili da im treba još malo vremena jer moraju to detaljno. Moraju da bude baš dobar. Pa su uzeli još dana, jer noći oni provode u svojim kućama, a ne kod sestrične, bake, roditelja ili rodbine. Ili na studentskoj postelji. Bit će najesen, kažu sad, donijeli su neke uredbe po kojima si stanari sami mogu popraviti zabatne zidove i dimnjake, podijelili neke crepove po kvartovima. Prva pomoć je to, rekli su. A Zagrepčanima treba i druga i treća jer i dva mjeseca nakon potresa centar grada je bez tople vode, a u osam tisuća objekata ne smije se ni ući. A ovi koji su i ušli, pojma nemaju što da diraju, kako da rade. Jer ne objašnjava im to nitko. Ni Grad, ni država pa čak ni upravitelji zgrada. Zato, na svoju ruku. Tako rade. Odnosno, htjeli bi, ali pitanje je hoće li. Jer za veće zahvate suglasnost inženjera građevine, po novom, dobivati neće dok se ne donesu podzakonski akti. Jer sam zakon najvjerojatnije ćemo ugledati na zimu.