Hajduk mi je zatajio poziv, pa sam o svom trošku išao igrati za Hrvatsku
Darko Dražić Nekadašnji kapetan bijelih prisjetio se svoje zanimljive karijere
Na intervju s Hajdukovom legendom i nekadašnjim kapetanom bijelih Darkom Dražićem (210 nastupa između 1983. i 1991. godine, 27 pogodaka) potaknula nas je dirljiva ispovijest Igora Štimca o finalu Kupa maršala Tita iz 1991. godine. Taj dan (8. svibnja 1991.) Hajduk je osvojio svoj posljednji trofej u bivšoj državi, a Darko Dražić, na žalost, nije mogao nastupiti zbog iznenadne smrti oca.
Bio je najbolji libero Bundeslige
– Mene je 6. svibnja 1991., kada sam u svečanom odijelu i sa sportskom torbom iz kuće u Brelima krenuo u Split, nazvala sestra iz Novog Travnika i kazala mi: ‘Ako želiš oca vidjeti živoga, odmah dođi kući’. Bio sam šokiran, nazvao sam klub, objasnio im situaciju i krenuo prema Novom Travniku. Na žalost, oca Nikolu izdalo je srce i nisam ga zatekao živoga. Tada sam iz Novog Travnika poslao u beogradski hotel “Jugoslavija” brzojav podrške suigračima. U njemu je stajalo: ‘Uza svu bol i tugu, ja sam s vama!’. Ne znam zašto taj brzojav nije pročitan suigračima. Dok sam pokapao oca, istodobno je trajala utakmica u Beogradu. A sljedeći dan već sam bio na treningu u Splitu – prisjeća se danas 57-godišnji Dražić, kojega smo zatekli u obiteljskoj kući u Brelima.
U Hajduk je došao u ljeto 1980. godine iz rodnog Novog Travnika.
Dražić je danas nogometni trener bez posla, vlasnik Uefine Pro licencije od 2009. godine (diplomirao je u Sarajevu), dok je A licenciju stekao u Njemačkoj. Diplomski rad zvao mu se “Analiza rada u Borussiji Dortmund”, jer ga je zanimala metodologija rada tadašnjeg trenera Borussije Jürgena Kloppa. A usto je dobro poznavao Kloppova pomoćnika Željka Buvača.
– Protiv Kloppa sam često igrao dok je on bio igrač Mainza, a ja u Fortuni iz Düsseldorfa. U Njemačkoj sam, kod trenera Ristića, igrao na mjestu libera, ali i lijevog veznog, više prema naprijed. U Hajduku sam počeo kao stoper, debitirao sam 1983. u utakmici s Honvedom kod trenera Pere Nadoveze.
Sredinom devedesetih, kada je hrvatska reprezentacija počinjala svoj uspon, spominjani ste kao kandidat za vatrene?
– Još 1995. godine novinar Židak bio je u Düsseldorfu i pisao o meni kada sam bio proglašen najboljim liberom Bundeslige, a tada je bila trajala potraga za lijevim bekom reprezentacije uoči utakmice s Italijom u Splitu, budući da je Jarni bio suspendiran. Tada mi je Židak kazao: ‘Naši traže beka, a imaju tebe.’ Međutim, tada je Ćiro imao neku svoju priču... A poslije puno godina, kada je bio trener u iranskom Kermanu, ja sam mu bio suradnik.
Ipak, Darko Dražić ponosni je vlasnik dresa hrvatske reprezentacije iz njezine prve utakmice u povijesti, 17. listopada 1990. godine. To je čuveni sastav koji je u Zagrebu izveo izbornik Dražan Jerković: Ladić (Gabrić), Vulić, Kasalo, Peršon (Židan), Dražić, Čelić, Kranjčar, Asanović (Mladenović), Cvjetković, Mlinarić, Shala.
– Neki dan mi je novinar Andrija Kačić-Karlin kazao kako je tadašnji izbornik Jerković izjavio da sam ja bio među prvom trojicom igrača koji su mu potvrdili nastup za reprezentaciju, uz Cvjetkovića i Kranjčara. Čelić i ja bili smo jedini igrači Hajduka u toj utakmici. Drugu utakmicu Hrvatske, protiv Rumunjske, propustio sam zbog ozljede, pa sam ponovno nastupio u trećoj, protiv Slovenije. Zanimljivo, poziv je bio poslan u klub, ali mi ga nisu dali, niti su me o tome izvijestili. Saznao sam iz “Sportskih” da sam pozvan. Kada sam tajnicu u Hajduku pitao za pozivnicu, opravdala se da ju je smetnula s uma i izvadila ju je iz ladice. O svom sam trošku kupio avionsku kartu i otputovao u Zagreb, uopće nisam želio da to naprave oni, a to im je bila obveza.
Težak rastanak s bijelima
U Hajduku ste godinama bili čvrst oslonac trenerima, ali rastanak s bijelima nije bio ugodan?
– Prvi profesionalni ugovor s Hajdukom potpisao sam 1983., drugi 1988. godine, koji se poslije dvije godine poništava i potpisuje se novi. Tada potpisujem na četiri godine, svaka je godina zasebna, svaka ima svoj iznos i svoje rate. Prva godina bila je ispoštovana. Kada je došla 1991., a ja sam tada bio kapetan Hajduka, otišao sam do sportskog direktora Buljana, otprilike mjesec dana prije nego što je trebala biti isplata. I rekao mu: ‘Iko, znam da je financijska situacija teška, pa ako će moja rata kasniti ili neće biti isplaćena, nije nikakav problem, samo mi to recite na vrijeme.’ Izišao sam iz njegova ureda, ali nisam zatvorio vrata do kraja, pa sam se vratio da ih zatvorim, i tada čuo Buljana kako govori ljudima oko sebe: ‘Ma dobit će k...c!’. Okrenuo sam se i razočaran otišao kući. Nitko mi ništa nije govorio pet dana, deset dana, bila su tu i dva štrajka igrača u međuvremenu..., došao je 15. rujna i tada sam odlučio da više neću trenirati i da ću napustiti klub. To sam priopćio treneru Poklepoviću. Na tome su pojedinci čak skupljali političke poene, jer sam raskid ugovora dobio preko NSJ-a. A 1990. godine ostao sam u klubu jer me to zamolio trener Luka Peruzović, iako sam imao ponudu portugalskog Salgueirosa. U listopadu 1991. sam kao kapetan Hajduka i reprezentativac otišao na probu u Fortunu iz Düsseldorfa. Poslije drugog treninga, njihov je trener rekao: ‘To je to.’ I ostao sam – priča Dražić, koji je s 252 nastupa stranac-rekorder po broju nastupa za Fortunu iz Düsseldorfa. Kakvi ste s Hajdukom?
– Bio sam dio Hajdukove priče jer sam vodio Hajdukovu drugu momčad, tada u Primorcu iz Stobreča. Postigao sam čudesan rezultat ostavivši ih u Trećoj ligi. Imao sam ugovor s Hajdukom, no zamjerili su mi što sam od predsjednika Brbića tražio barem da mi plate putne troškove, jer sam svaki dan na trening i kući putovao 100 kilometara. Plaću nisam vidio 4-5 mjeseci, bilo je takvo vrijeme. Na to mi je on odgovorio da i on putuje na posao iz Tučepa. Kada se odlučivalo tko će biti trener novoosnovane Hajdukove B momčadi, politika je odlučila da to bude Osibov. A ja sam se svima zahvalio.
Idete li na Hajdukove utakmice? – Ne, posljednja koju sam gledao, na nagovor mlađe kćeri, bio je derbi s Dinamom u rujnu 2018. kada je vatrogasac ostao bez prsta. Nisam tada s kćeri i suprugom sjedio na mjestima koja nam je dao Hajduk, nego na mjestima za koja nam je ulaznice nabavio Bruno Petković. Mlađa kći se u to vrijeme dopisivala s njim, znali su se... Je li bila u vezi s Brunom? – Nisu bili u vezi, nego su se znali. On joj je, ajmo tako reći, pokušavao uletjeti...
Kći Mariana je 25-godišnja tenisačica, a trenutačno je s obitelji u Brelima.
– Od početka njezine karijere radio sam s njom, kao i sada u doba koronavirusa jer smo dulje vrijeme zajedno. Ja sam joj sada trener. Starija kći Antonia (31) teniska je sutkinja. Lani je na Mastersu u pariškom Bercyju bila jedini sudac s ovih područja, a u Madridu sudila je finale Davisova kupa Španjolska – Kanada.
Kći Mariana prošle je godine osvojila pet turnira, a druga kći, Antonia, u Madridu sudila je finale Davisova kupa Španjolska Kanada