U strankama vide isto: vlast se valja ulicama i treba je pokupiti. No hoće li birači pohitati na birališta iz izolacije
Pripreme li se dobro, izbori bi trebali biti izjašnjenje o državi, a ne samo o vlasti; o budućnosti zemlje, a ne o njezinoj kontaminiranoj prošlosti; o napretku ljudi, a ne o njihovim frustracijama; o toleranciji u društvu, a ne o starim ili novim animozitetima
Postoje najmanje dva objašnjenja zašto Andrej Plenković ide u ring prije nego što je morao, a nijedno nije epidemiološke naravi: žuri da mu ne bi pobjegli pozitivni efekti dobrog upravljanja koronakrizom, a ne može čekati da ga sustignu negativni efekti financijskog iscrpljivanja države. Sve drugo počivalo bi na labavim pretpostavkama koje u politici uvijek podsjećaju na oblake – nekad iz njih padne kiša, a nekad ih rastjera vjetar, da Ivan Penava nije doveo do kraja pobunu protiv stranačkoga vodstva. Odlučio je gradonačelnik herojskog Vukovara ostaviti stranku da u Dunav tone bez njega, što spada – znaju li se druge manifestacije njegova sustavnog otpora stranačkome vodstvu – u političko (samo)ubojstvo s predumišljajem. Temperatura raste pred svake izbore; pred ove bi narasla da se održavaju usred zime. Na svim stranama krivo vide da se vlast valja na ulicama i da je treba pokupiti, Plenkoviću pred nosom. Njegova vlast ima, pak, svoju računicu: dok je svježa uspješna borba za zdravlje ljudi i spašavanje gospodarstva, to su veći izgledi na pobjedu. Treba još uvjeriti građane da, izlazeći iz izolacije, prođu preko birališta, da se ne uplaše nekog novog virusa pa da ostanu doma, u novoj karanteni.
Birače valja dobro prodrmati, da shvate da nisu samo statisti u izrežiranoj igri. Kad bi apstinenti opet pobijedili, Hrvatska bi izgubila; ne bi dobila vlast koja bi se mogla legitimnije uhvatiti ukoštac s teškim naslijeđem virusne paralize. Mogao je HDZ čekati još koji mjesec i ne žuriti se toliko pred rudo, u trci za novim demokratskim legitimitetom; nikad se svi ne bi suglasili koja je najbolja radna temperatura za onaj dio moždanih vijuga koje će odlučivati koju listu treba zaokružiti za dobrobit „Lijepe Naše“. Prilagođavanjem termina stranačkome interesu HDZ ne čini ništa što nisu radile i druge vladajuće stranke u Hrvatskoj. No nešto je, ovaj put, drastičnije: nikad se ranije nije kalkuliralo kome odgovara nesreća? A Hrvatsku su pogodile čak dvije u izbornoj godini; druga je potisnuta, kao da je potres nesreća druge kategorije, koja može čekati novu vlast.
Lutanje po bespućima
Kad je pravo vrijeme za izbore, to se neće znati dok se ne zatvore birališta. Kad bi se znao pobjednik prije izbora, mogla bi svaka država uštedjeti na troškovima. Na toj laži počivaju diktature. Demokratska se politika redovito pokazuje kao nepredvidiva politika u kojoj ponekad ni večer ne zna što donosi jutro. Da je Andrej Plenković na vrijeme shvatio da mu Ivan Penava radi o glavi, na vrijeme bi ga spriječio da mu ne napravi dar-mar u stranci u najgorem trenutku, uoči samih izbora. Da je Milan Kujundžić bolje mjerio svoje nekretnine, Vili Beroš ne bi izbio na izborne plakate, kao jedna od zvijezda HDZove kampanje. Da se koronavirus skrivao u utrobi šišmiša još neko vrijeme, ili da je ostao u Wuhanu, vjerojatno bi saborska većina još čuvala svoje sinekure. Ili da je do pomicanja ploča ispod Zagrebačke gore došlo koji mjesec kasnije, ili da se, kojom srećom, nisu ni pokrenule, građani bi još jednom promašili izbore.
Ni sad Hrvatska nije sigurna da je političke stranke neće odvesti u prošlost, kad gomilaju trupe ustaša, i to u paradnoj uniformi, i trupe partizana, uglavnom zakrvavljenih ruku, i kad se pobuna protiv Plenkovića vodi pod krinkom neraščišćene prošlosti iz Domovinskog rata. Kao da Franjo Tuđman nikad nije proglasio aboliciju, da bez žrtava integrira istočnu Hrvatsku u državni korpus i da na dolasku u Vukovar nije opomenuo pobjednike da se ponašaju pobjednički. Zašto bi se Hrvatska trebala vraćati u prošlost kad joj je ugrožena sadašnjost? Svi su uvjeti ispunjeni da se odlijepi od svoje (ne)slavne povijesti, i da krene brže u obnovu i modernizaciju države i društva: Hrvati su riješili nacionalno pitanje i ne mogu više nikoga kriviti, doli sebe same, što zaostaju; Hrvati su dobili državu i ne mogu se iscrpljivati u dokazivanju tko je od koga državotvorniji, umjesto da grade pravnu državu u kojoj će se svi držati zakona kao pijan plota; Hrvati su dobili političke slobode da svatko može slobodno misliti, govoriti i djelovati, da bi se skrivali dalje iza propalih ideologija; Hrvatska je sastavni dio europskog demokratskog poretka, da bi Hrvati dalje lutali po bespućima nedemokratskog Balkana. Dakle, birači će imati o čemu birati, ako ih se ne zavede na krivi put.
Pripreme li se dobro (u kratkome roku), izbori bi trebali biti izjašnjenje o državi, a ne samo o vlasti; o budućnosti zemlje, a ne o njenoj kontaminiranoj prošlosti; o napretku ljudi, a ne o njihovim frustracijama; o toleranciji u društvu, a ne o starim ili novim animozitetima; o vladavini kulture, a ne o nekulturnim vlastima. Nema dokaza da su političke stranke spremne okrenuti stranicu i uvesti zemlju u (n)ovo stoljeće. Opet bi se trebali natjecati domoljublje s domoljubljem, jedna prošlost s drugom prošlošću, jedna bezidejnost protiv druge bezidejnosti, jedna nekompetentnost s drugom nekompetentnošću. Osjećalo se to na jedan način u ranijim izborima, kad je polovica birača odbijala glasati ili je bacala glasove u bunar prosvjednih stranaka. Na vidiku nije više novi „Živi zid“, stari se srušio, jer je bilo loše konstruiran, kao što su i njegove prosvjedne prethodnice brže nestajale nego što su nastajale. Radilo se o hirovitoj reakciji na stanje u državi, a ne o osmišljenoj akciji za njezinu promjenu.
Da je otišao za Škorom, Most bi se vjerojatno utopio u njegovoj heterogenoj grupaciji koju mogu povezivati interesi za vlašću, ali lako bi je mogli razjediniti personalni interesi, kad bi se realizirali. Vjerojatno će se održati izvan Domovinskog pokreta, više na račun nekoliko bombardera koji nisu nastajali u laboratoriju Ivice
Relkovića za finu obradu političara. Pod njegovom je rukom sada slična stranka koja bi na račun imena i prezimena kandidata mogla konkurirati za Sabor, ako joj ne bude prekratko vrijeme da se dobro predstavi biračima. Oformila se politički i grupa mladih menadžera, sposobna misliti drukčije od klasičnih političara, zrelija je i jedna intelektualna ekipa koja misli da u politici treba djelovati pametno. Uglavnom, moglo bi biti drukčije nego što je bilo dok su HDZ i SDP dijelili plijen u dva neravnomjerna dijela.
Zaobiđena zamka
Najveća stranka ljevice nema još vođu kojeg bi priznalo političko tržište, ali ima potrebnu borbenost, dosta dobrog kadrovskog „materijala“i veliku volju da skine s vlasti „najkorumpiraniju vladu“. Uspije li SDP uvjeriti birače da će vladati drukčije od HDZ-a, da će braniti institucije umjesto da nameće pojedince, ili pojedinca, nije bez izgleda da nadoknadi manjak lidera, na koji upozoravaju svi koji površno misle da na tome počiva svaka politika. U obranu naslova HDZ ulazi samouvjereno, raskida sve dosadašnje koalicijske veze i ide sam na biralište. Plenković je izabrao riskantnu taktiku: sam protiv svih! Svi će se tako boriti protiv njega. Objektivno, među dosadašnjim saveznicima i nema savezničkog potencijala. HNS je odigrao svoju ulogu rezervnoga kotačića koji je uključen u HDZ-ov stroj kad je iz njega ispadao Most. Takve se saveznike kod prvog servisa obično baca u staro željezo. Od drugog partnera, od Milana Bandića, Plenkovićeva bi stranka opet imala više štete nego koristi da je
s njime išla u nove aranžmane pa se s gradonačelnikom nije dogovarala ni oko sanacije glavnoga grada. Bandićeve „žetončiće“mogla bi, na kraju, progutati njihova pohlepa za položajima, kočoperenje po Saboru bez ikakvog demokratskog pokrića. Može (li) se računati s time da će poslije izbora, bar dok se ne uhodaju nova trgovačka društva, doći do kadrovske nestašice na tezgama; neće biti prođe za pokvarenu robu na kojoj se zasnivala mnogo hvaljena politička stabilnost. Jednu je zamku HDZ zaobišao, uvodeći strogu političku distancu prema Milanu Bandiću. Problem je neće li Zagrepčani shvatiti da je s tom epidemiološkom operacijom uspostavljena i distanca prema Zagrebu; oštećeni glavni grad ostavljen je na počasnom mjestu zapostavljenih tema za prvu sjednicu budućega Sabora. Vlada se upadno trudi dokazati da joj je Zagreb na srcu; mjerama kompenzacije osuđuje samu sebe da djeluje kao socijalna ustanova, zato što je propudesnici, stila priliku – pa ako je trebalo i produžavanjem rada Sabora – da dokaže da kao političko vodstvo ima strateški plan za spas svoga glavnoga grada. Točno je da se koronavirus nikad nije pojavio u Hrvatskoj (ni u svijetu) i da država treba reagirati na razini neviđenog događaja i svih njegovih posljedica. Ali, ni potresa nije bilo od Šenoina doba, da i Zagreb ne bi spadao ravnopravno u taj paket hrvatske solidarnosti. Što će zasluženo dobiti na račun odličnog manevriranja u doba pandemije, Vlada bi mogla izgubiti zbog toga što joj nije bilo dosta dva mjeseca da zajamči obnovu Zagrebu i mir Zagrepčanima. Ako hoćete, i zbog izbornih interesa koji imaju veću težinu od socijalne mirovine ili mostarine na Krčkome mostu, pa možda i od Penavina „puča“. HDZ ne bi smio zaboravljati da u glavnome gradu nije prolazio dobro ni kad je suverenije vladao državom.
Bandić prazne blagajne
Ima li HDZ snage priznati da je posljednje izbore izgubio, a izbore prije toga nije dobio, a da ne upadne u pesimizam? Svaka dublja analiza poraza Kolinde Grabar-Kitarović otkrit će da su je – uz vlastite propuste i stranačku pomoć s figama u džepu – stajali podjednako Škorina beskompromisna opozicija i Bandićeva proračunata podrška. Pjevač je u međuvremenu na svoje ime registrirao novu političku firmu pod zvučnim imenom Domovinskog pokreta (M. Š.), okupio šareno društvo od humorista i zabavljača do ozbiljnih ličnosti iz visoke politike. Plenković nije mogao dobiti Škoru na svoju stranu, a još manje prijeći na njegovu; između njih je prevelika svjetonazorska i politička provalija. Uspio je, za izborne potrebe, udaljiti od sebe zagrebačkog gradonačelnika, koji s praznom blagajnom nije mogao osloboditi državu brige za zagrebačke stradalnike. Država je ispraznila svoju riznicu da bi spasila gospodarstvo i očuvala socijalni mir, barem na kraću stazu. Ostali će računi doći najesen na naplatu; stanje u zemlji, poslije dviju elementarnih nepogoda, toliko je teško da se ne zna tko je hrabriji: dosadašnje vlasti, koje žele nastaviti, ili oporba, koja je želi zamijeniti.
Jedna poznata židovska izreka dobro pogađa opterećenja današnje hrvatske politike mjesec ili dva uoči izbora: „Novac izgubljen – ništa nije izgubljeno; vrijeme izgubljeno – mnogo je izgubljeno; nada izgubljena – sve je izgubljeno“. Hrvatska nije stekla novca da može na dosadašnji način obnavljati državu; potrošila je mnogo vremena u krivome uvjerenju da je našla pravi model za napredak; umre li nada na biralištu, za što će se ljudi hvatati u teškim vremenima? Hrvatskoj treba vlast odgovornija od svih dosadašnjih vlasti, kompetentnija nego što je bila ijedna, zauzetija da modernizira i državu, i gospodarstvo, i društvo nego sve vlasti do sada. Ako netko i dalje misli da će se HDZ prošetati do nove pobjede, zapostavlja činjenicu da projekt Miroslava Škore izrasta u konkurenciju na desnici kakvu Franjo Tuđman u svoje vrijeme ne bi tolerirao, a Ivo Sanader razbijao bi je tautologijom da je glas za ne-HDZ-ovsku desnicu glas za ljevicu! Samouvjereni Plenković odnosio se dvojako prema konkurenciji u vlastitoj stranci; Darka je Milinovića otpilio po hitnome postupku, a dvije je godine Ivan Penava grublje izazivao šefa stranke da ga izbaci, da bi lakše prosperirao kao njegova žrtva; na kraju je sam napustio stranku pa će ubuduće funkcionirati kao disident na visokoj dužnosti u Domovinskom pokretu. HDZ je izgubio, iako to ne priznaje, Penava nije ništa stekao, dok to ne verificira biralište, a Škoro je u njemu dobio zvučno pojačanje; gradonačelnik je povukao za sobom HDZ-ovsko vodstvo grada heroja, koje teško prihvaća Plenkovićev „svjetonazorski liberalizam“i njegovo „političko skretanje ulijevo“! Šefu HDZ-a nije se moglo dogoditi ništa gore, i u gorem trenutku, nego da izgubi Vukovar bez borbe. Možda se HDZ-u na biralištu opet pojavi nešto crno, a da ne bude labud. Razvije li se bratoubilački rat na kako se već odasvud prijeti, Hrvatska bi se mogla suočiti sa situacijom kakvu nikad nije imala – da se dvije desnice tuku na biralištu, a da poslije toga paktiraju u vlasti! Nije jednom politika dokazala nadrealističke sposobnosti mirenja zakrvljenih stranaka ako su interesi ispred uvjerenja. Svjetonazorski, između Plenkovića i Škore razlika nije puno manja nego između Plenkovića i Željke Markić, koju vlasnik Domovinskog pokreta nije uspio privoljeti da mu se pridruži. Politički, razlike su možda i veće, uzme li se u obzir da šef HDZ-a gleda podjednako na oba totalitarizma i njihove zločine, a Škoro traži kosti partizanskih žrtava po zagrebačkom grobištu koje je Josip Horvat pripisivao luburićevcima (što ne mijenja ništa na stvari na globalnom planu odgovornosti za ratne i poslijeratne zločine). Ni u HDZ-u ne odbacuju sasvim suradnju s Domovinskim pokretom poslije izbora, unatoč oštroj Škorinoj retorici, koja drži na nišanu više HDZ nego SDP. U ovoj fazi Škoro se bori za glasove na koje bi se u Karamarkovo vrijeme fokusirao HDZ. Podijele li se ti glasovi tako da Plenković bude relativni pobjednik, a da ovisi o koalicijskoj suradnji s Domovinskim pokretom, nije lako zamisliti kako bi ta vlast funkcionirala skladno i efikasno u vremenu kad će se to tražiti više nego ikad prije.
A velika koalicija?
Drugu mogućnost – veliku koaliciju, u HDZ-u odbacuju s prijezirom, a u SDP-u s odlučnošću, zanemarujući potpuno i jedni i drugi da su se velike koalicije potvrdile u velikim zemljama kao dobro rješenje u izvanrednim okolnostima. Teško je razumjeti gotovo neprijateljski odnos dviju najvećih hrvatskih stranaka koje isključuju svaku suradnju, čak i kad bi to bilo u interesu države. Zašto bi to bilo na njihovu štetu? Ne bude li bolje mogućnosti da vlast stavi državu na noge i da je modernizira... Stranački vođe previše opterećuju i sebe i druge pitanjem: tko će biti prvi među nejednakima. Ne bira se jedan pojedinac, nego 150 ljudi, ne upravlja se Hrvatskom iz jednoga centra, nego iz njenih institucija, u demokratskoj politici ništa nije tako nepromjenjivo da se ne bi moglo mijenjati. Zato bi i Plenković i Bernardić – a i Škoro, ako tako visoko puca – trebali uvažiti savjet velikog pisca Itala Calvina: „Najbolje što čovjek može očekivati je da izbjegne najgore“!
Nema dokaza da su političke stranke spremne uvesti zemlju u (n)ovo stoljeće. Opet se natječe domoljublje s domoljubljem, jedna prošlost s drugom prošlošću...