Prekidao je liječenje zbog pisanja, na dan smrti slali su “Ljepši kraj” u tiskaru
Umro je Bekim Sejranović, tužne reakcije diljem regije ne jenjavaju
Točno na dan kada je u Banjoj Luci u četrdeset devetoj godini iznenada umro omiljeni pisac Bekim Sejranović, njegov zagrebački urednik Drago Glamuzina u tiskaru je poslao novo izdanje romana “Ljepši kraj” iz 2010. godine. Bekim je odobrio naslovnicu i neke manje izmjene u tekstu. Na žalost, novo izdanje svog drugog romana nikada neće uzeti u ruku.
Umro je u Banjoj Luci u kojoj je živio posljednjih mjeseci i to kao voljena osoba, ali i kao umjetnički direktor književnog festivala Imperativ koji je prije tri godine osnovala Sanela Babić. Umro je kao bosanskohercegovački, hrvatski i norveški pisac. Bio je član Hrvatskog društva pisaca, književni prevoditelj koji je prevodio s norveškog jezika na hrvatski. Bio je i dobitnik važne regionalne nagrade “Meša Selimović” za svoj romaneskni prvijenac “Nigdje, niotkuda”, premijerno objavljen u Zagrebu za nakladničku kuću Profil, autor jedne studije o Janku Poliću Kamovu i njegovu romanu “Isušena kaljuža”, jedne zbirke priča (“Fasung”, prve objavljene knjige”) i četiri romana te zbirke koja je kombinacija putopisa, dnevnika i književnih kritika. Objavio je i zapaženu antologiju norveške kratke priče “Veliki pusti krajolik” za nakladu MD 2003. godine.
Od studenta do izbjeglice
I da. Lani je objavio odličnu autobiografsku i ispovjednu pripovijetku “Miss Misery na otoku Susku” u sklopu zbirke proznih tekstova “Autorske bure” koju je objavio VBZ u suradnji s Europskom kulturnom prijestolnicom Rijekom. Zbog pisanje te je priče mjesec dana trebao boraviti na pjeskovitom otoku Susku. Zbog toga je putovanja i angažmana prekinuo liječenje. I u toj priči piše ama baš sve po čemu će ljudi dugo pamtiti Bekima Sejranovića, tog nevjerojatno talentiranog pisca, netipičnog usamljenika i velikog romantičara.
Njegova je smrt potresla cijelu regiju. Na zgradi BiH veleposlanstva u Pragu veleposlanica Martina Mlinarević (i sama autorica) spustila je zastavu na pola koplja. Bekimovi brojni književni prijatelji i poznanici opraštaju se od njega dirljivim porukama, a obični čitatelji žale za piscem kojeg su cijenili i obožavali. Jer Bekim je bio rijetko pristupačan i rijetko šarmantan pisac. Unatoč svim problemima koje je imao u životu, on se nije pretvorio u vječnog nezadovoljnika koji stalno jamra ni u narcisoidnog pisca koji podcjenjuje sve oko sebe. Bio je jednostavan i drag, neizmjerno iskren i beskonačno zanimljiv.
U svojim je djelima u pravilu pisao autobiografski. Tako je, govoreći za Večernji list o romanu “Sandale” 2013., rekao: “Neke sam stvari izmaštao, neke su se odigrale upravo suprotno nego što piše u knjizi. Svi pisci i svi umjetnici zapravo stvaraju na osnovi svojih iskustava. I svaka je fikcija u osnovi autobiografska, ako idemo u tom smjeru. Dakle, to je jest autobiografski roman, ali nije autobiografija i nisu to memoari. Ja sam premlad za pisanje memoara. Nadam se da ću imati vremena za to.”
Glavni lik iz romana “Sandale” doista je bio jako sličan samom Sejranoviću.
“Taj glavni junak koji podsjeća na mene, da ne velim da sam to ja, urbani je tip, ali istodobno ne voli civilizaciju. Nije bitno je li to Hrvatska, Norveška ili Bosna, on jednostavno ne voli društvo. Nekakva je mješavina skitnice, avanturista, anarhista, ali nije baš lud. Načitan je. Mislim da svakom umjetniku društvo oduzima dio slobode. Čim si dio društva, moraš se pridržavati nekih pravila. A kada čovjek putuje, slobodan je. Imam čak jedan mali brodić na Savi, u Brčkom. Kada sam na njemu, čovjek je sveden na jednostavne stvari, razmišlja gdje će prenoćiti, je li mu suho, što će jesti. Bavi se primarnim stvarima i blizak je prirodi. Meni je rješenje sjesti na brod, ploviti do Đerdapa, pecati ribe”, govorio je 2013. godine Sejranović.
Rođen je u Brčkom 30. travnja 1972. godine. Srednju Pomorsku školu upisao je u Rijeci, nakon položene mature, upisao je Pomorski fakultet u Rijeci, a onda kroatistiku na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Kako nije imao sređene papire (u međuvremenu se raspala Jugoslavija), morao je napustiti Hrvatsku pa je otišao u Norvešku kao izbjeglica iz Bosne. U Oslu je 1999. magistrirao na Povijesno-filozofskom fakultetu na kojem je godinama i radio kao lektor. No, bio je i sudski tumač i književni prevoditelj, predavao je norveški za strance te pisao vlastitu prozu.
Razveden je bio tri puta. Imao je dvije kćeri, Katju u Oslu, a Iskru u Ljubljani. Otac mu živi u Australiji, majka u Belgiji. Roman “Tvoj sin Huckleberry Finn” posvetio je kompliciranom odnosu s ocem. Po tom romanu je Narodno pozorište u Tuzli baš prije godinu dana premijerno izvelo predstavu u režiji Alena Šimića, i to u koprodukciji sa sarajevskim MESS-om.
Pisao je sočno i zbijeno
U epilogu knjige “Dnevnik jednog nomada” koju mu je prije tri godine objavio VBZ, Sejranović je napisao: “Vratio sam se napokon u Zagreb, to jest Veliku Mlaku, ako ćemo cjepidlačiti. Bilo mi je lijepo, proveo sam tu punih godinu dana. Istina, bio sam više na putu nego doma. Kažem ‘doma’ jer sam svoju drvenu kolibu uistinu počeo doživljavati svojim domom. Ali selim se ubrzo. Kamo, ne znam ni sam. Odnosno znam, ali mi ime tog mjesta još uvijek ne znači mnogo. Kao što ni Kamovu ništa nije značila Barcelona dok je dolazio u nju. A ostao je tamo zauvijek.”
Tako je sočno i zbijeno pisao Bekim Sejranović, pisac koji će nedostajati mnogima i kao čovjek i kao umjetnik. Ali i autor čijim ćemo se djelima stalno vraćati. Kako onim napisanim tako i onim nenapisanim. Koja su ostala u riječnim maglama rijeke Save koju je obožavao i kojoj se uvijek vjerno vraćao.
Podjednako je bio hrvatski, bosanskohercegovački i norveški pisac i prevoditelj Svaka je fikcija u osnovi autobiografska, govorio je taj rijetko šarmantan autor i otac dviju kćeri