NA EUROPSKI “NEW DEAL” ZA SPAS UNIJE PRISTALA I MERKEL

Hoće li se europska pomoć za obnovu devastiranog europskog gospodarstva isplaćivati u vidu bespovratnih sredstava ili zajmova koje će trebati vraćati? Ovdje ipak nije riječ samo o novcu jer o odgovoru na ovo pitanje ovisi budućnost europske integracije. Unija koja nije u stanju postići dogovor o pomoći najpogođenijim zemljama u krizama kao što je ova jednostavno je osuđena na propast. Najprije su njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron predložili zajedničko zaduživanje svih 27 država članica kako bi se namaknulo 500 milijardi eura svježeg novca za gospodarski oporavak čitave Unije od ekonomskih posljedica koronakrize. Taj bi se novac dijelio u obliku bespovratnih sredstava, bez dodatnih uvjeta kakvima smo svjedočili u vrijeme velike europske dužničke krize. Riječ je o povijesnom iskoraku s obzirom na to da su dvije ključne europske članice ovim prijedlogom prvi put zatražile svojevrsnu kolektivizaciju duga unutar Unije, što je svih ovih godina bila tabu tema upravo zahvaljujući otporu Njemačke, koja je to uporno odbijala u vrijeme dužničke krize. A sada stiže i protuprijedlog Austrije, Danske, Švedske i Nizozemske, zemalja koje sebe nazivaju štedljivima, dok ih u siromašnijim članicama zapravo smatraju škrtima. Ključna razlika između njihova prijedloga i prijedloga Merkel-Macron leži u činjenici da oni inzistiraju na zajmovima, a ne bespovratnim sredstvima. Pomoć koju bi zemlje dobile iz fonda za oporavak morala bi biti vraćena. Osim toga, “štedljiva” četvorica traže i da se ova pomoć ograniči na dvije godine, no vremensko ograničenje predviđeno je i prijedlogom Merkel-Macron. Drugim riječima, ova dva prijedloga ipak nisu toliko različita i čini se da se već nazire kompromisan prijedlog koji će predstavljati kombinaciju zajmova i bespovratnih sredstava. Sve ono na čemu danas inzistira austrijski kancelar Sebastian Kurz, predvodnik neumoljivih štedljivaca, proteklih je godina zastupala kancelarka Merkel, koja je ovaj put ipak pragmatično pristala na svojevrsni europski “new deal” i jedan oblik mrske “transferne unije”. Europa jednostavno mora pronaći način da pomogne najpogođenijim članicama jer o tome, uostalom, ovisi i budućnost njemačkog izvoznog gospodarstva, ali i europskog gospodarstva i Unije u cjelini.

Unija koja se nije u stanju dogovoriti oko pomoći najpogođenijim zemljama osuđena je na propast