Plenković ima šansu očistiti sve trulo u državi

Premijera će cijeniti po tome hoće li voditi državu ili će se brinuti da HDZ ostane na vlasti

Malo je koja hrvatska vlada na početku mandata bila u težem, a istodobno zahvalnijem položaju od druge Vlade Andreja Plenkovića. Možda nijedna! U Tuđmanovo vrijeme, vlast je bila u rukama (sve)moćnog državnoga poglavara; vlade su bile u njegovoj sjeni. Kad se stvarala država, Predsjednik je vodio glavnu riječ; kad se država oslobađala, opet je Tuđman vukao sve konce. Tek nakon promjene ustavnoga uređenja Vlada realno vlada državom, a predsjednik samo predsjeda. No ni u parlamentarnoj eri nijedna vlada nije bila suočena s tolikim izazovima u koje su nepredvidive okolnosti gurnule zemlju. I s takvom šansom da obilježi novi početak Hrvatske. Zato za Plenkovićevu Vladu počinje dramatično ‘biti ili ne biti’, da očisti sve što je trulo u državi Hrvatskoj, a što je propustila učiniti u prvome mandatu, i da izgradi novi duh zdrave konkurencije koja će izvesti zemlju iz sistematskog zaostajanja.

Dva su, dakle, teška zadatka koje 16-orica ministara i njihov šef trebaju riješiti u četiri sljedeće godine – otkloniti posljedice gospodarske i socijalne krize i postaviti temelje za uređenu i prosperitetnu Hrvatsku. Što prije, to bolje; što dublje, to trajnije; što radikalnije, to zdravije! Da joj na leđima nije naslijeđe teške prošlosti, koje su dosadašnje vlade uglavnom držale pod tepihom, bilo bi to mnogo za jedan politički ciklus. Kad bi to i htjeli, Plenković i njegovi ministri ne mogu više skrivati probleme jer su ih dvije nepogode, zaraza i potres, ogoljele do srži. Za njih počinje vrijeme istine i ispit njihove sposobnosti. Ili će reformirati Hrvatsku, i biti vlada spasa, ili će propustiti šansu, i završiti kao neuspješna vlada. Trećega nema!

Kriza bi se mogla pokazati kao plodno razdoblje ako se znadu rješenja. Tko ih ne zna tražiti, neće ih naći. Već kod financijskih potresa pokazalo se koliko je hrvatsko gospodarstvo ranjivo i neotporno; potonulo bi više da država nije učinila ono što nije moglo tržište. Ako je u prvome mandatu suviše oklijevao, učeći zanat za koji je pokazivao veliki interes i nemali talent, u drugome mandatu Andrej Plenković mora poslušati iskusnijeg političara koji mu je četiri godine bio na usluzi, i pozvati svoje ministre da „idu delati“. Čovjek ima jedan dar više od svih živih bića – da misli prije nego što „dela“. Promjena stanja u državi počinje od promjene atmosfere. A to znači da vlast mora vratiti povjerenje u svoje znanje i u svoje sposobnosti. Ljudi su umorni od neispunjenih obećanja; još jedno ne bi mogli mirno podnijeti. Za Hrvatsku je vrijeme odavno postalo novac; nakon pustoši koju je u zemlji izazvao COVID-19, i nakon potresa koji je poremetio život u glavnome gradu, Vlada prvo mora pokazati put, da Hrvati opet ne završe u stranputici, a onda dati dobar primjer, da se naciji vrati moral.

Plenković se doima kao dijete sreće: trebao mu je nesuvisli Karamarko da se popne na čelo HDZ-a; odgovarao mu je razbarušeni Milanović da mu preotme Vladu. A kad su već nadošle prirodne nedaće, obje su pale potkraj mandata, pa je mogao dokazati da ima kapaciteta povući na vruće jake odluke, i od birača tražiti legitimitet da može voditi jaku politiku. Njemu ni europske milijarde nisu mogle pasti u boljem trenutku: da je sam birao termin, nije mogao izabrati bolje vrijeme, na samome početku novoga mandata. A i omotnica je bogata da bi slina tekla i bogatijim državama. Na Plenkoviću i njegovim ministrima velika je odgovornost da se ne ponašaju kao pijani milijarderi koji lakše troše nego što su stjecali. Kronometar je uključen: Andrej Plenković nešto mora brzo mijenjati ako njegova nova Vlada sa starim ministrima želi dokazati da ima kapaciteta da uredi državu. Griješila bi ako bi počela misliti na sljedeći mandat; može mu se približavati samo ako hrabro povede reforme, koliko god bile nepopularne za samu vladu, pa i opasne za njezinu (izbornu) budućnost. Hrvatskog će se premijera odsad cijeniti po tome hoće li voditi državu ili će se brinuti da HDZ ostane na vlasti. Dva cilja ne moraju biti oprečna ako državnik bude hrabar i mudar, a političar tolerantan i otvoren.