Hoće li proračunati potezi iz SAD-a uvući Iran u rat?

U slučaju nastavljanja s poniženjima Irana, postavlja se pitanje mogu li klerici, mule, koji vladaju Iranom, održati stratešku strpljivost uz cijenu da ispadnu nemoćni pred vlastitim narodom. Na tom bi pitanju – i na izbornim kalkulacijama Trumpa – mogao počivati mir na Bliskom istoku

Nešto se zagonetno događa u Iranu. Već mjesec dana zemlju potresa niz kontinuiranih nesreća. U zgradama, tvornicama, lukama te na energetskim instalacijama na neobjašnjiv način dolazi do eksplozija ili izbijaju požari. Sve u svemu, te nesreće ne mogu se sve pripisati nesretnom slučaju ili slučajnosti. Postavlja se pitanje: tko bi mogao stajati iza tog fenomena? Koje bi moglo biti obrazloženje ili cilj? I koje bi mogle biti posljedice – za Iran, za Bliski istok i za cijeli svijet? Neobični događaji počeli su 26. lipnja kad je došlo do goleme eksplozije u vojnoj bazi Parchin sjeveroistočno od Teherana. Nakon toga je 2. srpnja uslijedio razorni požar u postrojenju za obogaćivanje urana u Natanzu u središnjem Iranu. U tjednima koji su slijedili izbili su požari na brodogradilištu Bushehr, petrokemijskom postrojenju u jugozapadnom Iranu, naftovodu u Khuzestanu te u elektrani u provinciji Isfahan. Prva dva incidenta ističu se zbog svog osobitog strateškog i geopolitičkog značenja. Vojno postrojenje Parchin vrijedno je pažnje kao lokacija na kojoj se nalazi najvažniji kompleks za proizvodnju projektila. Zgrada koja je pretrpjela eksploziju u Natanzu lokacija je na kojoj su Iranci instalirali napredne centrifuge sposobne za brzu proizvodnju obogaćenog uranija, što je od ključne važnosti za potencijalnu izradu atomske bombe. Citirajući „obavještajnog dužnosnika s Bliskog istoka“, New York Times je tvrdio da je postrojenje napao Izrael. Važno je staviti te događaje u kontekst. Iran je danas pod golemim pritiskom. Otkad se predsjednik Trump unilateralno povukao iz Zajedničkoga sveobuhvatnog plana djelovanja, nuklearnog sporazuma dogovorenog između Irana i najvećih sila 2015., američke sankcije prekinule su izvoz nafte i plina iz Irana i ugušile gospodarstvo te zemlje. Vrijednost

iranske valute drastično je pala, a iranski narod trenutačno je suočen s teškoćama dok istovremeno podnosi brutalno izbijanje pandemije koronavirusa. Ljutnja naroda na nesposobnost vlade navodno je velika. Sve u svemu, revolucionarni režim nalazi se u iznimno ranjivu položaju. Pa ipak, kao znak prkosa zbog američkog pritiska, Iran obogaćuje uranij preko razine dopuštene Zajedničkim sveobuhvatnim planom djelovanja. Tome bi nakana mogla biti potaknuti ostale strane da sjednu za pregovarački stol, ali u praktičnom smislu ubrzalo je nuklearnu sposobnost Irana – što znači da je skratilo vremensku skalu unutar koje Iran može proizvesti nuklearno oružje. Iran također preispituje svoje geostrateške opcije. Sredinom srpnja pojavile su se vijesti o tome da je Iran ušao duboko u pregovore s Kinom o programu za 25-godišnje sveobuhvatno ekonomsko, političko i vojno partnerstvo koje bi u načelu omogućilo toj zemlji bijeg od smrtnog stiska SAD-a te sukladno tome prosperitet. Međutim, zasad novi režim očito primjenjuje stratešku strpljivost, s namjerom izbjegavanja eskalacije i sukoba do siječnja 2021. kad se nadaju da će Donald Trump napustiti Bijelu kuću. U procjeni trenutačne izraelske strategije prema Iranu primamljivo je nagađati da su izgledi za Trumpov poraz također vjerojatno odlučujući čimbenik. Za Izraelce je nesumnjivo iranska nuklearna sposobnost egzistencijalno pitanje. Stručnjaci su procijenili da bi pretpostavljeno bombardiranje postrojenja Natanz moglo odgoditi iranski razvoj naprednih centrifuga do dvije godine. Zagonetka jest je li Izrael možda djelovao jer je zaključio da predsjednik Trump nije bio voljan osobno pokrenuti napad koji bi predstavljao rizik vezan za izbore ili jednostavno zato što se doista bojao da možda istječe vrijeme jedinstvenom partnerstvu Benjamina Netanyahua i gospodina Trumpa. Držim da je malo vjerojatno u svakom slučaju da takva eskalacija ne bi bila koordinirana između Jeruzalema i Washingtona. Po mojem mišljenju, veća je zagonetka je li cilj pojačanog pritiska na Iran ograničen ili ne. Je li cilj samo obuzdati iranski proizvodni kapacitet nuklearnog oružja i možda primorati oslabljeni režim na kapitulaciju pred zahtjevima SAD-a u pitanju ne samo nuklearnog razvoja već i proizvodnje projektila i vojne potpore posredničkim snagama na Bliskom istoku? Ili je cilj poniziti, osakatiti, destabilizirati i naposljetku svrgnuti Islamsku Republiku? Kad je riječ o Izraelu, nisam siguran. Jeruzalem bi naravno bio oduševljen propašću režima koji glasno traži njegovo uništenje, ali zasigurno ne bi uživao u izgledima za sveopći rat u kojem bi kiša projektila mogla zasuti Izrael iz Irana i njegovih moćnih saveznika Hezbollaha u Libanonu. Možda je važno u tom smislu da Izrael nije priznao odgovornost za bilo koji od očitih nedavnih napada; ustrajanje u poricanju omogućuje iranskom vodstvu izbjegavanje obveze za osvetu. Što se tiče SAD-a, sam Trump prilično dosljedno artikulira ograničene ciljeve, ali to nije slučaj s nekolicinom njegovih ključnih pukovnika i suradnika. Osobito državni tajnik Mike Pompeo čini se da je neobično opsjednut Iranom, koji je bez objašnjenja stavio na vrh dnevnog reda američke vanjske politike. Politika koju on zagovara, uključujući ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija u siječnju, kao i njegovi dugoročni napori u smjeru potpunog raskidanja i uništenja Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja – gotovo se čine proračunani radi navođenja Irana na osvetu ili poduzimanje provokativnih koraka koji bi mogli potaknuti poražavajući vojni napad SAD-a. Čini se da trenutačan niz požara i eksplozija diljem Irana, ako im je autor isti, ima slične intencije. U slučaju nastavljanja s takvim poniženjima, postavlja se pitanje mogu li klerici, mule, koji vladaju Iranom, održati stratešku strpljivost uz cijenu da ispadnu nemoćni pred vlastitim narodom. Na tom bi pitanju – i na izbornim kalkulacijama Trumpa – mogao počivati mir na Bliskom istoku.