Nakon Turaka i Rusa, sada u Libiju na vojni sraz stigla i egipatska vojska
Država od iznimne geopolitičke važnosti ratni je poligon stranih sila od 2011.
Egipatski parlament odobrio je slanje vojske u Libiju, a analitičari strahuju da je to potez koji bi mogao dovesti do direktnog sukoba egipatske i turske vojske, do sukoba dviju država koje podržavaju suprotstavljene snage u Libiji. Egipatski parlament odobrio je razmještanje vojske izvan države nakon što je predsjednik ove države Abdel Fattah el-Sisi prijetio vojnom akcijom protiv vojnih snaga u susjednoj Libiji koje imaju podršku Turske.
Isprepleteno više motiva
Parlament u Kairu jednoglasno je izglasao “razmještanje pripadnika egipatskih oružanih snaga na borbene misije izvan egipatskih granica kako bi se branila egipatska nacionalna sigurnost... od kriminalnih naoružanih paravojski i stranih terorističkih elemenata“. Razmještanje će biti na “zapadnom frontu“.
Jedan od razloga El-Sisijeva vojnog miješanja u Libiju jest zaštita egipatskih saveznika u toj zemlji od turske agresije. A egipatski saveznici u Libiji su Libijska nacionalna vojska – LNA pod zapovjedništvom generala Khalife Haftara i niz drugih snaga na istoku te zemlje. Kairo podržava i legitimni libijski parlament u istočnom gradu Tobruku, koji je tamo premješten nakon početka krvavog građanskog rata u toj zemlji 2011. S druge strane, Ankara podržava od UN-a priznatu libijsku Vladu nacionalnog jedinstva u Tripoliju na čelu s Fayezom al-Sarrajom, koju pak ne priznaje spomenuti zakoniti libijski parlament.
Dođe li do egipatske vojne intervencije, po svemu sudeći, doći će do raspada te zemlje na njezin istočni i zapadni dio. Zapravo bi to bila i potvrda stvarda nog stanja na terenu, koje već godinama ukazuje upravo na takav scenarij s obzirom na to da Libija kao jedinstvena država de facto ne postoji, već se u njoj vodi krvavi građanski rat u koji su umiješane i brojne regionalne i svjetske sile. Već dulje u Libiji bjesni pravi rat između libijske nacionalne vojske koju predvodi
Sirte
Bengazi
Tobruk general Khalifa Haftar i Vlade nacionalnog jedinstva na čelu sa Fayezom al-Sarrajom. U zemlji vlada dvovlašće i ona je praktično podijeljena na dva dijela. Osim toga, dio teritorija kontroliraju i razna plemena koji provode svoju vlast i politiku. I svijet je podijeljen oko podrške snagama u ratu. Naime, dok Vladu nacionalnog jedinstva podržava EU bez Francuske, Turska i Katar, generala Haftara podržavaju Egipat, UAE i Francuska te Saudijska Arabija. Za sada još uvijek nije potpuno jasno na čijoj je strani američki predsjednik Donald Trump. Iako se mnogi plaćenici iz Rusije bore na strani Haftara, službeni stav Moskve i Vladimira Putina je su neutralni. S druge strane, turski predsjednik Erdoğan koji je poslao svoju vojsku u Libiju, nakon odobrenja parlamenta, ima nekoliko ciljeva. Od toga je najvažniji onaj ideološki. Odluka je došla nakon sastanka koji su AlSarraj i Erdoğan održali u Ankari, gdje je „premijer“libijske „Vlade nacionalnog sporazuma“požurio tražiti pomoć zbog pojačanih napada Libijske nacionalne armije generala Haftara na Tripoli s juga i jugozapada, gdje se LNA pobila u južna predgrađa libijske prijestolnice. Naime, poraz Al-Sarraja bio bi i Erdoğanov poraz budući da šire istu ideologiju, Muslimansko bratstvo. Većina islamističkih milicija iz Tripolija i Misrate, koji ratuju protiv Haftara, pripadnici su Muslimanskog bratstva. Osim slanja vojske da pomogne “braći po ideologiji”, Erdoğan planira u Libiji sagraditi i tursku vojnu bazu jer je zbog eksploatacije plina Turska došla u sukob s Grčkom, Ciprom i Egiptom. Naime, više je zemalja početkom 2019. formiralo Forum za plin istočnog Mediterana. Turska nije bila među njima. Izrael, Cipar i Grčka žele zajedno eksploatirati plin, a uz to Izrael želi dio plina izvoziti u Egipat. Turska smatra da je izigrana jer i ona polaže pravo na svoj dio tih resursa.
Goleme rezerve crnog zlata
Osim Turske i Egipta, i dvije europske zemlje, Francuska i Italija, bore se za dominaciju u Libiji. Italija je za sad ispred Francuske, jer se bez nje energenti ne mogu izvoziti u inozemstvo. Francuska pokušava dati legitimitet generalu Haftaru, kako bi na kraju dobila utjecaj kad je riječ o izvozu i raspodjeli libijskih energenata i okrenula ga u svoju korist. I Pariz i Rim daju si za pravo miješati se u unutarnju politiku Libije, i to zbog crnog zlata čije su rezerve procijenjene na 48 milijardi barela.