Kako je Vinko Ivić sam sebe naslijedio na čelu Muzeja grada Zagreba

Zagrebački muzeji trenutačno su u katastrofalnoj poziciji. Brojni su zatvoreni još od potresa. Fundusi su im izmješteni, čak i izvan Zagreba, jer grad Zagreb nema dosta prostora za muzejske depoe. Nekima su zgrade trajno oštećene, pa čekaju neko novo prostorno rješenje i neki sretniji vizionarski zagrljaj državnih i gradskih vlasti, ali i muzeološke struke. Neki su iseljeni i prije potresa zbog povrata vlasništva pa su ostali tužni i gotovo beskorisni beskućnici. Potres će im samo produžiti agoniju. A neki su dodatno stradali u nedavnoj tropskoj poplavi. Pojedini, mora se priznati, imaju i kadrovskih problema, potpuno u duhu nemuštog i krajnje jalovog kadroviranja zagrebačke gradske uprave. Tako je 3. srpnja 2019. godine, ponavljam, 2019. godine, Upravno vijeće Muzeja grada Zagreba za vršitelja dužnosti ravnatelja tog važnog i, mora se priznati, lijepo uređenog muzeja (koji upravlja i čitavim nizom drugih atraktivnih i lukrativnih lokacija) predložilo profesora Vinka Ivića. Vinko Ivić već je godinama ravnatelj Muzeja grada Zagreba i vjerojatno se ni on sam ne sjeća vremena kada nije bio na toj funkciji. A ne sjeća se ni javnost. Zašto je muzejsko Upravno vijeće predložilo vršitelja dužnosti? Pa poništilo je natječaj za ravnatelja na koji su se javile dvije kandidatkinje, i to Vesna Leiner i Hela Vukadin-Doronjga, inače djelatnice muzeja, i jedan kandidat – Vinko Ivić. Kako nitko od njih nije postao ravnatelj (očito nije dobio natpolovičan broj glasova), za v.d. ravnatelja postavljen je Vinko Ivić kojem je mandat isticao 12. srpnja prošle godine. I što možemo pročitati u novim aktima gradonačelnika Milana Bandića sada, u srpnju 2020. godine? Gotovo identičnu gradonačelnikovu odluku da baš Vinka Ivića postavlja na mjesto vršitelja dužnosti ravnatelja Muzeja grada Zagreba i to na period od pripadajuće jedne godine!? Gradonačelnik Bandić obrazlaže da mu je Upravno vijeće Muzeja grada Zagreba predložilo da za vršitelja dužnosti ravnatelja imenuje baš profesora povijesti i filozofije i v.d. ravnatelja Vinka Ivića jer na natječaju za izbor i imenovanje ravnatelja koji je objavljen u Narodnim novinama u svibnju ove godine nije izabran nijedan kandidat. Točnije, po svemu sudeći jedina kandidatkinja Vesna Leiner dobila je samo jedan glas za, a dva glasa su bila suzdržana, pa Vijeće gradonačelniku nije imalo koga predložiti za Ivićeva nasljednika. Tako je Vinko Ivić naslijedio samog sebe i to drugi put. Veselo. I žalosno. Jer je čitava muzeološka struka u Hrvatskoj očito spala na samo jedno ime. Jer očito osim profesora povijesti i filozofije Vinka Ivića nitko drugi u zemlji, prema mišljenju Milana Bandića i gradske uprave, ne može voditi Muzej grada Zagreba čak ni na razdoblje od jedne godine. Ili se nitko tko bi eventualno i mogao dobiti povjerenje članova Upravnog vijeća muzeja ne usuđuje javiti na natječaj za mjesto ravnatelja. Jer možda zna ono što šira javnost ne zna. A to je da mjesto ravnatelja Muzeja grada Zagreba nije namijenjeno njemu. Na ovakav način propadaju brojni natječaji za čelna mjesta u kulturi, i to ne samo u Zagrebu. Slučaj Muzeja grada Zagreba nije samo zagrebački specijalitet. Slično je i u drugim gradovima gdje lokalna politika odlučuje o ravnateljima. Nije tu bitna nikakva stručnost i vizija, nego partijska lojalnost i poslušnost. Po principu “k nozi” biraju se već godinama čelni ljudi hrvatskih kulturnih institucija. A ako se otmu komandi i dresuri, lako ih je smijeniti. Ionako su potrošna roba. Ako nisu pokorni, neće dobiti novac za popravak šteta od potresa ili poplave. Ostat će bez grijanja i struje. Neće imati za plaće ili im neće biti odobreno uzimanje honorarnih suradnika. Mogu ostati čak i bez europskih projekata koje su sami osmislili i izborili. Ili bez projekata koje su postavili na noge. A najgore od svega je to da o svoj toj zbrci muzejska struka šuti kao zalivena. Čuvaju se stečene i iscrtavaju neke buduće pozicije. Nitko se nikome ne želi zamjeriti. Pa će jedni te isti vršitelji dužnosti i dalje unedogled zamjenjivati sami sebe na šefovskim pozicijama. A nojevi će glave zabiti u pijesak. I to plitko. Ali, koga briga.

Po principu “k nozi” biraju se godinama čelni ljudi hrvatskih kulturnih institucija. A ako se otmu komandi i dresuri, lako ih je smijeniti. Ionako su potrošna roba. Ako nisu pokorni, neće dobiti novac za popravak šteta od potresa ili poplave. Ostat će bez grijanja i struje

Najgore od svega je to da o svoj toj zbrci muzejska struka šuti kao zalivena. Čuvaju se stečene i iscrtavaju neke buduće pozicije. Nitko se nikome ne želi zamjeriti