Nacionalisti i notorni socijalisti jednako bi razvlašćivali i ocrnjivali

Domaći ekstremni ljevičari, poput Radničke fronte i još nekih, poduzetnike drže svojim smrtnim neprijateljima, neprijateljima društva. Nerijetko smo s njihove strane čuli da bi svima nama bilo bolje bez poduzetnika, da ih treba razvlastiti, da im treba oduzeti imovinu. Uglavnom, oni bi sve nacionalizirali, u skladu s onime što je, primjerice, pokojni vođa Hugo Chavez proveo u Venezueli. Povratak u komunizam/socijalizam. Tada bi nam valjda svima bilo bolje, raj na zemlji, kao što rajem na zemlji prikazuju život u doba Titove vladavine. I onda će oni zdesna ove slijeva zasuti etiketama poput komunjara, jugonostalgičara, crvendaća, crvenih petozvjezdaša, i tome slično. I tako ih valjda nastojati ocrniti, ogaditi. No što reći za okorjele desničare koji godinama nariču i trube protiv stranog kapitala, koji godinama plaču i kukaju što su nam stranci pokupovali ovo i ono, što nemamo “naše” banke, a i sada likuju nakon što je Meggle objavio da odlazi iz Hrvatske, u stilu da će u Hrvatskoj biti jedan strani profiter manje! I onda se čovjek doista pita, koja je razlika između ekstremnih ljevičara i ekstremnih desničara?! Zamislite da kažete Katarini Peović da je ista kao tamo neki desničar. Ili da desničaru ovog kova, koji neprestano pljuje po stranim poduzetnicima, i uopće po poduzetništvu i nečijem kapitalu, kažete da može ruku pod ruku s Radničkom frontom. Oboje bi valjda skočili iz svoje kože i branili se rukama i nogama da to nije točno, pitajući kako bi oni mogli biti isti, i još bi se teško uvrijedili. Lako moguće da bi tužili i za klevetu!

No sve se samo svodi na jedno, naši i njihovi. Ekstremni ljevičari drže sebe jedino ispravnima, i ne daju nikome drugome za pravo. Oni su jedini na izvoru istine! Čista prepotencija bez ikakvog sadržaja, bez podloge. Ista je stvar i s ekstremnom desnicom. Ni ona ne dopušta da je netko ispravniji od nje. I vrednuje samo one koji misle kao ona, vrednuje samo svoje, a drugi su otpadnici, izdajnici, petokolonaši, antihrvati. I opet je riječ o čistoj prepotenciji koja nema nikakvu podlogu, osim busanja u prsa i dokazivanja nekakvog megahrvatstva. Posve je jasno da ruku pod ruku mogu slobodno i takvi nacionalisti i notorni socijalisti.

I onda u svemu ovome puno više slušamo i čitamo o tome kako je za društvo u cjelini jako opasna takva ekstremna desnica, koja posebice jača u doba krize. Ali jačaju svi ekstremi, pa tako i lijevi. Kakva je to ekstremna desnica i koju opasnost sa sobom nosi, odmah na početku zasjedanja 10. saziva Hrvatskog sabora dali su do znanja, recimo, Hrvoje Zekanović i Karolina Vidović-Krišto. Iako su njihovi ekstremni stavovi već poznati, sad su ih još samo podebljali. Oni i njima slični pokazuju nevjerojatnu količinu tendencioznosti i zloće prema pripadnicima drugih i drukčijih! Nevjerojatna je potreba takvih da neprestano zadiru u tuđe živote. To je čista ljudska patologija! I zato je više nego spasonosno ispalo da takve osobe ne mogu ni na koji način participirati u izvršnoj vlasti, pa neka urlaju iz oporbe koliko ih volja.

Ali s druge strane, nekako se premalo naglašava i ista opasnost od ekstremne ljevice. Katarina Peović i njezina ekipa već dugo stigmatiziraju sve koji su imalo uspješni, bogati, koji su zaradili ili zarađuju, koji imaju, i rado bi ljudima oduzimali njihov zarađeni novac, ušteđevinu, imovinu, zalažu se za odavno propale nakaradne socijalne uravnilovke… Po čemu bi njih trebalo držati manje opasnima od zadrtih desničara? Zamislite društvo ili državu u kojoj bi Katarina Peović došla na vlast! To se, srećom, neće dogoditi, ali svejedno se valja zamisliti što bi nam takvi ekstremi donijeli. Da se okrenemo prema Venezueli, koliko je siromaštva donijela takva politika?

Istine radi, ima ekstrema i u strankama koje ne spadaju pod ekstreme. Ali su ekstremi pojedinci kao Krešo Beljak i ona njegova poznata da na Bleiburgu nije dovoljno njih pobijeno, ili Nenad Stazić, ili Ranko Ostojić, ili Stevo Culej i slični. Na kraju, u demokraciji su normalne ideološke i svjetonazorske razlike i one pridonose raznolikosti društva. No one postaju opasnost onog trenutka kad se počinju koristiti za diskvalifikaciju neistomišljenika i političkih protivnika, bez obzira na to s koje strane dolazile. To je slučaj u Hrvatskoj.

Zamislite da kažete Katarini Peović da je ista kao tamo neki desničar. Ili da desničaru ovog kova, koji neprestano pljuje po poduzetništvu, nečijem kapitalu, kažete da može ruku pod ruku s Radničkom frontom. Oboje bi skočili iz svoje kože

Hrvoje Zekanović, Karolina Vidović-Krišto i njima slični pokazuju nevjerojatnu količinu tendencioznosti i zloće prema pripadnicima drugih i drukčijih!