Dolaskom hrvatskih Srba u Knin počelo bi novo razdoblje hrvatskosrpskih odnosa
Analiza našeg komentatora Mirka Galića
Službena nazočnost hrvatskih Srba na obilježavanju 25. obljetnice Oluje ima sve izglede da postane važan događaj u tome velikom datumu u stvaranju hrvatske države.
Ostvari li se pozitivni plan po kome srpski članovi hrvatske državne vlasti neće ignorirati Knin, a vlasti Republike Hrvatske neće zaobilaziti Grubore, selo pokraj Knina, moglo bi s tim gestama dobre volje početi novo vrijeme u približavanju hrvatsko-srpskih stajališta u vezi s Domovinskim ratom, ne samo Olujom. Ne da se jednim potezom izbrišu sve političke razlike u interpretaciji, zbog kojih Srbi poslije 5. kolovoza 1995. nisu dolazili na državne proslave u Knin, kao da je hrvatska država tamo ušla na zločinu, a Hrvati bježali od Grubora, kao da tamo nije počinjen zločin nad srpskim civilima poslije Oluje.
Ostat će još prijepora za raspravu, s malo izgleda da se zaključe do sljedeće proslave. Važno je, međutim, da državljani jedne države i predstavnici jedne vlasti kreću zajedno prema političkom konsenzusu u gledanju na ključne događaje iz vremena raspada Jugoslavije i stvaranja današnje Hrvatske. Takvog konsenzusa dosad nije bilo, što je dodatno opterećivalo hrvatsko-srpske odnose. Hrvati su prikazivali Oluju kao hrvatsku pobjedu, vojnu i političku; hrvatska je država tom operacijom vratila u svoj sastav veliki teritorij na kome su Srbi iz Knina i okolice jednostrano proglasili svoju „državu“. Kako su propadali brojni diplomatski pokušaji da se okupirani teritorij vrati bez upotrebe sile (što će se kasnije uspješno primijeniti u istočnoj Slavoniji i Baranji), vojno-redarstvena operacija ostala je kao posljednje rješenje Hrvatskoj da potvrdi svoje međunarodno priznate granice. Ona je bila zakonita i s gledišta nacionalnog i međunarodnog prava.
Srbi nisu mogli prihvatiti da je hrvatska pobjeda i srpski poraz; „Krajina“se srušila kao kula od karata, a s njome su propadale mnoge sudbine hrvatskih Srba koji su se uz nju vezali, u krivom uvjerenju da će sa svim drugim Srbima živjeti u istoj državi. Masovno iseljenje srpskoga stanovništva iz oslobođenih hrvatskih krajeva srpska politika predstavlja kao „etničko čišćenje“, ne ulazeći dublje u motive zbog koji su sve hrvatski Srbi napuštali Hrvatsku.
Većina se nije vratila; i to je za veliku raspravu.
U približavanju gledišta možda će se tražiti, i naći, svima prihvatljivo rješenju da je riječ o porazu jednog tipa velikosrpske politike, i o pobjedi demokratske hrvatske politike, koja Srbe u svemu tretira kao svoje ravnopravne građane.
Treba reći da nije uvijek bilo tako, ali može biti, uz povjerenje koje se gradi.
Knin je mjesto hrvatske pobjede, ne nad Srbima, to bi bio hrvatski poraz, nego nad frakcijom hrvatskih Srba koji nisu vjerovali da im hrvatska država može osigurati sigurnost i ravnopravnost, pa su se nepovratno vezali za Srbiju. Poznato je koliko su oni bili izloženi velikosrpskoj propagandi iz Beograda koja ih je plašila novim ustaštvom u Hrvatskoj. Sasvim svježa istraživanja o službenoj hrvatskoj politici iz toga vremena dokazuju da je Franjo Tuđman štitio vrijednosti antifašizma, nasuprot ustaštvu, što je moglo umirivati Srbe, i branio pozicije hrvatskih Srba, nasuprot osvetničkom raspoloženju kod dijela Hrvata, što se također ne može zanemarivati. U pobjedničkoj euforiji bilo je pretjerivanja na hrvatskoj strani; nisu predstavljali službenu hrvatsku politiku da bi opravdavali otpor dijela Srba osamostaljenju Hrvatske. Dolazeći na obljetnicu „Oluje“, Srbi daju novi legitimitet hrvatskoj državi, a istodobno skidaju sa sebe stigmu da su bili i ostali protivnici (svake) Hrvatske.
Kao jedan od potpredsjednika hrvatske vlade Boris Milošević ne može bojkotirati vladu u kojoj brine za ljudska i manjinska prava. U njegovim su rukama ključevi demokracije, on ima jednu od najvažnijih uloga u dizajniranju i provođenju hrvatsko-srpskog pomirenja.
Ako mu je dao toliko povjerenje, Andrej Plenković mora znati da je prilika da zajedničkim djelovanjem otklone i sve druge neriješene probleme koji godinama opterećuju odnose hrvatske države s najvećom i najznačajnijom manjinom u zemlji.
Odlazeći u Grubore uoči obljetnice „Oluje“hrvatski državni vrh šalje poruku svima da je uz tu veličanstvenu oslobodilačku akciju bilo i zločina koji bi je mogli kompromitirati samo tako da ih država skriva i da zaobilazi jedno od najžalosnijih mjesta stradanja hrvatskih Srba. Odlazeći tamo, hrvatske vlasti daju dodatni moralni legitimitet „Oluji“i skidaju s nje stigmu „zločinačkog pothvata“, a obnavljaju povjerenje srpskoj zajednici. Ne mogu se dva događaja izjednačiti; jedan ima posebnu važnost za Hrvate, drugi za Srbe: na vlastima je da ih ne konfrontiraju, nego usklade.
Sigurno će Milorad Pupovac i kod dijela svoga naroda u Hrvatskoj, a pogotovo kod dušobrižnika u Srbiji, dobiti obilnu jezikovu juhu što opravdava „Oluju“; on je hrvatski političar srpske nacionalnosti, nije u službi Beograda, ali će uvijek učiniti dobro ako djeluje u korist pomirenja Srba i Hrvata i razvijanja državnih odnosa Hrvatske i Srbije. Ni Andreju Plenkoviću neće u Hrvatskoj svi pljeskati, prije svih oni koji bi satove vraćali natrag, a hrvatsku politiku vodili u konfrontaciji sa Srbima i sa Srbijom.
Za sve je bolje da Hrvatska, s podrškom srpske manjine, ide ispred Beograda nego da čeka Srbiju da i ona prihvati što se sve događalo na ovim prostorima 90-ih godina, i čijom krivnjom.