Smije li država našim novcem bogatašima obnavljati stanove

Liberalna kampanja protiv obnove Zagreba novcem poreznih obveznika najcrnja je politička demagogija, a nije da u Hrvatskoj nedostaje demagoške konkurencije! Točka. Točnije, uskličnik. Zašto? Prije svega jer se najnovijom hajkom da peščenički podstanari i slavonska sirotinja svojom crkavicom obnavljaju stanove bogataša udara na najniže strasti i računa na produbljivanje podjela, a pri tom ta tvrdnja suštinski uopće nije točna. Naravno, kad netko čuje da Superhik-država zadužuje one koji nemaju kako bi obnavljala raskoš onih koji ionako previše imaju, tada hajka pada na zahvalno plodno tlo, jer većina Hrvata se zapita je li možda doista nešto temeljito trulo u našem sustavu solidarnosti. Pristojno bi bilo reći da je priča poluistina, no u našem medijskom prostoru poluistina obično prikriva polulaž. A kad je nešto polulaž, zapravo je odmah već i laž, ne nužno mala. Kao prvo, država neće milijardama uređivati privatne stanove, već će u prvom redu popravljati i konstrukcijski ojačavati zgrade, kako u povijesno neprocjenjivom Donjem i Gornjem gradu, tako i u Markuševcu. A u ukupnom trošku lavovski dio odnosi obnova javnih zgrada i institucija.

Treba li odnos uloženih milijardi biti baš 60:20:20, koliko bi redom trebali izdvojiti država, grad i (su)vlasnici? O tome se svakako da raspravljati, no, u ovoj kampanji ne ide se tim tragom, već se nesmiljeno udara na same temelje modela solidarnosti, tvrdnjom da je apsolutno nedopustivo da se kunama iz džepova poreznih obveznika obnavlja privatna imovina. Naravno, odmah se postavlja pitanje, a čijim novcem bi se trebale vidati rane nakon ratova i prirodnih katastrofa, koji ostavljaju posljedice izvan moći njima pogođenih stanovnika? Nakon rata obnovili smo 40 tisuća stanova i kuća. Jesmo li morali? Nakon svake poplave obnavljamo kuće nesretnika koji ostanu bez krova nad glavom. Možemo li odmahnuti rukom da su sami krivi jer žive u poplavnom području? Možda bi bilo jeftinije preseliti ih i sagraditi kuće negdje drugdje? Seljacima svake godine pomažemo, nakon poplava i nakon suša. Treba li nam to? Smijemo li im odvratiti - tko vas šiša, nađite neki sigurniji posao? Novoliberalni mesije neće mnogo dvojiti barem kad je riječ o subvencijama. Ne mogu reći da nisu u pravu kad pitaju nije li to bacanje našeg novca u bunar. Ali su u potpunosti u krivu kad žele odmah i sad razmontirati sustav solidarnosti, samo s izlikom naše nesposobnosti u obuzdavanju korupcije.

Ako država, odnosno društvo u cjelini, neće pomagati kad je najteže, onda čemu uopće služi? I zašto bismo stali na tome? Zašto bismo uopće imali javno zdravstvo utemeljeno na solidarnosti? Ili “besplatno” školstvo (navodnici samo zato što će vam odmah skočiti za vrat jer, eto, ne znate da “nema besplatnog ručka”)? Naravno, posve je istinito da će obnovom konstrukcija stanovi u donjogradskim palačama postati vrjedniji no što su bili, no neistinite su priče o tamošnjim najskupljim zagrebačkim kvadratima, jer statistika pokazuje da su ostvarene cijene - ispodprosječne. Ima tu sigurno i bogataša, ali dominiraju osiromašeni umirovljenici, nesposobni za bilo kakva ozbiljnija ulaganja. Da, ima i mnogo useljenih u nacionalizirano, ali i bivših vlasnika koji bi sad trebali biti odgovorni za imovinu koja im nije do kraja vraćena.

Zašto nisu povećali pričuvu, zašto nisu ulagali, plaćali osiguranje od potresa, odmah slijedi protupitanje? Ne mistificirajmo, u dva financijski izazovna krizna desetljeća nemoguće je nadoknaditi pola stoljeća samoupravnog zapuštanja. Objektivno, nema te pričuve ili osiguranja koji mogu osigurati da nakon neke veće katastrofe bilo koji grad bude obnovljen samo novcem i naporima vlasnika zgrada. Da je Dubrovnik nakon potresa tako nekog čekao, što bi danas preostalo od njega? K tome, država je izravno odgovorna za nastale štete, kako zbog neodrživog zakonskog okvira, tako i zbog dimnjaka koji su poput 15-tonskih bombi krmača uništavali sve pod sobom i skrivili 90 posto konstrukcijskih šteta, a konzervatori su ih stavili pod zaštitu i onemogućavali vlasnicima da se te opasnosti riješe. Da je potres u Zagrebu bio za jedan stupanj jači, to bi po Richteru značilo 32 puta veću oslobođenu energiju. Povijesni centar Zagreba, ali i mnogo šire od njega doslovce bi bio u ruševinama, uz tisuće mrtvih, stanovnika, prolaznika, turista. A takav će se, znamo, prije ili kasnije dogoditi. Što ćemo tada? Ako se pak mi sami u međuvremenu iz puke sebičnosti odreknemo temeljnih vrijednosti, ako sami razrušimo sustav solidarnosti, koji je temeljno tkivo uljuđenog društva, potres će samo - dovršiti naš posao.

Ivan Hrstić Ne mistificirajmo, nema te pričuve ili osiguranja koji mogu osigurati da nakon neke veće katastrofe bilo koji grad bude obnovljen samo novcem i naporima vlasnika stanova i zgrada. Da je Dubrovnik nakon potresa tako nekog čekao, što bi danas preostalo od njega Neistinite su priče o najskupljim zagrebačkim kvadratima, jer statistika pokazuje da su ostvarene cijene - ispodprosječne