Kasno sam počeo s vaterpolom i igrom slučaja postao vratar
Svojim sjajnim obranama, Toni Popadić bio je junak Jugova novog trijumfa u prvenstvu
Bilo je u finalnim dvobojima doigravanja za hrvatskog vaterpolskog prvaka puno odličnih igrača i puno sjajnih rola, ali većina će se složiti da je glavnu ulogu odigrao 24-godišnji Jugov vratar Toni Popadić.
U tri finalne utakmice obranio je čak četiri peterca – tri puta Bukiću i jednom Laziću – a kad je već na vratima bio toliko siguran, nije čudno da su još dvojica žabaca promašila – Bowen i Ćuk. On je, uostalom, i službeno proglašen najboljim igračem finala, a pitanje koje se nametalo na početku razgovora za Večernji list bilo je – kako je u tome uspio?
Analiza protivnika i sreća
– Teško je dati neko konkretno objašnjenje, veliku ulogu tu igra i sreća – skromno je odgovorio Popadić, dodavši: – Doduše, istina je da sam gledao i analizirao kamo i kako igrači Mladosti šutiraju, vježbao sam na treningu peterce. Sve to, u kombinaciji sa srećom, donijelo je navedeni rezultat. Jeste li mogli predvidjeti da će se čak dvije utakmice u finalu odlučivati petercima?
– Mislim da to nitko nije mogao predvidjeti. Svi smo očekivali neizvjesnu borbu, napete utakmice u kojima će odlučivati detalji, ali baš da će u čak dvije utakmice odlučivati peterci, to je malo kome moglo pasti na pamet. Čemu zahvaljujete tu uspješnost u branjenju peteraca? – Znao sam i prije obraniti pokoji peterac, ali sada ih se zbilja skupilo. Puno kvalitetnog rada na treningu i videoanaliza suparnika jednostavna su kombinacija za uspjeh.
Kad branite peterce, odlučujete li se unaprijed na koju ćete se stranu baciti ili čekate?
– Puno ovisi o pucaču – u koji kut češće šutira – kao i o trenutku na utakmici. Nekad izaberem stranu, a nekad se opredijelim za to da pokušam zatvoriti udarac, nisko ili visoko. Visoki ste 205 centimetara, a koliki vam je, ako nije tajna, raspon ruku?
– Nisam posve siguran, odavno ga nisam mjerio, ali mi se čini najboljim igračem finala da je bilo nešto oko 215 centimetara (širina gola je tri metra - op. a.).
Luki Bukiću ste obranom triju peteraca uništili samopouzdanje, je li vam žao zbog toga, ipak vam je on kolega iz reprezentacije?
– Što se Luke tiče, mislim da je to samo sport, poraz je njegov sastavni dio, ništa to nije na osobnoj razini, mislim da je i on toga svjestan. Očekujem da ćemo još mnogo utakmica i finala odigrati jedan protiv drugoga, ovaj put sam ja bio bolji, dok se on veselio 10-ak dana ranije kad su mladostaši osvojili Regionalnu ligu.
Kako se uopće dogodilo da postanete vaterpolski vratar? – Relativno kasno sam se priključio vaterpolistima, pa su bolja mjesta već bila popunjena... Kako sam bio bez vaterpolskog iskustva, tadašnji trener mlai službeno je proglašen đih kategorija Pavo Pulić mi je predložio da se okušam među vratnicama i evo, tu sam i danas.
Potpisali ste nedavno s Jugom ugovor na čak šest godina, nije li to malo predugo razdoblje? – Da, istina je, dogovorio sam suradnju s Jugom za idućih šest sezona, no odluka i nije bila tako teška jer je Jug klub velikih ambicija i nepresušne želje za trofejima, stalno je u vrhu svjetskog vaterpola. Još kad se tome pridoda da je Dubrovnik grad u kojemu sam rođen, sve je time objašnjeno. Velika je to čast, ali, naravno, i obveza. Jednu ste sezonu branili u španjolskom Mediterraniju, koliko vam je to pomoglo?
– Boravak u Barceloni puno mi je pomogao, kao i sezona koju sam prije toga proveo u Australiji, u Brisbaneu. Kako u vaterpolskom pogledu, u smislu stjecanja samopouzdanja, a možda i više u nekom ljudskom stasanju: izašao sam iz te zone udobnosti koju donosi obitelj i osamostalio sam se.
San mi je reprezentacija
Koji su vaši vratarski uzori? – Ne bih sad mogao konkretno navesti nekoga kao jedinog uzora koji slijepo pratim, ali imao sam mnoge starije kolege i prijašnje vratare Juga od kojih sam puno naučio i koji su mi pokazali put k uspjehu. Istaknuo bih tu svog mentora i trenera Maru Balića, zatim Franu Vićana koji je u mojim prvim treninzima sa seniorima tada bio prvi golman i, naravno, Marka Bijača, prvog vratara naše reprezentacije i bivšeg suigrača iz Juga. Očekujete li da će vam ove sjajne obrane u završnici prvenstva osigurati mjesto u reprezentaciji na OI u Tokiju?
– Što se nastupa na Olimpijskim igrama tiče, naravno da mi je to san kao i svakom sportašu. Ja ću nastaviti raditi, davati sve od sebe i nadati se, a na kraju će, naravno, o tome odlučiti izbornik.
Primate ovih dana puno čestitki, je li neka od njih po nečemu posebna?
– Bilo je zbilja puno čestitki, ali ne bih nikoga posebno izdvajao, zahvalio bih ovim putem svima. Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam sa svojim igračima i trenerima razveselio svoju obitelj, prijatelje i sve navijače Juga. Lijepo je vidjeti da Grad diše s nama.