Zastava s hrvatskim grbom od 16. lipnja 1647. s krunidbe Ferdinanda IV.
Predstavljanje različitih vrsta krunidbenih zastava bilo je vrlo popularno za krunidbenih ceremonija u 16. st. Zastave Hrvatske i Dalmacije pojavljivale su se na svim ugarskim krunidbenim ceremonijama od 1527. i krunidbe Ferdinanda
I. u Stolnom Biogradu. Od 1563. pojavljuje se i zastava Slavonije. Time se pokazivalo da dijelovi Hrvatske i Slavonije koji nisu bili okupirani od Turaka pripadaju
Ugarskom Kraljevstvu. Zastavnici su dolazili iz barunskih obitelji. Grofov sin, palatin Ladislav Nikola Esterházy (1626.-1652.), nosio je zastavu s hrvatskim grbom 16. lipnja 1647. na krunidbi Ferdinanda IV. Ta je zastava najstarija poznata zastava Hrvatske, a čuva se u riznici obitelji Esterházy u dvorcu Forchestein. Vezena je na svili i dimenzija 161x266cm.
Osim zastave, u Hrvatskoj ćemo prvi put vidjeti i sliku “Dubravka” Vlahe Bukovca koja u Klovićeve dvore stiže iz Budimpešte. Bila je izložena 1896. na Milenijskoj izložbi u Budimpešti nakon koje ju kupuje mađarska vlada. Ogromnih je dimenzija, 4x3 m, a Bukovac ju je naslikao po motivima “Dubravke” Ivana Gundulića su kaciga i sablja Nikole Zrinskog iz Kunsthistorisches Museuma u Beču. Osim Zrinskih, u 18. i dijelom 19. st. aristokratske obitelji Feštetić, Erdödy, Batthyány, Drašković, Pejačević, Janković i druge imaju posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj, gdje su kao naručitelji i mecene igrali ozbiljnu ulogu u povijesti veza dvaju naroda na području umjetnosti i kulture.
U nagodbenom pak periodu, nakon 1868., Hrvatska će u okviru ugarskog dijela Monarhije zadržati autonomiju na području unutarnjih poslova, pravosuđa, kulture i školstva. Unatoč političkim razmiricama, gradovi poput Zagreba i Rijeke razvijat će svoju gospodarsku, kulturnu i umjetničku infrastrukturu na osnovi koje će se prometnuti u vodeća središta regije. Na području arhitekture, ali i slikarstva i skulpture, mađarsko-hrvatske veze će katkad i nevidljivo kreirati zajedničko nasljeđe. Kruna tih odnosa ostvarit će se na Milenijskoj izložbi 1896. u Budimpešti kojom se slavilo 1000 godina od dolaska Mađara u Panonski bazen, navodi Šokčević.
Prihvaćen autohtoni stil Zagrebačke škole
– Meni kao nekome tko se bavi slikarstvom s prijelaza 19. u 20. stoljeće najvažnija je upravo ta Milenijska izložba u Budimpešti 1896., na kojoj su se hrvatski umjetnici prvi put predstavili u zasebnom paviljonu s autohtonim stilom koji je tamo i prepoznat kao Zagrebačka škola čiji je predvodnik bio Vlaho Bukovac. Njegovu sliku “Dubravka” sada ćemo prvi put gledati u Hrvatskoj. To je slika koja je trebala krasiti našu Opatičku 10, Odjel za bogoštovlje i nastavu, no na Milenijskoj izložbi otkupila ju je mađarska vlada, isto kao i Medovićeve “Srijemske mučenike”. Obje slike velikih su dimenzija, 4x3 m, i mislim da će “Dubravka” zaista biti senzacija izložbe. Ona je jedna od prve dvije Bukovčeve narudžbe po njegovu dolasku u Zagreb. Prva je “Gundulićev san” koja se danas nalazi u Modernoj galeriji, a druga je “Dubravka” (1894.). Naručio ju je Kršnjavi, a Bukovac je ostvario kao metaforu slobode i jedinstva Banske Hrvatske i Dalmacije prema tekstu “Dubravke” Ivana Gundulića. Likovi na slici smješteni su u ambijent Kneževa dvora, a zanimljivo je da je na prozoru Bukovac naslikao svog prijatelja Belu Čikoša Sesiju, sebe i njihove supruge – Justinu i Jelicu te mnoge osobe iz dubrovačke povijesti – govori Vugrinec.
Uz tu raskošnu historijsku kompoziciju u najboljoj maniri Bukovca, izložba komparira radove mađarskog slikara Mihálya Munkácsya koji je također izlagao na Milenijskoj izložbi, a obojica umjetnika afirmirala su se i izvan svojih matičnih sredina, i to u Parizu, središtu europske umjetnosti.
Iza izložbe stoji Ministarstvo kulture i medija, na njoj surađuju hrvatski i mađarski stručnjaci, a u prosincu se postav seli u Budimpeštu u Mađarski nacionalni muzej.