Kušaonica je na ostacima starog protuavionskog bunkera, nismo to znali kad smo počeli graditi podrum

UMIROVLJENI NOGOMETAŠ DARIO KREŠIĆ ISPISUJE OBITELJSKU VINSKU PRIČU NA ATRAKTIVNOJ LOKACIJI U ŠARENGRADU

Da postoji hrvatska reprezentacija nogometaša vinara, u njoj bi sasvim sigurno na vratima stajao Dario Krešić. Ideja da s ocem Franjom proizvodi vino u Šarengradu javila se dok je branio u njemačkom Eintracht Trieru, a otkako je golmanske rukavice “objesio o klin”, zasukao je rukave i prionuo vinarskome poslu. Uz sam Dunav, s bajkovitim pogledom na moćnu rijeku i Šarengradsku adu, inače najveće mrijestilište šarana na svijetu, ispisuje on stranice vinske i turističke priče za koju će Hrvatska, a po svemu sudeći i svijet, tek čuti.

Dario Krešić rođeni je Vukovarac koji je svoj grad napustio u vihoru rata sa svega šest i pol godina. Gotovo je cijelu karijeru igrao u inozemnim klubovima, a u grčkome je Paoku na leđima nosio broj 91 – i izborio se tako da svakim izlaskom na teren podsjeti na žrtvu koju je rodni mu grad podnio krvave 1991. I nakon aktivne igračke karijere ostao je u nogometnim vodama, živi u Zagrebu, a svaki slobodni trenutak provodi s obitelji u Šarengradu, na obali Dunava.

– Prvo smo vino napravili 2011. godine. Ideja se nekako sama nametnula još 2004., dok sam igrao u Eintracht Trieru, u pokrajini Mosel, poznatoj po vinarima. Predsjednik kluba imao je svoju vinariju koju smo posjećivali u slobodnim danima. Cijeli mi se taj koncept svidio i planirao sam nešto slično napraviti u svome kraju, samo manje. Nismo tada imali ni vinograd ni ikakvo imanje u Šarengradu. U dogovoru s tatom, kupili smo zemlju, gdje smo zasadili vinograd, i podrumčić u kojem smo pravili vino samo za naše potrebe. Otvarale su se potom mogućnosti za kupnju još zemlje i nove nasade vinove loze i tako je sve krenulo... Vlasnici smo danas 20 hektara vinograda i izrasli smo u ozbiljnu tvrtku – ponosan je Dario Krešić.

Poteče iz njihove vinarije svake godine između 180 i 200 tisuća litara vina, što je impozantna brojka za još uvijek mlade vinare.

– Istina, ali u kratkom smo se roku etablirali na tržištu. Plasiramo vino uglavnom u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu, Zadru, Splitu, Makarskoj, Dubrovniku, uz manji izvoz u Ameriku i Njemačku. Dosta su mi vrata otvorile nogometne veze. Lakše me prime kada čuju da sam bivši nogometaš, a nakon što kušaju vino, vide da smo ozbiljna tvrtka s kvalitetnim proizvodom – kaže. Nikada u obitelji Krešić nije bilo vinara. No, obiteljski ih korijeni vežu za Šarengrad. Rođen je tamo Darijev otac, a zbog uspomene na djeda i baku, i on voli doći u taj kraj pa je bio logičan izbor. Karte su im se posložile i s nekretninama. Kupili su ih nekoliko u nizu i počeli graditi hotel s 15-ak soba, koji je već pod krovom. Prvi im je sljedeći cilj naći se na hrvatskome tržištu, a potom će dovršiti i taj projekt.

Branio i za vatrene 2013.

– Moj “core” biznis je i dalje nogomet, u menadžerstvu sam, radim za englesku agenciju, pa se ne stignem maksimalno posvetiti vinariji, ali zaposlili smo deset kvalitetnih ljudi. Svaki slobodan trenutak nastojim provesti u Šarengradu, upućen sam u sve, no najviše pomažem oko prodaje, ostalo vodi tata. Vino pripremamo po najnovijoj i najsuvremenijoj recepturi, a proizvodimo graševinu, zeleni silvanac, sivi pinot, traminac, chardonnay, frankovku, rajnski rizling i cabernet sauvignon. Usmjereni smo na kvalitetu, od proizvodnje grožđa do samog vina. Osvajamo nagrade svake godine. Vinograde smo sve sami zasadili kad smo počeli s poslom i sada su u najboljim godinama. Kad pogledam unatrag, možda smo trebali postupnije raditi, ali iskreno, nije nas bilo strah ići na veliku količinu odmah na početku. Dosta toga u životu radim na osjećaj, pa sam i tada imao dobar osjećaj. Bili smo u zamahu i sve smo napravili odmah – prisjeća se Dario dok nas provodi kroz podrume, za koje se veže i zanimljiva priča. Kušaonica im je, zapravo, na ostacima originalnog bunkera iz Drugoga svjetskog rata, i to protuavionskog.

– Kad smo kupovali kuće, sve je bilo zatrpano, pod zemljom, za taj bunker nismo ni znali. Tek kad smo počeli raditi, otkrili smo konstrukciju. Nekada je tu, naime, bilo brdo. Otkopali smo ga i ostavili kao atrakciju – pokazuje nam Dario željeznu konstrukciju u zidu, s otvorima kroz koje se prije 80 godina preko Dunava pucalo na avione.

Prvo vino poteklo je njihovim podrumom 2011., a on se kao vratar umirovio 2017. godine i tada se više posvetio obiteljskom podrumu.

A nogometni put vodio ga je kroz, računajući i Hrvatsku, pet zemalja. Na seljenje je, nažalost, navikao još od malih nogu. Kao prognanik, došao je 1991. s majkom i bratom u Zagreb, dvije su godine živjeli u hotelu Holiday In, pa su premješteni u Kumrovec. Otac mu je ranjen u obrani Vukovara, a nakon pada grada proveo je sedam mjeseci zatočen u logoru u Srijemskoj Mitrovici.

- Kada je tata izašao iz logora, sagradili smo kuću u Zagrebu, gdje sada živi moj brat Danijel, a ja sam se selio kako me karijera vodila, i na koncu vratio u Zagreb.

Prve nogometne korake Dario je napravio na igralištu novozagrebačke Mladosti iz Buzina, zaigrao je potom za mladu momčad Hrvatskog dragovoljca te poslije u dresu druge momčadi VfB Stuttgarta. Profesionalnu nogometnu karijeru započinje u njemačkom nogometnom klubu SV Eintracht Trier 05, kamo je stigao 2002. i ostao do 2006. Sljedeća mu je postaja bila Grčka, najprije klub Panionios F.C., a potom je potpisao za Paok te tamo nastavio graditi karijeru do ljeta 2012. Slaven Bilić doveo ga je te godine u moskovski Lokomotiv, da bi se 2014. vratio u Njemačku, u tamošnji Mainz. Potpisuje zatim ugovor s Bayer Leverkusenom. Upisao je i jedan nastup na vratima vatrenih, u pobjedi protiv Južne Koreje u jesen 2013. Dvije je godine, naime, bio u reprezentativnom kadru kod izbornika Igora Štimca.

Punih 17 godina, gotovo cijelu karijeru, proveo je u inozemstvu. Tako mu se jednostavno, kaže, otvorio put. Zaigrao je rame uz rame i s nizom velikih i poznatih nogometnih imena, od Zorana Mamića pa do Tina Jedvaja, Emira Spahića i Josipa Drmića. Igrao je u četiri zemlje – Njemačkoj, Grčkoj, Rusiji i Cipru. Savršeno, stoga, govori njemački i engleski jezik, a na grčkom i ruskom može se sporazumjeti.

– Godine provedene u Njemačkoj bile su mi najdraže razdoblje u životu jer mi ta zemlja najviše odgovara s