ZAR DA ODBACIMO HIPOKRATA I MASKE PA NEKA STARI UMRU!?
Zbog čega je 300 smrti važnije nego 50.000 smrti? Neki će odgovoriti zato što se bojim da 300 ne postane 30 ili 300 tisuća. Pa možete uzeti bilo što i pretpostaviti to”, izgovorio je to akademik Miroslav Radman na HRT-u aludirajući na to da nam godišnje umre 50.000 ljudi. Da, i dodao je da je on za zdrav razum. Doista, zašto spašavamo živote staraca od 70 godina pa nadalje, i to ne samo od korone, nego zašto plaćamo liječenje za milijun staraca i izdvajamo novac za mirovine umjesto da ga uložimo u djecu i gospodarstvo? Nije li to važnije? Kako bismo samo profitirali, riješili sve proračunske rupe, ekonomski procvali samo da koristimo razum bez duše. Zašto liječimo ljude s metastazama i neizlječivim bolestima kad će ionako umrijeti? Zašto se liječnici trude spasiti svaki ljudski život bez obzira na dob, spol, kronične bolesti, nacionalnost, klasno podrijetlo kad to previše košta? Zašto ne puste da godišnje umre 100, 200, 300 tisuća ljudi pa da na životu ostanu samo mladi, zdravi i produktivni, intelektualno i emocionalno?
Zašto je Capaku na TV-u drhtao glas jer mu je ostarjela majka bila hospitalizirana kad zasigurno zna da je u očekivanoj dobi za umiranje? Zašto je Radman tražio “eliksir mladosti” umjesto da je znanje uložio u liječenje onih koji nisu ni blizu starosti, ni smrtnosti? Zašto maltretiramo ljude s maskama umjesto da prirodna selekcija odradi svoje?
Svi mi s lakoćom govorimo o bolestima tuđih roditelja i tuđe djece, banaliziramo brojke tuđih smrti svodeći ih na promile i beznačajne postotke, a kad je riječ o nekom našem, svijet nam se u trenu sruši. Zar je prevelik napor koji se od nas traži da pridržavanjem mjera ne ugrožavamo zdravlje i živote drugih ljudi? Ako smo toliko iscrpljeni od nošenja maski i apstinencije od masovnih druženja, ogolimo stvari do kraja i recimo da je došlo doba da odbacimo anakronu solidarnost, Hipokratovu zakletvu i Ženevsku konvenciju. Pa neka umiru svi koji su se mogli spasiti, neka obole oni koji nisu trebali oboljeti, samo neka već jednom netko javno kaže koliko točno ljudi treba umrijeti i zaraziti se neistraženim virusom da bi ostali mogli živjeti kao da dosadna muha, COVID-19, ne postoji. Ako takvi obole, sigurno su spremni odreći se liječničke pomoći i ustupiti drugima krevet u bolnici kad mjesta više ne bude.
Kako bismo mogli profitirati i ekonomski procvasti kad bismo koristili razum bez duše!