Seinfeldov poučak: Energija, stav i osobnost ključni su i za prenošenje znanja
Energija, stav i osobnost ne mogu se prenijeti na daljinu čak ni najboljim optičkim kabelima – te riječi američkog komičara Jerryja Seinfelda vrte mi se po glavi ovih dana dok počinje online nastava na hrvatskim sveučilištima. Seinfeld je to polemički odgovorio newyorškom biznismenu i burzovnom mešetaru Jamesu Altucheru koji je ljetos napisao da je New York mrtav grad – zatvoreni su kafići, kazališta i uredi, čak i Manhattan se bio ispraznio. Altucher je pesimistično zaključio da se ljudi više neće ni vratiti, da će se poslovi obavljati širokopojasnim internetom i da će se svi preseliti u virtualni svijet.
Navlas isto dogodilo se proljetos hrvatskim studentima zbog epidemije. Fakulteti su se zatvorili, a studenti rasuli po cijeloj zemlji. „Nemaju pojma tko su im kolege, profesore gledaju na kompjutoru, za referadu nisu čuli. To nije studij“– kaže mi kolega i ja bih se s njime složio. Raspad sistema na nekim lošije organiziranim studijima, online nastava na onima koji su prilagodljiviji, ali i tu uz velike varijacije, jer su se neki predavači u svemu tome bolje snašli od drugih i bili spremni uložiti više neplaćenih radnih sati. Prvi dani nove akademske godine u Hrvatskoj protječu sada u znaku volje da se pod svaku cijenu zadrži kontakt predavača i studenata, makar i u smjenama, i po beskrajno kompliciranim rasporedima. „Istinska, životna, nadahnjujuća ljudska energija postoji kad zajedno koaguliramo na ludim mjestima“– kaže Jerry Seinfeld i ima potpuno pravo. A što je luđe od fakulteta gdje studenti lutaju od predavaonice do predavaonice, odgonetaju nerazumljivu hijerarhiju i običaje akademske zajednice, sjede po kafićima umjesto na predavanjima, čekaju na konzultacije, fotokopiraju šalabahtere i ispunjavaju obrasce, dovršavaju radove zadnju noć uz kavu i cigarete, očajnički skupljaju potpise i uvjete, tumaraju u potrazi za profesorima, beskonačno stoje pred referadom, prepisuju na ispitima i ogovaraju po hodnicima? Ta šarmantna, efemerna, bučna i nerazumljiva bujica nosi sa sobom lijenčine i štrebere, plagijatore i vizionare, karijeriste i altruiste, sve zajedno nagurane u premale učionice i kabinete. Ona je mala oaza srednjovjekovlja u ovom hipertehničkom dobu, u kojoj još uvijek mogu egzistirati pojedinci koji vjeruju da se istina može naći i da je to pothvat vrijedan truda. Bolonjski proces pokušava sveučilište racionalizirati i usustaviti, pretvoriti ga u efikasnu i praktičnu pokretnu traku, na koju će se stavljati maturanti, a iz koje će ispadati prvostupnici, sposobni da se odmah uključe u proizvodni svijet, poput trkača kad čuju znak pucnja. Digitaliziranje nastave korak je u tom smjeru i nije svima mrzak. Znanje će se internetom slati studentima u malim, točno izvaganim paketima, a oni će kljucati poput pilića brojlera, skupljati ECTS bodove i, njima utovljeni, biti posluženi poslodavcima na srebrnom pladnju. Takvo je znanje neosobno i brzo primjenjivo; ne zahvaća čovjeka nego ga pretvara u oruđe; ne odgaja, ali može donijeti zaradu. Takvo znanje, međutim, a to ne žele reći oni koji ga prodaju, brzo zastarijeva. Njegov rok trajanja točno je toliki koliki je i rok trajanja tehnologije na koju se odnosi – dakle kratak, a bit će i sve kraći. Takvo privremeno, plitko i nekreativno znanje ideal je našeg „društva znanja“, a vrhunac prijevare je u tome da ljudi ne shvaćaju da im je dano lažno znanje. Mnoštvo prevarenih nosilaca lažnog znanja i ne sluti da postoji neko drugo znanje, i odatle poplava stručnjaka za cjepiva, ravnu Zemlju i ostale urotničke gluposti, koji su svoje znanje stekli surfajući internetom, a ni za što ne bi povjerovali nekome tko je u svoju specijalizaciju utrošio dvadeset godina rada. Energija, stav i osobnost – o kojima govori Jerry Seinfeld – ključni su ne samo za njegove komičarske stand-up nastupe, nego i za prenošenje znanja. Znanja nema bez odgoja, odgoja nema bez ljudskog kontakta, učenja nema bez ljubavi, osjećaja nema bez osobnosti. Naravno da se studiji sastoje od kurikula, ciljeva učenja i provjerljivih pokazatelja. Ali najprije se sastoje od profesora i studenata, od ljudi u potrazi za znanjem koje je uvijek varavo i izmiče za dlaku, zbog čega diploma nije najvažniji proizvod sveučilišta. Najvažnije je da sa sveučilišta izađe tragatelj za znanjem, koji je ondje upio energiju, naučio argumentirati stav i formirao osobnost. Nema tako debelih optičkih kabela kojima bi se to moglo poslati.
Znanja nema bez odgoja, odgoja nema bez ljudskog kontakta, učenja nema bez ljubavi, osjećaja nema bez osobnosti. Online dobiveno znanje brzo zastarijeva