Prava priča o Zoranu Milanoviću pripovijest je o hrvatskoj politici i pokušaju da se ona defaraonizira

Lažna ljevica je ljutita na Milanovića jer očekivala da će u njemu dobiti ‘svoju Kolindu’

Izgleda da nitko nije slušao Zorana Milanovića u kampanji. Jer sada su jako iznenađeni onime što govori i kako radi. Isto tako nitko nije gledao ni shvatio inauguraciju koju je iz melodramatske proštenjarske kičerice pretvorio u scenski minimalizam u kojem je uspio čak i himnu kao kulminaciju nacionalne patetike u ranijem tradicijskom skazanju osmisliti kao urbani estetski doprinos istinskom slavlju jednostavnosti. Milanović je neprekidno podvlačio da predsjednikovanje shvaća kao priliku defaraoniziranja politike. Nakon što je zatražio da se predsjednika bira u Saboru i nakon što je milijun puta ponovio da sve što će raditi jest da će štititi Ustav u ime svih građana, odjednom se našao u vrtlogu čuđenja. Milanović nije, naravno, ni savršen predsjednik, ni savršen političar, ni savršen čovjek i posve je moguće da će u sve tri kategorije jednom, ako već i nije, zglajzati, ali isto tako nemam nikakve sumnje u to da je trenutačno najbliže modelu političara koji bi nam se trebao sviđati. Barem u okvirima hrvatske politike.

A ona je dozlaboga dosadna, sterilna, hrvatski političari su uglavnom blazirana bratija koja iza izdresirane pristojnosti i afektirane diplomatičnosti mahom skriva nekompetentnost, ispraznost i, ono što je najgore, potpunu neduhovitost. I baš stoga što je neduhovita hrvatska politika toliko često ispada smiješna. Pa, pobogu, govorimo o tome da je krajnji domet hrvatskog političkog performansa postavljanje lažne ploče na zid ili tjeranje onih nedužnih saborskih zaštitara da te iznesu iz sabornice. Bilo je i primjera maloljetničke humorističke delinkvencije kada se Saborom nosala maketa aviona i to je proizvelo neki učinak samo zato što je na drugom kraju neuspjelog gega bio još nedorasliji dječarac koji je maketu šmrkavo tresnuo o pod. Obezličeni kolektiv trudi se biti bazično uniformiran i zborno uljudan do te mjere da ih od dosade načina kako govore i sadržaja što govore više nije za slušati. Uostalom, jedna od dviju postavljačica nedavne lažne ploče svoju je stranku nazvala Pametno: koliko netko mora biti pretenciozan i nemaštovit da izabere takvo ime jer bilo bi manje dosadno, neduhovito i manje glupo da je stranku nazvala Glupo. To bi barem bio iskorak i pokazatelj da je netko kadar autoironijom rušiti društvene stereotipe. Zato jedva čekam daljnje akcije naših političkih performera koji iz svojih uzvišenosti snatre vlastiti lik u budućnosti ove zemlje kao emanaciju najdubljih frojdističkih nedostataka. Uz opću neduhovitost, hrvatska politika ima još jednu veliku odliku; čim zasjednu na poziciju, i to u bilo kojem odjeljku vlasti, naši političari odmah počnu misliti na drugi mandat. Prilagode se kalkulantski formiranom obrascu u okviru kojeg se dodatno dobro treba paziti što i kako reći, a da ništa ne kažeš i da izrazom lica ne odaješ pretjerano kako te, uz hereditarnu, i ova dobrovoljna vazektomija ne boli pretjerano. A onda se tu negdje pojavio Milanović. Počeo je govoriti nepolitički, fajterski se okomio na svakog tko mu je stao na žulj, nekalkulantski se odnoseći prema drugom mandatu (ili možda baš smišljeno za drugi mandat, kako hoćete), uporno svodeći politiku na ono što ona jest i što bi trebala biti; na verbalnu bitku sa svima koji takvu bitku iniciraju. Najprije je izazvao čuđenje „podvezanih“u stilu kako se to on usuđuje, a onda je odjednom, ako ste primijetili, oko njega uglavnom zašutjelo, vjerojatno u strahu da se ne nađu „nasamo s predsjednikom“. U međuvremenu, ovaj jad od nazovi ljevice mu je zamjerio to što je u samom startu odbio biti ono što su od njega očekivali, „lijeva Kolinda“, kao da originalna Kolinda nije bila dovoljno lijeva. Čemer-ljevica je pokazala da nije bila zabrinuta zbog prethodničine nekvalitete, nego ju je živciralo što ona nije njihova. Jasno rečeno, nema vam tu kruha i Rada Borić za auto. Desnici je, u međuvremenu, iz dupeta 10. travnja šokantno zviznulo u glavu to što i „komunjara“može strasno artikulirati nacionalni interes, ali i dalje se analno brinu što to uspijeva reći, a da ne izrazi mržnju prema Srbima. Nije im jasno, dok se još uvijek vrte po podu s pancetom na čelu, da Srbija nije parametar hrvatstva. Analitičari se pak ne usuđuju razmišljati (rijetko to i čine) kad je u presudnom pomanjkanju imaginacije najlakše aktere strpati u kutije i očekivati radi vlastite komocije i nespremnosti na intelektualni rizik da će tu ostati barem do kraja, je l’, drugog mandata. Osim toga, interesna analitička umreženost mišljenje je svela na svrsishodne plitke poruke za sitnu apanažu. Istinabog, znao je Zoka uvrijediti, ali još svi nisu sigurni da li to nije smio kao predsjednik ili kao Milanović, premda se meni činilo da se vodio balaševićevskom logikom „priznajem da sam možda i uvrijedio neke ljude, ali kako mi ne izgledaju da se vrijeđaju baš lako, rekoh, mogu malo i da očepim“. Hoće li ga to na kraju koštati, već se sada čuje, ali ne zna se čega. Reizbora, popularnosti, ugleda u društvu, vjerodostojnosti, savezništava, partnerstva, pomanjkanja neprijatelja? Kako mi izgleda, jebe ga se za sve to. Zato Milanović strši i zato je unio neravnotežu na hrvatski politički proscenij. Publika već sada nervozno iščekuje da pokaže što se događa iza zavjese u reprizi koju nam izvode već 30 godina. Otvoreno govoreći, od predsjednika nisam i ne očekujem ništa. Nisam ni od onih prije njega. Isto tako ni od premijera ne očekujem ništa. Neću ni od onih poslije njega. Ni od političkih stranaka ne očekujem ništa. Osim da neke promijene ime, recimo, iz Možemo! u Možda bismo eventualno mogli ili socijaldemokrati u sociopartiokrati ili zajedničari u sopstveničari ili suverenisti u recidivisti... I dok društvo, u kojem su antisistemske udruge dio establišmenta, lamentira o Milanoviću kao slučaju ili incidentnu, uporno prezirući činjenicu da ima predsjednika koji čak i svoj bijes i nemetodičnost odbija zamotati u prozirni celofan nacionalnog populizma, nego u svađe ulazi sa svojim imenom i prezimenom, to isto društvo kroz one koji ga oblikuju propušta priliku autokatarze u procesu odvikavanja od politike ovisnosti o politici. Skutreni iza zaklona netalasanja, vrijeme je da ih se izvede na čistinu i da konačno

uopće.• pokažu tko su i jesu li